Zoran FerićKad se u jeku epidemije gripe, koja je sama po sebi neugodna, opasna, a ponekad i tragična, pojavi i epidemija tinejdžerskih samoubojstava, ta se tragičnost može prevoriti u katastrofičnu spoznaju: i samoubojstvo može biti zarazna bolest. To se događa daleko od nas, u Walesu, ali i američka burza je daleko, pa se u ponedjeljak sve strmoglavilo i kod nas. Obično se govori da su burze poput spojenih posuda i da ono što se događa na jednoj logično pogađa i druge. To je, naravno, točno, kao što je točna i šira definicija: svijet je poput spojenih posuda, premrežen raznim spojnicama, a globalnom elektroničkom mrežom možda ponajviše. Tinejdžeri koji su bili pripadnici internetskog kulta vješaju se jedan za drugim i jedna za drugom već od siječnja prošle godine. Kako se trendovi brzo šire internetom, to je stvar koja može ugroziti mnoge. Za nas je, međutim, veća katastrofa pad cijene dionica nego ulančana samoubojstva djece. To je donekle i logično, jer su dionice naše, a djeca nisu. Ali nije li u takvom svijetu za neke osjetljivije ljude samoubojstvo sasvim normalno? U gradiću Bridgendu u južnom Walesu ubilo se u posljednjih 12 mjeseci sedmero mladih. Otkriveno je da su svi oni bili članovi internetskoga kulta i da su imali memorijalne stranice na kojima su poslije tragičnih događaja njihovi prijatelji ostavljali poruke. Budući da su memorijalne stranice među tom djecom očito u modi, što nam garantira da se takva moda i takav način razmišljanja neće proširiti Europom kao virus gripe?

Ako svijet funkcionira kao niz spojenih posuda, to bi čak moglo biti posve vjerojatno. I što je najvažnije, ne bi bilo prvi put. Sjetimo se samo sekte Crna ruža kod nas i one panike oko darkera i njihovih samoubojstava u Zagrebu krajem osamdesetih. Ubilo se nekoliko mladih darkera čije su smrti bile na neki način povezane, a u čitavoj zemlji zavladala je neviđena panika i progon te subkulturne skupine. Pamtim još jako dobro kako mi je jedna prijateljica crne kose, koja je te večeri slučajno imala i crnu odjeću, pričala kako su je, dok se vraćala iz kina, presrela dva pijana četrdesetogodišnja tipa, zabrinuti očevi valjda, i kako su je, nakon što su detektirali da je darkerica, dva sata maltretirali u nekakvome haustoru i na kraju ozbiljno išamarali. Taj slučaj ni izdaleka nije bio usamljen jer je baš u to vrijeme zabilježeno puno napada na darkere i ozbiljnih ozljeđivanja. Stvar je jasna. Zdravi društveni supstrat naumio je silom iskorijeniti ono što mu je sumnjivo ili ne razumije, a da nije kažnjivo, sigurno bi u takvim situacijama i pobio sve darkere kako bi ih spriječio da se sami ne ubiju, ili da tim opasnim virusom ne zaraze i njihovu djecu. Masovni društveni odgovor na suicid bila je sirova agresija. Strah je razumljiv jer smo navikli suicid smatrati individualnim činom. Sve druge kombinacije mogu u tolikoj mjeri poljuljati naše uobičajene predodžbe o čovjeku da se pokazuju kao katastrofa biblijskih razmjera. Kad se pak pojavljuje kao dio kulta ili kulture, mi Zapadnjaci smatrat ćemo to dovoljno nerazumljivim da opravda i svaku agresiju. Ljudi se planirano ubijaju u Japanu ili na Bliskim istoku i to nam je normalno. U Europi je to ozbiljan eksces. Naime, samoubojstvo je najmarkantnja manifestacija našega ja. Daje nam osjećaj da svojevoljno možemo napustiti mjesto kamo nismo došli svojom voljom i koje nam se u jednom trenutku ne sviđa.

Onoga momenta, međutim, kad se to ja pretvara u mi, stvar poprima višestruko tragičniju crtu. Dopustit ćemo, ali, naravno, ne i opravdati, toliko razočaranje i jad jednoga čovjeka, razumjet ćemo depresiju, ali zajednički odlazak u smrt najsnažnija je arhetipska osuda društva. Smrt kao bunt ugrožava temelje naše psihičke stabilnosti. Ono što nas i inače muči kod samoubojstava, a to su besmisao i nerazumijevanje, uzrok i motiv, u slučaju bilo kakve kolektivne suicidalne manifestacije multiplicira se. Nedavna rapska samoubojstva tinejdžera kod nas su svjojevremeno izazvala šok čitave nacije. Nitko ne može tvrditi da su slučajevi u Velikoj Britaniji i kod nas povezani. No što ako jesu? Kakav odgovor imamo na pitanja koja bi se u tom trenutku eventualno mogla postaviti? Kakav odgovor nam pruža sam svijet ili povijest? Dovoljno bi bilo za početak samo pročitati najpoznatiji Hamletov monolog i sliku svijeta koju iz njega možemo iščitati. On je uvjerljiv i logičan. Svijet je, naime, takav da je ubiti se zapravo nešto najnormalnije. Ono što nas pak sprečava da se objesimo ili si zabijemo bodež u srce jest strah. Najobičniji kukavičluk. Ne strah da je smrt konačna i kraj, nego upravo suprotno: da smrt nije kraj. I da postoji nešto još gore od ovoga života.

Pa ako, razočarani svijetom, još uvijek živimo djelomično zahvaljujući i kukavičluku, mogućnost dobrovoljnog odlaska s ovoga svijeta na neki nas način ohrabruje da nastavimo živjeti. Zapravo, suvremenom čovjeku koji ne boluje od neizlječive bolesti, depresije ili nekog drugog psihičkog poremećaja, samoubojstvo je poput male plave otrovne pilule koju Jakub, lik Kunderina romana “Oproštajni valcer“, posvuda nosi sa sobom. Napravio mu ju je prijatelj liječnik kad je bio politički zatvorenik i otada je Jakub nosi u džepu kao adut u rukavu. Kao što esesovci u filmovima nose ampule s cijankalijem. Funkcija je takve pilule pružiti čovjeku slobodu da odlučuje o njemu najvažnijoj svari: vlastitom životu. Međutim, ma koliko takva pilula bila učinkovita kad se samo nosi u džepu i ne upotrebljava, njeno je postojanje ozbiljan životni rizik. Kao i rizici na burzi, u prometu ili ljubavnim vezama. Tinejdžeri s početka ove priče takvu su pilulu pronašli na internetu i u memorijalnim stranicama, te u osjećaju da konačno poslije smrti postaju netko važan. Najdublja manifestacija našega ja u ekstremnom obliku ovdje se zaoštrila do nepostojanja.