GENERALA Georgea Pattona glumi George C. Scott i dobio je Oscara za glavnu uloguRatni spektakl “Patton” pojavio se u američkim kinima 1970. godine. Nezadovoljstvo državnom politikom, ponajprije zbog rata u Vijetnamu, bilo je na vrhuncu. Stari je Hollywood odavno umro, a kontrakultura dobila svoj filmski izraz u filmovima kao što su “Ponoćni kauboj”, “Goli u sedlu”, “Pet lakih komada”, “Jagode i krv”, “MASH” ili američki Antonionijev izlet “Zabriskie Point”. Novi autori obračunavali su se s tradicijom i žanrovima staroga Hollywooda, iznad svega klasičnim narativnim stilom, oponašajući europske modernističke uzore.

U doba najvećeg pljuvanja po vojsci i državi, raskošno producirani, gotovo trosatni biografski spektakl o suludom i šovinistički nastrojenom američkom vojskovođi iz Drugoga svjetskog rata Georgeu S. Pattonu (1885. - 1945.), prometnuo se u veliki kino-hit, osvojivši sedam Oscara, pobijedivši Altmanov “MASH” i Rafelsonovih “Pet lakih komada”.

Brojnim kritičarima i povjesničarima to je i dandanas dokaz reakcionarnosti publike, Akademije i Hollywooda. Je li baš tako? “Patton” 35 godina kasnije izgleda bolje od svih filmova koje tradicionalno ubrajamo među prijelomna ostvarenja toga vremena, pa i od Altmanova “MASH-a”. Štoviše, čini se kako je nagrađujući “Pattona”, Akademija, za njezine standarde posve iznenađujuće, obranila umjetnost od nasrtaja jeftinih filmića koji su dnevnu politiku pokušavali prodati kao revolucionarnu umjetnost. Godine između smrti studijskog Hollywooda i njegovih žanrova i pojave njihovih obnovitelja, dakle od sredine 60-ih pa do 1971. i 1972., kada će filmovi poput “Francuske veze” i “Kuma” nagovijestiti pravi “Novi Hollywood”, uvjerljivo su najsiromašnije u čitavoj povijesti američke kinematografije. Stari su redatelji odlazili a novi bili puni liberalnih i hipijevskih ideja, i vrlo glasni, no uglavnom nisu imali pojma o filmu. Čak i oni koji će poslije postati veliki, poput Coppole, Altmana i Friedkina, započinjali su 60-ih godina karijere bezvezarijama, djelcima inferiornim i starom Hollywoodu i njihovim europskim, modernističkim uzorima, dok su najbolje filmove snimali veterani poput Roberta Aldricha (“Grissomova banda”), Dona Siegela (“The Beguiled”) ili nešto mlađeg Sama Peckinpaha (“Divlja horda”). Svoj doprinos obrani filma od barbara dao je i ne tako razvikan no vrijedan autor Franklin J. Schaffner (“Leptir”, “Najbolji čovjek”, “Planet majmuna”).

Schaffnerov “Patton”, realiziran prema scenariju F. F. Coppole i u manjoj mjeri Edmunda H. Northa, drukčiji je od doba u kojem je nastao onoliko koliko je njegov glavni junak bio drukčiji od generala svoga vremena. “Patton” je sve ono što filmovi s kraja 60-ih i početka 70-ih u pravilu nisu. U moru estetski siromašnih filmova jednoznačne i eksplicitno izražene ideološke poruke, “Patton” strši kao likovno, režijski i glumački bogato ostvarenje, slojevito značenjima i ambivalentno prema liku kojim se bavi, suludom generalu koji je obožavao rat, pisao pjesme, vjerovao u reinkarnaciju, mrzio Ruse, kojeg su se Nijemci bojali više od bilo kojega drugog protivnika. Usporedimo li ga s najpoznatijim likovima američke filmske tradicije, Schaffnerov je Patton mnogo bliži Wellesovu Charlesu Fosteru Kaneu ili Hustonovim likovima, negoli raznim hipijima i dilerima koji filozofiraju o dopu i slobodi, ili patetičnim seljacima koji u velegradu doživljavaju ushićenje tripom. Schaffnerov klasicistički stil, najfascinantnije demonstriran u ratnim prizorima i sablasnim totalima onostranog Pattona, toliko je, primjerice, superioran Hopperovu stilu u “Golima u sedlu” da je teško vjerovati da govorimo o istom mediju.

Odličan posao obavio je i mladi Coppola, čiji je scenarij, unatoč epizodičnoj strukturi, iznimno narativno čvrst. Malo kasnije, Coppola će slično koncipirati i životno djelo “Kum” i njegov jednako savršeni nastavak. Poput “Kuma”, i Patton” počinje fascinantnom anticipirajućom sekvencom, generalova govora ispred goleme američke zastave. Pattonova biografija krcata je živopisnim epizodama. Netko će reći da takvu biografiju nije teško prenijeti na film, no to baš i nije tako. U biografskom žanru najteže je pronaći ravnotežu između prave količine i viška epizoda, zbog čega su u pravilu najdosadniji filmovi oni o najzanimljivijim povijesnim ličnostima. Prateći Pattonov život tri godine, od bitaka u sjevernoj Africi do osvajanja Njemačke, kada je izjednačavao naciste s republikancima i demokratima i zagovarao rat s Rusima, Schaffner je realizirao jedno od najuspjelijih hollywoodskih ostvarenja na prijelazu iz 60-ih u 70-e. Rezultat je još značajniji znamo li da su tih godina od Pattona bježali svi, kako redatelji kojima je film nuđen - John Huston, Fred Zinnemann i Henry Hathaway, tako i glumci Rod Steiger, Lee Marvin, Robert Mitchum i Burt Lancaster, koji su, vođeni nekom Božjom providnošću, rolu prepustili savršenom Georgeu C. Scottu.

Bolesno(Discovery)

Nedugo nakon prikazivanja u kinima, slavni dokumentarac Michaela Moorea “Bolesno” stiže i u videoteke. Koliko god kao dokumentarist bio tendenciozan i površan, Moorea ponovo vrijedi pohvaliti zbog hrabrosti zadiranja u okrutni američki sustav zdravstva, usmjeren na prirodno istrebljenje siromašnih i nepotrebnih građana. Neamerički sustavi zdravstva koje Moore idealizira također su daleko od savršenstva, no njegova crno-bijela pretjerivanja opravdana su, sve zabavnija i sve potresnija, a izlet Moorea i nesretnika koje država odbija liječiti u Guantánamo na Kubi, pripada uskom krugu najzabavnijih filmskih provokacija.

Sicko, am. dokum. film, 2007.
R: Michael Moore GL (sudjeluju): Michael Moore, Tony Benn

Next(VTI)

Fantastični akcijski triler “Next”, o ma­đ­i­o­n­i­čaru kojeg love FBI i tero­r­i­s­ti jer vidi bu­d­u­ć­nost dvije minute prije os­t­a­lih, neće previše razočarati ljubitelje visokobudžetne raz­b­i­b­rige, no riječ je o prilično sk­r­o­m­nom djelcu koje je posve opravdano krahiralo na kinoblagajnama. Nadahnut kratkom pričom legendarnog Philipa K. Dicka, film Leeja Tamahorija (“Bili jednom ratnici”) ne samo da nema nikakve veze s Dickovom prozom nego sv­jet­l­osnim godinama kaska za nedavnim sličnim filmom Tonyja Scotta “Deja Vu”, pritom otvoreno varajući pu­b­l­iku u ključnim preokretima. Ov­a­k­vim “izletima” Julianne Moore opasno dovodi u pitanje status jedne od najboljih suvremenih američkih glumica.

Next, am. fant. akc. triler, 2007.
R: Lee Tamahori GL: Nicolas Cage, Jessica Biel

Candy (Continental film)

Nekoliko puta najavljivan pa odgađan film “Candy” distributeri su iznenada izvukli iz arhive kako bi reagirali na smrt Heatha Ledgera, dok je pokojnik još uvijek aktualan. Nažalost, gledajući “Candy” nije baš lako povjerovati u opravdanu tezu da je nesretni Ledger bio jedan od najdarovitijih glumaca svoje generacije. “Candy” je jedan od najslabijih Ledgerovih filmova, već viđena i apsolutno nepotrebna melodrama o mladim i nezanimljivim narkomanima. Iako ga amnestira činjenica da je glumio slabo napisan lik, Ledger se nije proslavio, zasjenila ga je lijepa i darovita zemljakinja Abbie Cornish (“Dobra godina”, “Zlatne godine kraljice Elizabete”).

Candy, austral. melodrama, 2006.
R: Neil Armfield GL: Abbie Cornish, Heath Ledger, Geoffrey Rush, Tom Budge