Objavljeno u Nacionalu br. 638, 2008-02-05

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Akcijski plan u zemlji bez plana

Nova kampanja lobiranja, nagovaranja, potezanja za rukave i bjesomučnoga propagiranja - odnosno: “akcijski plan” - jasna je naznaka da se Hrvatska namjerava i dalje razvijati preko međunarodne prodaje mistifikacija. Sanaderove vlade ima svugdje osim na terenu supstancijalnih društvenih reformi, čuvanja starih vrijednosti i općeg poboljšanja kvalitete života. HDZ se zadnjih dana uspio izravno umočiti i u zbivanja oko zagrebačkoga Cvjetnoga trga, osiguravajući Bandiću u skupštini većinu za izglasavanje njegovog dubioznog projekta, koju mu nije htio osigurati čak ni njegov matični, programski raspolućeni SDP

Srečko JurdanaSrečko JurdanaU Europi su navodno zadnjih dana izrazili nezadovoljstvo podatkom da je iz Ureda predsjednika procurio sadržaj razgovora s Vincentom Degertom, smatrajući kako su - sa stajališta utjecaja javnih poruka - Degertove opaske bile preoštre, a bile bi blaže da se unaprijed znalo da idu u javnost. Degertova specijaliziranost za utješne intonacije doživjela je ozbiljan udarac. Poznato je da gospodin Degert - europski beau - za svakoga uvijek umije pronaći slatku riječ, a u spomenutom razgovoru primjetno je odstupio od svoje salonske prilagodljivosti i ustvrdio, u začudnoj naturalističkoj surovosti, da su se nad Hrvatsku, što se Europe tiče, nadvili “zabrinjavajući oblaci”. Olovne i teške snove snivaju oblaci nad tamnim gorskim stranama, dodao bi u tom polit-meteorološkome povodu jedan od najznačajnijih Hrvata u povijesti, koji je tijekom cijeloga svog kratkog života vodio donkihotsku bitku protiv političke pokvarenosti, društvene gluposti i osobne melankolije.

Analitičari, međutim, imaju razloga za određeno zadovoljstvo razvojem događaja, jer Degertova izjava kategorički zaključuje intelektualnu polemiku Sanadera i Milanovića oko pitanja je li situacija zabrinjavajuća ili nije. Zabrinjavajuća je, i amen, kaže Europa. Čak oblačna, do mjere koja vladu prisiljava na hitno pripremanje kišobrana u obliku “akcijskoga plana za EU”. Déjà vu. 'Akcijski planovi' u Hrvatskoj su tradicionalna tehnika borbe protiv raznih zabrinjavajućih fenomena, a ovaj koji je upravo najavljen podrazumijeva u prvome redu daljnje intenziviranje diplomatskoga lobiranja za Hrvatsku. Vlada je zaključila kako Europu treba podvrgnuti još jačem uvjeravanju u pogrešnost njezinih dojmova o Hrvatskoj, i na tom planu ne smije se štedjeti energija.


Ministarstva, tajništva, kabineti, kancelarije, hodnici i biroi obavezuju se na aktiviranje svih svojih kreativnih snaga - svih kompjutera, telefona, mobitela, faksova, crvenih tepiha, radnih pauza i koktela - da o Hrvatskoj prošire istinu kakvu dotična zaslužuje. Intelektualni kapaciteti hrvatske diplomacije napokon dobivaju priliku za maksimalnu afirmaciju. U tom kontekstu - usput rečeno - promatrače će specijalno fascinirati podatak da je za nacionalnoga predstavnika u Vijeću sigurnosti postavljen Sanaderov apostol imenom Neven Jurica. Neizmjerna količina oprezno-bezlične servilnosti, začinjene ponekim političkim i financijskim skandalom, koju je pokazao u svojoj dugogodišnjoj borbi za sinekure, pouzdano će tog dužnosnika spriječiti da neku situaciju nazove zabrinjavajućom ako službeni stav glasi da ona to nije. Profili poput spomenutog Jurice simptom su teškoga formalističkoga problema Sanaderove vlade, koja smatra da se realnost može mijenjati preko njezine propagandne interpretacije, i traži ljude koji će tu interpretaciju bez pogovora i bez opasnosti od odstupanja prilagođavati njezinome doživljaju nacionalne strategije.

Gospodin Sanader već godinama ništa drugo ne radi osim što lobira za EU, i upravo je kao nagradu dobio blokadu pregovora, a izlaz pronalazi (ni više ni manje nego) u pojačavanju istog tog besplodnog lobiranja. Pri tom je za ministra vanjskih poslova postavio muški supstitut Kolinde Grabar-Kitarović, može se reći: osobu lišenu bilo kakvoga intelektualnoga i političkoga autoriteta, formalistički zaduženu isključivo za papagajsko ponavljanje njegove reformističke demagogije koja se i domaćoj i međunarodnoj publici već solidno popela na jetru. Gospodin Sanader pretvorio se u hodajuću kontradiktornost. On ne smije provesti bitnu reformu pravosuđa, ni organizirati stvarnu borbu protiv korupcije, jer ona bi ugrozila temelje njegovoga poretka, uključujući i njega samoga. Na drugoj strani, ulazak u EU istaknuo je kao sakrosanktan nacionalni cilj i zbog njega mora fingirati da se u Hrvatskoj nešto na veliko reformira i događa, bez obzira na to što se u stvarnosti ne događa ništa.

Ugrozimo li našu europsku ideju, ugrožavamo i same sebe, a same sebe ugrožavamo i ako započnemo dosljedno ostvarivati promjene i parametre koje ta ideja od nas zahtijeva. Izlaz je u verbalizmu i blefovima. Nova kampanja lobiranja, nagovaranja, potezanja za rukave i bjesomučnoga propagiranja - odnosno: “akcijski plan” - izravan je proizvod opisanog Sanaderovog paradoksa i jasna je naznaka da se Hrvatska namjerava i dalje razvijati preko međunarodne prodaje mistifikacija. Sanaderove vlade ima svugdje osim na terenu supstancijalnih društvenih reformi, čuvanja starih vrijednosti i općeg poboljšanja kvalitete života. HDZ se zadnjih dana uspio izravno umočiti i u zbivanja oko zagrebačkoga Cvjetnoga trga, osiguravajući Bandiću u skupštini većinu za izglasavanje njegovog dubioznog projekta, koju mu nije htio osigurati čak ni njegov matični, programski raspolućeni SDP.

I Cvjetni trg je, dakako, pitanje europske definicije Hrvatske. Političari i arhitekti u demokraciji su ga jednom već temeljito upropastili, a danas se udružuju da dovrše posao i zauvijek obračunaju s njegovim identitetom. Nastupajući kao arhaični ljubitelj opernbalova, svojevrsan tradicionalist i u svakom trenutku europski agitator bez premca, Sanader će u isto vrijeme davati podršku političko-poduzetničkim spregama koje se u borbi za dobit spremaju na radikalnu intervenciju u jednoj staroj gradskoj jezgri, kakva se u Europi u pravilu tretira kao tabu. Cvjetni trg je prerastao u specijalan zagrebački, a i nacionalni problem, o kojem će se još dugo govoriti, no preko njega se - među svim ostalim - već u inicijalnoj fazi može prepoznati cjelokupna dvoličnost hrvatske europske retorike. Definicija moderne Hrvatske u jednoj rečenici glasi: Država akcijskim planovima prikriva činjenicu da nema tih građanskih svetinja, u rasponu od Dinama do Cvjetnoga trga i svega ostalog, koje su važnije od političarskih provizija i tajkunskih interesa.

Boris Tadić

U Srbiji je pobijedio Boris Tadić, što se, dakako, moglo i očekivati jer najmanje što Srbiji i svima ostalima treba, to je novi Miloševićev klon na vlasti. Pobjeda tog pametnog i obrazovanog čovjeka otvara perspektivu stabilnosti za Srbiju, a i za regiju. Sve su ovo, doduše, općenite fraze; što će se sa Srbijom uistinu događati, vidjet ćemo kad Kosovo proglasi nezavisnost. Kad je o gospodinu Tadiću riječ, on je obrazac modernog Europljanina koji je iz patriotskih razloga preuzeo tešku civilizatorsku misiju i u njoj se suočava s brojnim opasnostima. Život mu nije lagan. Bilo bi poželjno da na HTV-u jednom u budućnosti dobije kulturniji tretman od onog kakav je svojedobno imao u emisiji “Nedjeljom u dva”, kad mu neizlječivo agresivni voditelj nije dopuštao da dođe do riječi.

Vezane vijesti

Nikolić susretom s Tadićem nastavio konzultacije

Nikolić susretom s Tadićem nastavio konzultacije

Konzultacije srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića s parlamentarnim strankama o formiranju nove srbijanske vlade nastavljene su u srijedu… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika