Srećko JurdanaNema stabilnosti na hrvatskoj sceni, vjerojatno zato što Sanaderov horoskop neprestano oscilira. U tim turbulencijama uočavaju se, doduše, i neki impresivni organizacijski pomaci. Na vatrogasnome planu, na primjer, zabilježen je od Kornata do danas fascinantan napredak, jer trebalo je svega sedam sati da u nadležni centar u Rijeci stigne informacija o požaru na turskom brodu u blizini Brijuna koji je mogao dovesti do zagađenja cijeloga sjevernoga Jadrana, što znači da je akcija gašenja - u okviru novih hrvatskih standarda - započela već nakon deset-jedanaest sati. Imun na predočenu brzinu hrvatske reakcije, taj dobri brod - koji odvažna posada nije dospjela usidriti - ipak nije odlučio doplutati do Brijuna, eksplodirati i razliti naftu, tako da će Istra i sljedećega ljeta moći zabilježiti svoj standardni broj noćenja. Spomenuti požar bio je dobar indikator hrvatske pripremljenosti za osiguravanje masovnoga transporta nafte Jadranom, ako do toga ikada dođe.

Još jedan trijumf Hrvatska je ostvarila u slučaju Zubak - nabavi raketnoga sustava S-300 koji nije plaćen i završio je na sudu. Sud je zaključio da fenomen pada pod zastaru - kupljeno je, nije plaćeno, zastarjelo je - čime je državni budžet kratkim potezom profitirao za sto pedeset milijuna dolara. Reformirano pravosuđe u stanju je, kako vidimo, proizvesti blagotvorne efekte za državu, i čudno je što se u te reforme nije krenulo već ranije, jer se pod takvim modernim pravosudnim uvjetima može kupovati i mnogo više sustava, ne samo oružanih. Da se pravosuđe doista razvija u galopu, potvrđuje i slučaj klana Žužul koji je u Tuđmanovo vrijeme uzeo samoborsku tvornicu čarapa Sloboda, proizveo u njoj - po ugovoru s MORH-om - hrpu sintetičkih čarapa za branitelje koje su na nogama stvarale infekcije, nabio joj kredite, prebacio ih na druge račune, i zatvorio tvornicu.

Tvornica je zatvorena, no slučaj je nakon desetak godina iznenada otvoren, a mogao bi za narednih desetak godina doći i u završnu fazu s obzirom na to da su Miomir Žužul i njegova supruga svjetski ljudi koji se kreću po prijestolnicama, ministarstvima, kabinetima, ambasadama, socijaliti od formata čija borba za šire vrijednosti traje, i kojima - bez obzira na dobru volju - društvene, reprezentativne, salonske, političke i lobističke obaveze ne osiguravaju dovoljno vremena za povlačenje po hrvatskim sudovima zbog nekakve zaboravljene tekstilne manufakture koja ne zanima više nikoga osim dokono Državno odvjetništvo.

Gospodin Žužul jedan je od Sanaderovih najbližih ljudi, a historija je pokazala da sa svojim bliskim ljudima premijer Sanader često ima neočekivanih problema. Kalmeta, Kirin, Vukelić itd., jedan prijatelj sustiže drugoga. I Davor Butković iz Jutarnjeg lista, na primjer, bio mu je blizak, čak do mjere da je zaključio kako s njim može objavljivati intervjue na temelju elektromagnetskih silnica, iako ga nije ni čuo ni vidio. Premda su se njihovi kontakti zadnjih mjeseci prorijedili - propagandne usluge nisu uvijek na razini očekivanja - gospodin Butković htio je navodno svojoj redakciji pokazati da u svakom trenutku može doći do premijera, i uhvatio se neke SMS poruke za koju je pretpostavio da je Sanaderova, kako bi preko nje dogovorio razgovor.

Bio je to preludij u aktualan tragikomični skandal, koji će izazvati osjećaj nelagode i depresije kod svakoga tko se u Hrvatskoj pokušava baviti novinarstvom na načine dostojne profesije i građanskoga digniteta. U Jutarnjem listu tvrde da je nekakav dvadesettrogodišnji razigrani tip, stanoviti Zahtila, prevario velikoga komentatora Butkovića predstavljajući se kao Sanader - iako se komentator ni s tim tipom uopće nije čuo - dostavio mu svoj e-mail i preko njega odgovorio na Butkovićeva pitanja, držeći ga u uvjerenju da komunicira s premijerom. Butković je u svojoj karijeri dokazao da je sposoban za razne vrste prijevara i niskosti: Marku Marčinku gurnuo je - zbog spašavanja Ivića Pašalića - svojedobno na naslovnoj stranici u usta izjavu “Ja sam peti ortak“, koju ovaj nikad nije dao; skupini članova nekakve sekte koju simpatizira izdao je lažne novinarske akreditacije kako bi dobili vize za Ameriku, i tako dalje, no incident s intervjuom gurnuo ga je u zonu notorne gluposti koja je mnoge iznenadila. Svašta je u novinarstvu moguće, ali objaviti intervju s premijerom na temelju prepiske s nepoznatim brojem i adresom, da prije toga s njim nisi imao apsolutno nikakav kontakt - to je u potpunom neskladu s dosadašnjom percepcijom Butkovićevih manipulativnih sposobnosti. Javnost je u tom povodu podijeljena. Doista može biti da je čovjek u nastupu nadahnuća nadmašio preko svih racionalnih granica sam sebe u šarlatanizmu; brojni promatrači, međutim, njuše štakora i spekuliraju i s mogućnošću da se iza afere skriva nekakva tajna operacija.

Intervju o kojem je riječ napisao je - kako se tvrdi - otkvačeni dvadesettrogodišnjak, ali on izgleda kao da ga je dao Sanader. Izrazi, fraze i poruke na razini su Sanaderove retorike, i ako ih je izmislio poletarac koji nije Sanader, on mora biti vrhunski talent za kreativno plagiranje političkih nadriporuka koji zaslužuje položaj Sanaderovog medijskog savjetnika. Logika “teorije zavjere“ glasi da je Sanader naknadno shvatio kako mu u intervjuu nešto politički ne odgovara, i zatražio od Jutarnjeg lista i Butkovića da u potpunosti fabriciraju okolnosti nastanka razgovora, što su ovi spremno i učinili. Ako se od autora ove kolumne očekuje nekakvo kategoričko mišljenje o skandalu, ono je na strani promatrača koji smatraju da zavjere nema i da je pozerstvom obuzeti Butković, opčinjen svojom “moći“, naprosto izveo budalaštinu, više nego dostojnu svih njegovih ranijih novinarskih opsjena i prijevara. U svakom slučaju, hrvatsko novinarstvo potvrdilo je na veličanstven način svoju mizernu civilizacijsku razinu.