23.01.2008. / 19:05

Autor: Eduard Šoštarić

INTERVJU: DRAGUTIN REPINC

Hrvat koji je mirio Indiju i Pakistan

"Kašmir je jedno izvrsno okruženje, prirodne ljepote i ambijent, ali kad gledam sigurnosne uvjete onda zapravo to nije mjesto gdje bi se čovjek previše zadržavao", kaže Repinc

Nakon dvogodišnjeg mandata na dužnosti zapovjednika mirovne misije UN-a u Indiji i Pakistanu, do sada najviše dužnosti koju je obnašao neki pripadnik oružanih snaga u mirovnim misijama UN-a, u Hrvatsku se 30. prosinca 2007. vratio general bojnik Dragutin Repinc. Mirovna misija UN-a u Indiji i Pakistanu osnovana je u siječnju 1949. godine. Kašmir je jedna od 26 saveznih država Indije. Problem je u tome što i Pakistan polaže jednako pravo na Kašmir, i to zbog činjenice što ga naseljava uglavnom muslimansko stanovništvo. Indija pak polaže pravo na njega jer je kašmirski maharadža 1947. odlučio da će njegova država ući u sastav Indije. Nakon toga je došlo do rata i intervencije UN-a te stvaranja mirovne misije 1949. godine. Indija sve to vrijeme ne prihvaća misiju jer želi da se problemi oko Kašmira riješe bilateralno, ne žele političke savjetnike i stoga je tamo na čelu misije vojna osoba. UN-ova misija UNMOGIP provodi se na oko 750 četvornih kilometara i čini je 115 vojnih i civilnih promatrača

NACIONAL: Nisu li dvije godine provedene na tako odgovornoj dužnosti možda i previše, da li je došlo do zasićenja, vjerojatno je i obitelj nedostajala?
Istina je da se sa UN-om potpisuje jednogodišnji ugovor koji se može produžiti u slučaju da su sve zainteresirane strane zadovoljne, glavni tajnik, Indija i Pakistan, MORH i na kraja ja. Nakon prve godine takav postupak je proveden i ja sam ostao ukupno dvije godine, bilo mi je predloženo da ostanem još jednu godinu, ali tri godine bez obitelji bilo bi ipak previše. Mislim da u normalnim uvjetima u kojima je u većini misija djelovala dvije godine nisu tako puno. Da mi je obitelj bila tamo možda bih i ostao još koju godinu. Obitelj mi je došla prošle godine i provela dva tjedna zajedno sa mnom. Jedini problem je to što je turistička sezona tamo od listopada do prosinca, jer su temperature nešto povoljnije dok je od lipnja do rujna nesnosno vruće, no moji nisu mogli doći kasnije zbog početka škole tako da su jedva izdržali dva tjedna zbog vrućina, prehrane, prometa, svaka im je tvrđava bila ista svaka zgrada ili trgovina već nakon deset dana.

NACIONAL: Da li je obitelj mogla živjeti zajedno s vama za vrijeme vašeg mandata?
Misija UNMOGIP je zapravo neka vrst obiteljske misije, odnosno promatrači mogu dovoditi svoje obitelji, pojedine države kao što su Čile, Švedska, Južna Koreja subvencioniraju svoje promatrače time da njihove obitelji mogu živjeti s njima, djeca im idu u međunarodne škole, ali nažalost što se tiče hrvatskih promatrača to nije tako, jer Hrvatska ne subvencionira njihov boravak vani.

NACIONAL: Neposredno prije vašeg odlaska u Pakistanu se dogodilo ubojstvo Benazir Bhuto, vjerojatno ste zapovjedili i neke dodatne mjere opreza i sigurnosti?
Ubojstvo Benazir Buto je bila najdramatičniji događaj za vrijeme mog boravka tamo, a inače Pakistan i Indija nikad nisu mirni. Uvijek se događa nešto što pravi probleme kako unutar država tako i između njih tako da smo krenuvši od 2006. imali prvo probleme s danskim karikaturama muslimanskog proroka. Osjetili smo to u određenim područjima odgovornosti naše misije i na određene dane, ponajviše petkom kada vjernici mole i idu u džamije. Poslije molitvi nastajali su protesti, bilo je tu paljenja, uništavanja imovine, sve sam danske promatrače prebacio na indijsku stranu kako im se ne bi što dogodilo. Potom, u srpnju je bio napad na vlakove u Bombaju za koje je Indija optužila Pakistan. Prošla godina je bila također puna problema i napetosti, od suspenzije predsjednika pakistanskog vrhovnog suda, pa posljedično i protesta, zatim do opsade crvene džamije u Islamabadu gdje je poginuo veliki broj ljudi, predizbornih aktivnosti i slično. UN nikad nije bio ugrožen na način da su napadi izravno bili usmjereni protiv nas, ali ako se nađete na pogrešnom mjestu i u krivo vrijeme možete svakako stradati. Kad su se događale nekakve unutrašnje krize i sukobi, mi smo smanjivali opseg naših zadaća i više razgovarali s lokalnim zapovjednicima prikupljajući što više informacija o stanju unutar Pakistana. Mi smo prvenstveno misija za Kašmir, to je zapravo i najsigurniji dio Pakistana danas, a temeljni razlog tomu je velika nazočnost vojske u tom dijelu s obje strane granice. UNMOGIP je tamo 58 godina, misija je opstala unatoč ratovima 1965 i 1971, potom 1999. zatim je bila nuklearna kriza 2002. i 2003.

NACIONAL: Što se bitno promijenilo od trenutka Vašeg dolaska do danas kad je u pitanju misija UN-a u Indiji i Pakistanu, da li ste rutinski vodili misiju ili ste naišli na probleme?
Nažalost, nije se moglo nastaviti na isti način, jer je moj prethodnik otišao tri mjeseca prije nego što sam ja stigao na mjesto zapovjednika misije. Moj zamjenik je došao sedam dana poslije mene tako da smo bili sasvim nova ekipa. Odnosi između vojnog i civilnog dijela misije nisu bili idealni, čak i unutar vojnog dijela bilo je nekakvih umjetnih podjela. Misija je bila pogođena potresom 2005. gdje je jedan švedski promatrač izgubio suprugu i troje djece, zatim je jednom civilnom članu misije stradao njegov sin, tako da stanje nije bilo ružičasto. Moja je zadaća bila ponovno uspostaviti dobre odnose i izbrisati podjele, a civili su morali shvatiti da su oni tamo zbog potpore vojnim promatračima, a ne da vode misiju. Relativno brzo sam uspio u sređivanju stanja, a dodatno pred kraj svog mandata uspijeli smo prebaciti zapovjedništvo iz Rawalpindija u Islamabad što se pokušavalo jako dugo s obzirom na loše uvjete u kojima je radila misija u Rawalpindiju i to u istom prostoru 42 godine, a i potres je učinio svoje. Misija je bila podjeljena, tako da je šest mjeseci bila sa stožerom u Rawalpindiju na pakistanskoj strani, a šest mjeseci u Srinagaru, glavnom gradu Kašmira od početka svibnja do listopada gdje su povoljniji uvjeti za život. Zapovjedništvo u Islamabadu je otvoreno 17.prosinca 2007. i to u diplomatskoj enklavi gdje se nalazi većina diplomatskih predstavništava i nalazi se se u ograđenoj zoni s tri ulaza koje kontroliraju sigurnosne snage.

NACIONAL: Koji su vam trenuci bili najteži tijekom dvogodišnjeg mandata?
Početak je najteži uvijek, jednom kad se uspostave dobri odnosi i riješe papirnati dijelovi misije, većina stvari je nadgradnja. U misiji se nikad ne može biti spokojan i uživati u plodovima rada, česte su rotacije promatrača, novi ljudi, uvjeti na terenu, oprema, sloboda kretanja, putovi su u jako lošem stanju, to su planinski putovi koji su u sezonama monsuna potpuno neprohodni. Dinamika i misiji ipak dovodi do osjećaja kako vrijeme leti brže. S vremena na vrijeme nostalgija proradi, pojavi se želja otići nekuda ili posjetiti nekoga, zaželio sam se i svinjetine koje tamo nema, sarme, koliko sam puta samo htio odigrati partiju "bele". Poželio sam obične stvari poput nogometa, Liga prvaka se nije mogla gledati jer zbog vremenske zone utakmice su počinjale u jedan iza ponoći i trajale do tri ujutro tako da se nije istovremeno moglo tako kasno gledati i raditi normalno drugi dan. Jedan način života koji ste imali u Hrvatskoj i biti u takvoj misiji dovodi do izvjesnih frustracija. Kašmir je jedno izvrsno okruženje, prirodne ljepote i ambijent, ali kad gledam sigurnosne uvjete onda zapravo to nije mjesto gdje bi se čovjek previše zadržavao.

NACIONAL: Kako ste provodili slobodno vrijeme, gdje ste izlazili?
Islamabad je izgrađen kao umjetni grad i spojen je zapravo sa Rawalpindijem, i kad sam došao bilo je jako malo mjesta gdje bi mogao otići u restorane po mjeri. Mi smo odlazili u Kabu restoran gdje se pripremao roštilj, inače vrlo sličan našemu, piletina, kozetina i ovčetina bila su jako dobro pripremljeni. Znamo da je točenje alkohola bilo zabranjeno, ali se u međuvremenu otvorilo nekoliko restorana gdje se ne toči alkohol, ali ga se može osobno donijeti i konzumirati uz jelo. Dosta je prijetnji na takve restorane, potom videoteke, frizerske salone, dakle sve što odudara od strogih islamskih vjerskih uvjerenja. Postoje dva hotela gdje se toči alkohol, ali samo u baru, nešto u diplomatskim predstavništvima. UNMOGIP ima dozvolu za uvoz alkohola pa su tako mnoge međunarodne agencije dolazile kupovati kod nas. Nekoliko je dobrih mjesta gdje se čovjek može osjećati sigurno i biti zadovoljan uslugom obzirom da su higijenski uvjeti na terenu vrlo loši, u dvije godine nisam pojeo niti jedan list zelene salate, niti ništa sirovo. Puno ljudi ima dosta problema s probavom i to zbog vode i neprerađene hrane, a s druge strane većina hrane je izuzetno ljuta zbog začina čilija. Ako čovjek dođe u restoran i konobar ga pita da li hoće ljuto začinjenu ili nezačinjenu, ako kažete da želite blago začinjeno onda će vam biti zaista ljuto, a ako naručite ljuto tada nećete moći jesti zasigurno. Čovjek se znoji, s jednom stranom usta jede, a s drugom mora nešto istovremeno piti kako bih donekle uspio spasiti obrok i ne ostati gladan.

NACIONAL: Da li ste kao zapovjednik misije imali posebno osiguranje, kako su se pakistanski ili indijski vojnici ponašali prema vama?
Mi smo bili nenaoružana misija, dogovor je takav da imamo zaštitu indijske ili pakistanske vojske, a moji vozači su bili njihovi vojnici. Tamo svi voze po lijevoj strani, svi naši promatrači voze po desnoj strani. Stoga se nismo usudili sami koristiti vozilima, jer pored ove bitne razlike, razlika je i u kulturi vožnje na cesti. Dva-tri tjedna prije mog povratka u Hrvatsku vraćao sam se s posla i moj vozač je imao sudar s policajcem ispred policijske postaje koji je iz sporedne ceste bez zaustavljanja htio proći dvije trake glavne ceste da bi se parkirao ispod drveta na drugoj strani. Udarili smo ga u zadnji kraj i istovremeno smo bili okruženi sa stotinu policajaca koji su nas htjeli uvjeriti kako je to sve bila naša krivnja. Međutim, vojni vozač i dvije zvjezdice na mom autu su presudile. Tamo svaki general ovisno o svom činu ima i svog vozača, a na autu na pločicama se nalaze i generalske zvjezdice. Takvo vozilo svi pozdravljaju i svi problemi nestaju za putnike koji se nalaze u njemu. U početku je to za mene problem, jer sam uvijek izlazio iz auta sam otvarajući vrata na što se moj vozač ljutio, jer mu je dužnost bila da mi on osobno otvara vrata, uzme moju torbu i odnese do kancelarije. Vojska u Pakistanu ima jako veliki utjecaj u društvu, relativno se dobro živi unutar nje i oni nikada nisu imali problema s novačenjem kao kod nas, jer se u Pakistanu na jedno mjesto u vojsci kandidira nekoliko stotina osoba.

NACIONAL: Što vas očekuje u hrvatskoj vojsci, da li ste već imali razgovore vezane uz nastavak vaše karijere nakon dvije godine provedene izvan hrvatskog obrambenog sustava?
Prioritet mi je obaviti ključne razgovore s načelnikom GSHV i ministrom, siguran sam da postoje upražnjena mjesta u GS gdje ću naći svoj raspored. Prije svega mislim na upravu Glavnog stožera za operativne poslove, ali naravno dugi niz godina sam proveo i na poslovima obuke tako da će uskoro vrlo vjerojatno biti sve puno jasnije nakon što obavim sve potrebne razgovore. Opću sliku o vojsci znam, a detalje ću s vremenom upoznati, kakvi su planovi i vremenski okviri za ispunjenje ciljeva, da li se sa nečim kasni i slično. Kad sam se vratio iz SAD-a s jednogodišnjeg školovanja razmišljao sam kako ću se uspjeti ponovo uklopiti i vojne procese koji su u tijeku, koliko sam propustio, međutim, nije bilo nikakvih problema.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika