FILM započinje u skromnoj djevojačkoj sobi derutnog studentskog doma, u neimenovanom rumunjskom gradu 1987.Rumunjski film, za razliku od poljskog, čehoslovačkog ili mađarskog, pa i jugoslavenskog, u šezdesetima, desetljeću silne afirmacije tzv. malih kinematografija i tzv. autorskog filma, nije uspio ostvariti veći međunarodni proboj. Istina, Liviu Ciulei (“Šuma obješenih”) nagrađen je 1965. za najbolju režiju u Cannesu, a godinu kasnije za najbolji debi (“Oštra zima”) na istom je festivalu nagradu dobio Mircea Muresan, no bili su to izolirani uzleti; uspjeha je imao i rumunjski animirani film s pripadajućim festivalom u Mamaii, no on ipak nije usporediv s bumom Zagrebačke škole crtanog filma i važnošću Animafesta. Autorski prvaci rumunjskog filma šezdesetih (Lucian Pintilie), odnosno sedamdesetih i osamdesetih (Mircea Daneliuc), tek su u veteranskim danima, u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, postali čestim gostima Cannesa i Berlina, a rumunjska je kultura i dalje kao svoje najjače predstavnike imala dominantno frankofone književne klasike - začetnika dadaizma Tristana Tzaru i teatra apsurda Eugènea Ionesca, odnosno velikana pesimističko-nihilističke misli Emila Ciorana (ne zaboravimo i da je možda najveći pjesnik s bivših jugoslavenskih prostora, srbofoni Vasko Popa, bio etnički Rumunj). Dakako, kao i obično kad su u pitanju “mali narodi”, međunarodnu prepoznatljivost Rumunjske suvereno su osiguravali sportaši u rasponu od kultnog tenisača Iliea Nastasea preko legendarne gimnastičarke Nadie Comaneci do “Maradone s Karpata” Georgiea Hagia.

ANAMARIA MARINCA kao Otilia u filmu '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana'A onda se pred koju godinu sve počelo mijenjati. Dok su umirovljene rumunjske gimnastičarke Lavinia Milosovici, Claudia Presecau i Corina Ungureanu zadnji put dizale medijsku prašinu vježbajući gole za japanske videonaručitelje, nostalgično se prisjećajući olimpijskih dana djevojčičanske slave, malo znani sineast Cristi Puiu borio se s kolitisom i hipohondrijom, obilazeći brojne zdravstvene ustanove. Postao je tako amaterski ekspert za medicinu i liječničku praksu, što ga je ponukalo da začne, kako se pokazalo, jedan od najbriljantnijih svjetskih filmova snimljenih zadnjih godina. Realizirana nakon žestokog sukoba s rumunjskim Nacionalnim kinematografskim savjetom i sa svega 350 tisuća eura, “Smrt gospodina Lazarescua”, dokumentarističko-naturalistička storija o borbi naslovnog protagonista za život u labirintu bukureštanskih zdravstvenih ustanova, pobijedila je 2005. u uglednoj canneskoj selekciji Izvjestan pogled te potom, gdje god se prikazivala (uključujući Motovun), obarala kritičare s nogu. Malo tko je znao da Puiu nije usamljen lovac, nego da je u Rumunjskoj stasala čitava generacija darovitih filmaša kojoj će “Lazarescuov” uspjeh omogućiti međunarodni prodor. Već sljedeće godine Corneliu Porumboiu je filmom “12:08 istočno od Bukurešta” osvojio u Cannesu Zlatnu kameru za najbolji debi, a godinu potom na istom je mjestu Cristian Nemescu ostvarenjem “California Dreamin’ (nedovršeno)” ponovio Puiuov uspjeh pobijedivši u selekciji Izvjestan pogled. Istovremeno, u glavnom programu, Cristian Mungiu - Puiuov suborac protiv nacionalne središnje filmske ustanove koja je projekte dijelila svojim suradnicima (ne očekuje li nas to i s novoosnovanom hrvatskom filmskom zakladom?) - trijumfirao je svojim drugim cjelovečernjim filmom “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, a nakon Zlatne palme osvojio je i Europsku filmsku nagradu za najbolji film i režiju te pregršt drugih priznanja, da bi sve okrunila međunarodna udruga kritičara FIPRESCI, dodijelivši mu nagradu za film godine. Zahvaljujući reaktiviranju kina Europa, Mungiuov velehvaljeni rad našao se i u hrvatskoj kinodistribuciji. “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” otvara se dugim kadrom u skromnoj djevojačkoj sobi derutnog studentskog doma, u neimenovanom rumunjskom gradu 1987. godine.
Kadar nas upoznaje s dva glavna lika, studenticama Gabitom i Otiliom, koje zajedno zatječemo i u zadnjem kadru filma, samo što su sad u hotelskom restoranu, a jedna je od njih, Otilia, izravno i plastično spoznala gorku stranu života. Zapravo, spoznale su je obje, no na dinamičnoj, stamenoj i borbenoj Otiliji ona je ostavila znatno jači trag nego na ustrašenoj, gracilnoj i, čini se, pomalo tupoj Gabiti. Unutar okvira koji svojevrsnom simetrijom tvore prvi i zadnji kadar, Otilia je uspostavljena kao protagonistica, djelatni lik koji u iznajmljenoj hotelskoj sobi organizira ilegalni abortus za Gabitu, podaje se muškarcu koji ga je došao izvesti jer djevojke nemaju dovoljno novca da ga plate, odlazi na rođendansku večernju zabavu roditelja svojeg dečka, potom se vraća u hotel i pobrine za uklanjanje neželjenog ploda utrobe svoje prijateljice. Radnja filma događa se u jednom danu, u tri interijera i nekoliko uličnih eksterijera, snimana je u dugim, što dinamičnim što statičnim, kadrovima dokumentarističke teksture i sugestije, te naturalističkog učinka (distancirana, ohlađena, objektivistička autorska vizura koja međutim ne bježi od emocija što spontano boje tkivo filma). Pritom je posebno zanimljiva Mungiuova strategija prikazivanja posljedica, ali ne i činova koji do njih dovode. Zapravo, cijeli film odlikuje svojevrsni minus-postupak. Mungiu tako znatan dio svog uratka vodi rubom trilerne tenzičnosti - počevši od toga da relativno kasno saznajemo zbog čega su djevojke napete i što spremaju, preko noža koji Otilia skrivećki uzima iz aborterove torbe, do suspensa koji sugerira da će se s Gabitom nešto loše dogoditi. Naposljetku, trilerna očekivanja bit će iznevjerena, jer život je obično banalniji od fikcije, a Mungiua upravo takav, autentični život zanima. Iako posve oslonjen na dokumentarističku sugestiju i naturalističku distancu, on zaobilazi scene kao stvorene za naturalistički grafizam - uskraćuje nam seksualno podavanje Otilije vršitelju pobačaja, prikazujući umjesto toga nervoznu Gabitu koja puši u holu ispred sobe, a potom se zatvara u kupaonicu i pušta vodu kako bi izbjegla i zvučno svjedočenje neželjenom aktu.

Sve što nam Mungiu dopušta vidjeti jest uletavanje Otilije u kupaonicu i njezina obnažena vagina prije ulaska u kadu, gdje ćemo pratiti ispiranje tragova seksualnog čina dok Gabita otplaćuje svoj dio “duga”, čemu također ne možemo svjedočiti ni slikom ni zvukom. Također, od samog čina abortusa vidjet ćemo samo uvodni dio - uvođenje sonde u Gabitinu vaginu, a onda nas autor izmješta iz hotelske sobe kako bismo pratili Otilijinu ranjenost kao osobe i žene u patrijarhalnom i malograđanskom okružju, njezinu, u novom i posve sivom svjetlu, spoznaju socijalnih i individualnih uvjeta egzistencije u vremenu i prostoru kojima pripada.

Mungiu se dakle odrekao dviju naturalističkih “poslastica” - reljefnog prikaza (neželjenih) seksualnih snošaja i abortiranja (doduše, detalju samog pobačenog fetusa nije odolio, ali čini se da je riječ o želji za kontrapunktalnim efektom), prizora koji sadrže silovit potencijal za proizvođenje snažnog dojmovnog učinka u gledatelja. Namjesto (očekivanoj) naturalističkoj brutalnosti prizora, on se posvetio suptilnijim psihosocijalnim vizurama, što je hrabar potez, no pitanje je koliko uspješan. Značenjski, film je time vjerojatno malo izgubio, a ponešto je dobio (kad smo kod značenja, svakako treba obratiti pažnju na intrigantan odnos moći dviju prijateljica, na dojam da naizgled krhka Gabita implicitno, nevidljivo manipulira karakterno snažnom Otilijom, koristeći njezinu dinamičnost, snalažljivost, želju da po svaku cijenu pomogne, dakle u krajnoj liniji koristeći Otilijinu dobrotu za vlastiti interes), međutim oblikovno Mungiu nije posve dorastao cilju koji si je postavio. Odricanje od naturalističkog grafizma unutar filma dokumentarističko-naturalističkog prosedea mogu si priuštiti autori sposobni, barem djelomično, doseći rohmerovsku suptilnost, što rumunjski sineast ovom prilikom nije uspio. U konačnici, njegov film je nesumnjivo atmosferičan, ali nedostaje mu i pune sugestivnosti naturalističkog dokumentarizma i profinjenosti nenametljivog psihologizma. I zato, “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana” nije rad antologijskih dosega nego “tek” izrazito solidno ostvarenje, nesumnjivo ispod dometa neponovljive “Smrti gospodina Lazarescua”.

4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana 4 luni, 3 saptamani si 2 zile, rum. drama, 2007. R: Cristian Mungiu Gl: Anamaria Marinca, Laura Vasiliu, Vlad Ivanov, Alexandru Potocean