Objavljeno u Nacionalu br. 637, 2008-01-29

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE

Doživotna robija

Majkama njihove majke, očevi, muževi, popovi, političari, psiholozi, psihijatri, učiteljice, prijateljice stalno govore da djecu treba voljeti, slušati, razumjeti, zbog njih se svega odricati. A sve smo mi rodile jer nismo znale što nas čeka. Učinile smo zločin iz nehaja

Vedrana RudanVedrana RudanSinoć sam gledala film Martina Scorsesea “Alice više ne stanuje ovdje“ snimljen 1974. Ellen Burstyn je za ulogu udovice dobila Oscara. Pokraj mene na kauču sjedili su moja najbolja prijateljica, samohrana majka Kika, i njen dvanaestogodišnji sin Koko. Zaboravili ste o čemu se radi u filmu “Alice više ne stanuje ovdje“? Muž pogiba u automobilskoj nesreći, žena preko noći postaje siromašna majka dvanaestogodišnjeg neodgojenog klipana. Koku je bilo dosadno. Koko je htio otići doma. Kika ga je preklinjala da izdrži još petnaest minuta, htjele smo vidjeti hoće li Kris Kristofferson ostati s Alice ili će je ostaviti zbog klinca kretena. Koko je bio neumoljiv. “Idemo doma!“ Navukao je jaknu. “Kika, kreći!“ Samohrana majka Kika rekla je Koku: “Zlato, još deset minuta.“ Sin Koko rekao je mami Kiki: “Popuši mi kurac.“ Kika je obukla kaput i rekla: “Čujemo se sutra.“ Koko me mrko gledao. Odgledala sam film do kraja. I sedamdesetih su se majke bojale svoje dječice. Imam dvoje preodrasle djece, nikad mi moje dijete nije reklo, popuši mi kurac, ni išta slično tome. Da jest, istoga bih ga časa umlatila. Nisam dozvoljavala ni dernjavu, režanje, vrištanje, bacanje po podu... Svoju sam malu djecu smatrala bićima bez ljudskih prava, zvali su me “mama“. S njima sam postupala onako kako to zabranjuju moderni dječji psiholozi. U krevet su lijegala kad bih zapovjedila. Kad sam trebala odlučiti da li kupiti veliki kamion, skupu lutku ili ogrlicu od Lumezija, moj je izbor bio Lumezi.

Učiteljica do petog razreda uvijek je bila u pravu. I najgluplji učitelj zemljopisa bio je pametniji od moga djeteta kad sam o njemu razgovarala sa svojim djetetom. Stalno sam imala na umu da mojoj djeci možda pamet nije najjača strana. Do svoje osamnaeste uživala su moje beskrajno nepovjerenje. Njušila sam im usta, buljila u zjenice, proučavala literaturu. Nisu smjela ni pušiti ni piti. Njihove sobe nisu imale ključa, skrivene dnevnike pažljivo sam čitala. Provjeravala sam i prijatelje i roditelje njihovih prijatelja. Na treninge nisu odlazila. Vrhunskim sportom bavi se ljudsko smeće koje nema što izgubiti. Šansa da postaneš bogati vrhunski sportaš bez štitnjače jedan je prema milijardu. Ostalo su ozljede, operacije, depresije, euforije, doping, diploma osmogodišnje škole i infarkt u dvadeset i četvrtoj. Moja su djeca rano naučila da se neželjena djeca dave kondomom i truju pilulama. Kad bi izlazila, nikad ne bi ušla u tuđi automobil, uvijek su imala lovu za taksi, a u džepu vizitku najboljeg odvjetnika u gradu. Da mogu murji pokazati tko im je tata. Na snifanje ljepila iza škole i guranje glave u vrećicu imala su pravo sva djeca osim moje. Njima sam rekla da ću im vrećicu ostaviti na glavi i stegnuti vrpcu oko vrata ako čujem da ih ljepilo veseli. Na vrijeme su saznala da drogu u Hrvatskoj dila Država, ako se sam od nje ne obraniš, ni bog ti neće pomoći. Ovisnici se, kad im roditelji bankrotiraju, liječe u komunama. Cure i dečki se u komunama skidaju s heroina pa krenu snifati Isusa. Živi sam dokaz da majka dvoje djece ne mora bankrotirati a Isus u našim životima ne igra nikakvu ulogu. On je samo velika naljepnica na jednoj od mojih tisuću torbi. Djeca su mi je poklonila za Božić, kupila su je u ekskluzivnoj bečkoj galeriji.

Moje dvoje djece ima tri fakulteta jer ja mislim da svi koji krenu na fakultet moraju i diplomirati. Da su moja djeca odlučila prekinuti studiranje, pola sata nakon te odluke od mene više nikad ne bi dobila pola kune. Njihovi ljubavni partneri bili su njihov izbor. Svatko punoljetan ima pravo birati. Ja imam pravo ne plaćati izbore. Drage moje, reći ću vam što još treba imati na umu majčica koja ne želi pušiti dječji kurac: ljubav prema djeci može vas oslijepiti. Biti slijep pokraj zdravih očiju stanje je opasno za život. Nije se rodilo dijete koje voli svoju mamu. Ako još niste majke, krenite na tečaj “Tisuću zašto ne imati dijete“. Samohrane majke, sve su majke samohrane majke, moraju znati da im dječica nikad ne smiju suditi i govoriti kako su one prezaposlene, uvijek žalosne, siromašne, nesposobne da dignu stambeni kredit i kupe im stan, loše kuharice, očajne vozačice, bijedne autorice domaćih zadaća, zločeste mame, prestroge mame, umorne mame, lude mame, mame koje bi morale stišati ton. Sljepice, mislite da priču o Kiki i Koku ne treba širiti, dijete je bilo nervozno? Krivo. Priču treba širiti, dječji kurac ne treba pušiti iako sva djeca ovoga svijeta na ovaj ili onaj način svoje majke pozivaju na pušenje.

Zato što majkama njihove majke, očevi, muževi, popovi, političari, psiholozi, psihijatri, tete u vrtiću, učiteljice, prijateljice stalno govore kako djecu treba voljeti, slušati, osluškivati, razumjeti, zbog njih se svega odricati, živjeti samo za njih, nisu ona kriva što su živa. Majka je kriva? Sve smo mi rodile jer nismo znale što nas čeka. Učinile smo zločin iz nehaja. Ameri su negdje na tom tragu. Dvanaestogodišnja kći moga prijatelja pohađa američku osnovnu školu u Zagrebu. Tamo su joj uvalili pet kilograma brašna neka ga stalno okolo vuče, čuva, pazi, mazi... Tako klinci uče da su djeca teška i da dave dvadeset i četiri sata dnevno. Mi koje smo rodile znamo, kad djeca nisu brašno, nose se do smrti. Kako umrijeti u miru nakon života s vlastitom djecom? Najdraže moje, ratovati treba. Sve dok u svom djetetu ne ubijete svoje dijete. Krvav posao. Samo će najhrabrije među vama u dalekoj budućnosti moći razgovarati o ljepoti života bez djece s odraslim ljudima koji su nekad bili vaša djeca. Vi ostale izgubit ćete sve bitke, ali ne morate i rat. Kad vam jednoga jutra, nakon svega, vaša djeca ipak pozvone na vrata sa svojim djetetom u košari, recite ledeno: “Alice više ne stanuje ovdje“.

Vezane vijesti

Hrvatski glupani i glupače

Hrvatski glupani i glupače

Mi Hrvaaaaati smo dobar narod. Samo smo se nekoliko tjedana valjali ulicama i urlikali tražeći pravdu. Vlast, znajući s kim ima posla, rekla je… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika