Zoran FerićIstraživanja pokazuju da sreća u ljudskom životu ima oblik slova U. Prije ustaša kao znak i simbol koristili su ga stari Egipćani i Feničani, a razvilo se iz egipatskog hijeroglifa, znaka za kuku, nešto kukasto i zavojito. Reklo bi se i začkuljasto. U kolokvijalnoj varijanti mogli bismo reći i “zajebano“. Međutim, dok je simbolika slova U po zidovima hrvatskoga urbanog pejzaža jasna, bez obzira na egipatsku i feničansku prošlost, njegovo povezivanje sa srećom doista iznenađuje. Na web portalu Vidi možemo pročitati da je u 80 zemalja širom svijeta i na uzorku od 2 milijuna ljudi provedeno opsežno istraživanje o odnosu depresije i srednje dobi, a rezultati su u najmanju ruku začkuljasti. Ukratko i simplificirano, ljudsko biće je sretno kao dijete, nesretno i depresivno kao odrastao čovjek srednje dobi i onda opet sretno kad se približi starosti. Djeca su, dakle, u principu sretna bića, ali, kako odrastaju, sreća ih polako napušta, da bi, što su ljudi bliže srednjoj dobi, bili sve nesretniji i skloniji depresiji, a krivulja na tom grafikonu sreće pada. Diže se pak polako sa starenjem, što je s gledišta zdravoga razuma nevjerojatno, ali valjda tako opsežno istraživanje i sva ta statistika osiguravaju neke relevantne rezultate. Dižući se tako opet sa starošću, formira slovo U. To znači da svijet vode, stvaraju i održavaju nesretni ljudi, jer je najveći dio radno aktivnoga stanovništva u srednjim godinama.

Nesretni ljudi nas gledaju s plakata i iz televizora, nesretni ljudi nas hrane i oblače, nesretni ljudi nam donose kakao po kafićima, nesretni ljudi proizvode mlijeko koje malo poskupljuje, a malo pojeftinjuje izvan svake tržišne logike, nesretni ljudi stoje u redovima velikih marketa i kupuju to mlijeko da bi njime hranili svoje još sretne potomke i pružili im najbolje moguće uvjete da, kad odrastu, postanu nesretni. Naša je civilizacija ustrojena tako da ljudski život u društvenom smislu obično teži prema nekakvom vrhuncu, nekoj točki gdje ljudsko biće postiže svoj optimum. To obično zovemo zrela dob. No od rođenja do te zrele dobi dug je put. Nakon što se dijete rodi, prvo se čeka da prohoda, progovori, prestane kakiti u pelene i navikne se na tutu, zatim se čeka da pođe u školu, pa na dodatni strani jezik, da se upiše u muzičku, pa na ritmiku, da savlada osnove informatike, da se bavi glumom, da pliva, da skija, a sve zato da bi se razvilo u psihički i fiziči zdravo biće koje može funkcionirati u svojoj društvenoj okolini. Rezultat je u toj jednadžbi uvijek važniji od procesa i daje mu smisao. Ne uči se iz znatiželje, nego zato da bi se postalo direktor banke. I onda, kad se to dogodi, nastupe preopterećenja, problemi, depresije. Naše je djetinjstvo trening za nesreću koju u akutnoj fazi ne može spriječiti ni društveni uspjeh ni novac. Zapravo je strašno što veći dio života provodimo nesretni, preopterećeni i depresivni. Pogubne učinke te U krivulje najbolje vidim na svojoj generaciji, među ljudima u četrdesetima, generaciji koja u mladosti nije ni sanjala da će ikada ovoliko raditi, kao što neki nisu sanjali da će pri tome biti tako siromašni, a drugi tako bogati. Srednja je dob svakoga od nas na neki način iznenadila. Moji prijatelji koji su se početkom devedesetih upustili u avanturu poduzetništva, neovisno o tome imaju li velika ili mala poduzeća, nesmiljeno iskorištavaju čovjeka po čovjeku, točnije, sebe po sebi, i uvučeni u igru ne mogu stati. Bore se s tlakom, infarktima, depresijom. Oni pak koji su zaposleni u takvim poduzećima još su nezadovoljniji jer ih iskorištavaju drugi u istoj mjeri nesmiljeno, a svi rade sve više. Oni pak koji su na dnu društvene ljestvice žive vjerojatno gore nego što su ikada mislili da je moguće.

No jedno je većini njih zajednčko: nemogućnost da se opuste i da se nose s napetostima i odgovornošću koje nose zrele godine. Elementarnu radost ljudskog života nemoguće je vratiti ako imamo tako puno odgovornosti. A jedna od odgovornosti je i sam naš život. Odgovorni smo, naime, prema samima sebi. Pitamo se kako će sve to s našim životom zapravo ispasti, hoćemo li zadovoljiti vlastite ambicije, može li se naš život, ma koliko možda objektivno izgledao bolji nego što smo ga zamišljali, uskladiti s onom slikom koju smo o njemu imali u školskom dvorištu, radeći za nekim šankom ili u fakultetskoj kantini? Bojim se da ćemo se uvijek sudariti s nekim oblikom razočaranja. Kao djeca imamo budućnost kojoj se možemo nadati i radovati. Kao starci imamo prošlost koja nas najčešće veseli jer je prošla kroz filter memorije, pa smo zapamtili mahom dobro. Od odraslih ljude pak očekuje se da žive u sadašnjosti jer je konačno došlo ono za što su se spremali i čemu su se nadali. Stvar je, međutim, u tome što nam sadašnjost neprestano izmiče. Gubi se u automatizmu i odrađivanju dnevnih zadataka.

Otključavanje i zaključavanje kuće više nas ne raduju ni ne plaše, obavljanje posla je manje-više automatizirano nakon nekog vremena, neovisno o tome koji posao obavljamo, spremanje ručka vikendom više nije doživljaj nego najčešće obaveza, vožnja koja nas u djetinjstvu fascinira, u odrasloj dobi je muka i nerviranje, čak i seks postaje automatika ili obaveza. Automatika nam ukida emocije, a nedostatak emocija svijest da živimo. Tako se relativizira i vrijeme, gubi se u zaboravu automatizma i čini nam se da se vrijeme ubrzava, tjedni, mjeseci i godine prolaze brže nego nekoć sati. Sadašnjost neprestano izmiče, ona je najnestalnija čak i u jeziku. Imamo dva vremena za izricanje budućnosti, četiri za prošlost i samo jedno za sadašnjost; a prezentom podjednako dobro možemo izricati i budućnost i prošlost.U društvu koje uspjeh izjednačuje sa srećom, a ne može dohvatiti trenutak u kojemu bi se ta sreća osjetila, neugodni grafikon slova U neprestano će nas upozoravati kako nam stoje životne dionice.