Zoran FerićKad se na filmu glavni glumac, recimo odvjetnik, vozi prema kaznionici u kojoj ga čeka na smrt osuđeni crnac u čiju krivnju sumnja, na putu do ulaznih vrata prolazi kroz kordon prosvjednika s transparentima. Jedni podržavaju, a drugi se protive smrtnoj kazni. Kad u nekom drugom filmu policajac lovi serijskog ubojicu, trče kroz povorku prosvjednika s transparentima. Kad se u trećem filmu na ulici sukobe dvije bande, između njih se nađe kolona ljudi koja prosvjeduje protiv alkohola. Kad u četvrtom filmu junakinja ide na abortus, pred klinikom je dočekaju gnjevni prosvjednici s transparentima. Svjesni ljudi, reći ćemo, spremni su izraziti svoje mišljenje, spremni su ga ponijeti na rukama u obliku slogana ili parole. Problem je jedino u tome što su to statisti. I što u filmovima najčešće služe tome da ulice ne budu prazne. No je li tako i u stvarnosti? Pogotovo hrvatskoj stvarnosti? Jesu li oni koji čine javnost, građani, glasači, sindikalci ili prosvjednici, zapravo statisti koji popunjuju sliku za koju pojma nemaju kako će na kraju izgledati? I hoće li uopće izgledati ili će ih negdje u montaži izrezati? Bojim se da jesu i da se to početkom ove godine pokazalo jasnije no ikada.

Prekrasna pjesma Tatjane Gromače “Alkohol ubija“ govori upravo o tome: “Jedne pasji gadne zime/dobili smo posao kao statisti u nekom filmu./ Zajedno s hrpom izbjeglica i posjetitelja crvenog križa/ glumili smo sprovod na Mirogoju./ Stajali smo tamo po cijele dane na minus deset,/ cvokotali i čekali čaj s rumom, pecivo i 50 kuna,/ što je bila naša dnevna zarada.“ Često mi, kad gledam ljude po ulicama, pada na pamet upravo ta pjesma. Svi smo mi statisti u golemom sprovodu i čekamo svoju žemljicu i svojih 50 kuna tresući se. Ne od zime, nego od egzistencijalne nelagode, straha i sramote. Iznevjereni smo milijun puta. Kao vlasnici društvenog vlasništva, kao stanari, kao vlasnici stanova, kao radnici i činovnici, kao članovi sindikata, kao članovi stranaka, kao mušterije štednih zadruga, kao klijenti velikih banaka, kao penzioneri, kao klijenti telefonskih kompanija i potrošači vode, kao pacijenti i korisnici zdravstvenih usluga, kupci i proizvođači. Država nas tretira kao statiste, amorfnu masu pored koje junaci samo proklize u velikim audijima ili terencima zatamnjenih stakala. Početkom ove godine stvar je opet postala akutna. Glasačka većina ucijenjena je od manjine, statisti su opet iznevjereni kao glasači jer je aktualne probleme Hrvatske s europskim lobijem inicirala stranka za koju nije glasalo više od devet posto onih koji su izišli na izbore. Samo po sebi to je komičan zaplet koji vuče na grotesku. Direktan rezultat toga je da su nam u Europi metaforički pale političke dionice i da su nam sjeverni susjedi sada neprijatelji. Dionice su počele padati i doslovno, zapravo su u procesu strmoglavog obaranja vrijednosti, na što ne utječe samo širi svjetski kontekst, nego i naša lokalna situacija. Pale su dionice THT-a koje su od nas općenitih statista napravile i statiste u financijskome smislu. Čovjek i građanin u ovome trenutku je smiješan statist možda više nego ikad prije upravo zato što se na trenutak ponadao da više nije statist, nego nekakav faktor. Mali ulagač, mali dioničar. Kao da ono “mali“ ne govori sve. Jedini mali koji na ovim prostorima ima nekakav dignitet je Prpić Mali, on je bio uspješan razbojnik i ubojica pa nije bio statist. Zato se o njemu danas pišu knjige.

Možda upravo zato što nam je početak godine padom dionica, poskupljenjima i inflacijom pokazao kako smo i u kojoj mjeri statisti ukazala se potreba da građani jače dignu svoj glas protiv vlastitog položaja statista u koji ih guraju i država i krupni kapital, a bome i Europa. Mirni prosvjedi loncima na Cvjetnom trgu i za Cvjetni trg pokazali su da je ljudima polako dosta te pozicije statista barem kad je riječ o vlastitome dvorištu i onome na što mogu utjecati. Ili misle da mogu. No ne treba zaboraviti da je lonac donkihotovski rekvizit i da je tužni vitez nešto slično nosio na glavi. Njegova je borba veličanstvena upravo i zato što je smiješna. Da je borba statista protiv krupnoga kapitala takva, pokazali su i posljednji događaji. Svijet funkcionira tako da se kreće naprijed, da staro zamjenjuje novo i da jači kvači. Slično je i s masovnim pozivom potrošačima da se suzdrže od kupovanja i masovnim prosvjedom snize cijene. Ne znam uspijevaju li negdje vani ovakve akcije, ali ovakva simulacija tržišta i dirigirano smanjenje potražnje, čini mi se, ovdje ne mogu na duži rok učiniti ništa protiv elementarne logike kapitala da oplođuje samoga sebe i da se dijeli i umnožava kao maligne stanice. Uostalom, prvaci jedne od najamoćnijih društvenih snaga u Hrvatskoj, Katoličke crkve, već godinama govore vjernicima da se u predbožićno vrijeme suzdrže od suludoga kupovanja jer Božić nije blagdan kupovanja, nego rođenja i nade, ali ti apeli dosad nisu urodili plodom. Urodi li ovaj potrošački korizmeni bunt ikakvim plodovima, to će pokazati da su potrošači i sindikalci jači i od Crkve.

Problem je dublji i ozbiljniji. Dok god ima ljudi koji žele stanovati u luksuznim stanovima u centru grada i mogu to platiti, rušit će se stare zgrade i graditi nove, uspomene će nestajati zajedno s ljudima, bit će drukčiji samo način na koji se to radi, a on će ovisiti o tome tko je na vlasti. U slučaju Cvjetnog trga ne smetaju mi ni Bandić ni Horvatinčić, ni to tko će se obogatiti, ni tko će stanovati u luksuznim stanovima kad se sagrade. Smeta mi promjena sama, jer mi pokazuje da starim i da moj svijet nestaje. Slično je s kupovanjem. Potražnju je možda moguće ograničiti na tjedan, ili mjesec, ali je ne možete amputirati iz konzumerističkoga mozga.

I jednu i drugu akciju vidim kao jasnu težnju da statisti malo kresnu transparentima glavne glumce po glavi i tako budu manje statisti. A sve skupa još je uvijek zapravo sprovod. Jedino se ne zna koga ukapamo. Bojim se da taj ima lice opasno slično našemu.