Objavljeno u Nacionalu br. 639, 2008-02-12

Autor: Nina Ožegović

NOVI GOST ZKM-a

Sarajevski kazališni buntovnik

DINO MUSTAFIĆ (39), sarajevski kazališni redatelj koji je MESS pretvorio u jedan od najvažnijih festivala, prvi put režira u Zagrebu u ZKM-u gdje postavlja dramu Jona Fossea \'Noć pjeva pjesme svoje\'

SVJETSKA KARIJERA Sarajevski redatelj Dino Mustafić najpoznatiji je po svojem vodstvu festivala Malih i eksperimentalnih scena, a njegove su predstave gostovale širom svijetaSVJETSKA KARIJERA Sarajevski redatelj Dino Mustafić najpoznatiji je po svojem vodstvu festivala Malih i eksperimentalnih scena, a njegove su predstave gostovale širom svijetaDino Mustafić (39), sarajevski redatelj, dugogodišnji ravnatelj Internacionalnog teatarskog festivala MESS i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti, u Zagrebačkom kazalištu mladih režira komad “Noć pjeva pjesme svoje” suvremenog norveškog dramatičara Jona Fossea. Kritičari širom Europe Fossea su prozvali “novim Henrikom Ibsenom”, a ovaj komad suvremenim “Prizorima iz bračnog života”. U predstavi glavne uloge igraju Nina Violić i Frano Mašković, a uz njih su i Doris Šarić-Kukuljica, Damir Šaban i Danijel Ljuboja, Željka Udovičić je dramaturginja, a Dragutin Broz scenograf. Premijera će se održati sljedećeg petka na sceni Miško Polanec u ZKM-u.

Mustafić je već režirao u Splitu, Puli i Rijeci, a ovo mu je prvi zagrebački projekt. Kaže da solidno poznaje zagrebački teatar i da ne zaostaje za ostalim južnoslavenskim kazalištima. Cijeni hrvatske dramatičare poput Mate Matišića i Ivana Vidića, zatim redatelja Bobu Jelčića, te smatra da je hrvatski film sa Sviličićem, Matanićem i ostalim mlađim redateljima napravio veliki proboj.

U sarajevskim krugovima poznat je kao umjetnik i intelektualac oštra jezika, buntovne prirode i vjere u politički angažman, no najpoznatiji je po svom 11-godišnjem radu na čelu MESS-a, koji je pod njegovim vodstvom postao najvažniji kazališni festival u regiji. Njegove predstave gostovale su na mnogim kazališnim festivalima Europe i svijeta, a najčuvenija je “Helverova noć” s Mirjanom Karanović i Erminom Bravom. Kad je Mustafić pokušao dokučiti otkuda “taj frenetičan prijem”, shvatio je da publika od Afrike do Europe “žudi za nepatvorenom, istinitom emocijom, katarzom u teatru”.

Na otvorenju zadnjeg MESS-a izazvao je skandal zatraživši ostavku premijera i ministra kulture, po njemu, promotora nazadne nacionalnofolklorne kulture, zbog toga jer su za taj festival dobili samo 2500 eura, što nije dovoljno, kaže, “ni za troškove hotelskog doručka malo veće kazališne grupe”. Publika je pljeskala punih 15 minuta izrazivši time “podršku urbanoj, građanskoj, internacionalnoj kulturi BiH”.

Glumce ZKM-a upoznao je dok je radio druge projekte, kaže, a posebno se obradovao kad je saznao da se Nina Violić pridružila ansamblu tog kazališta, koje smatra jednim od najzanimljivijih u Hrvatskoj. “Mislim da je Nina Violić vrlo inspirativna glumica, koja ne radi uloge nego kreacije, što je idealno za ovakvu vrstu komornog komada”, objasnio je Mustafić. “Imam apsolutno povjerenje u glumce, a odnos glumca i redatelja je najveći fenomen, ali i najveća tajna - intenzitet doživljaja je katkad bolji i od seksa.

To je komad o otuđenom bračnom odnosu, o ljubavi i izdaji, o traganju za promjenom u svom životu, o pružanju otpora rutini i stereotipima te o tome koliko ta rutina može razarajuće djelovati na naše emocije i psihološki sklop”, nastavio je Mustafić.


DINO MUSTAFIĆ I ANSAMBL ZKM-a s dramaturginjom Željkom Udovičić, scenografom Dragutinom Brozom i kostimografkinjom Doris KristićDINO MUSTAFIĆ I ANSAMBL ZKM-a s dramaturginjom Željkom Udovičić, scenografom Dragutinom Brozom i kostimografkinjom Doris KristićIako je u Hrvatskoj Fosse relativno nepoznat autor, on je po Mustafićevu mišljenju jedan od najzanimljivijih suvremenih pisaca u svjetskoj dramaturgiji, čija su djela prevedena na više od 40 jezika. Njegovi se komadi izvode širom svijeta, primjerice, tekst “Noć pjeva pjesme svoje” nedavno je izveden u berlinskom kazalištu Schaubühne, a po njemu je snimljen i igrani film u Njemačkoj. “U svojim tekstovima Fosse dodiruje najvažnije fenomene 21. stoljeća kao što su odsutnost komunikacije, otuđenje, intimni nesporazum između partnera, ali i sa samim sobom”, kaže Mustafić. “Njegove su mi teme vrlo bliske, a njegov teatar mi pruža mogućnost da pokažem kako je kazališna umjetnost emocionalna, a ne konceptualna.”

Dino Mustafić potječe iz umjetničke obitelji - njegov otac direktor je filmske fotografije, koji ga je od malih nogu vodio po filmskim setovima i “kontaminirao umjetnošću”. U njihovu stanu je uz bajke o Ivici i Marici na polici stajao i Filmski leksikon tako da je oduvijek znao, kaže, da će se baviti sličnim poslom kao i otac. Bavi se i filmom, no čini se da mu je kazalište primarnije. Pripada rock generaciji koja je uhvatila mirno razdoblje djetinjstva, školovanja i studiranja u bivšoj zemlji, objašnjava, generaciji koja sliči Remarqueovim junacima. “Uspjeli smo preživjeti granate i rat, ali smo ubijeni u miru, zapravo, pripadam žrtvovanoj i izgubljenoj ratnoj i postratnoj generaciji.

Kazalište je za mene prostor u kojem još uvijek imamo vremena da meditiramo, maštamo, sanjamo i da se nadamo”, objasnio je Mustafić. “Možda je iluzorno reći da kazalište može u ovo doba liberalnog kapitalizma promijeniti tok stvari u povijesti, ili određenu društvenu zajednicu, ali to ne smijete sebi priznati. Živi ste sve dok vjerujete da vas kazalište može oplemeniti, produhoviti i promijeniti. Kazalište mora biti kritičko, a često i analitičko ogledalo društva. Kazalište je u krizi kada nema opozicijsku i angažiranu ulogu, kada se svodi na komunalnu zgradu, kada postaje zabavljački teatar i izgubi oštrinu. Volim i želim raditi predstave koje udaraju tako snažno šakom da vam izbiju zrak iz pluća. I samo takvo kazalište ima perspektivu u budućnosti. Kazalište je uvijek subverzivna djelatnost.”

U svijet teatra ušao je 1993., za vrijeme opsade Sarajeva, kada je na scenu Kamernog teatra postavio čuveni Sartreov “Zid”, njegov ispitni rad na Akademiji. Scenom je dominirao scenografski element zida, koji se u tijeku predstave pomicao, da bi na kraju publiku metaforički pritisnuo “uza zid”, poručivši time “da su svi dovedeni pred egzistencijalni zid”.

“Te 1993. godine bilo je nemoguće pronaći drvo za izradu tog zida, jer su sva stabla bila posječena”, kaže. “Tada sam se sjetio da bi nam moglo pomoći Pogrebno poduzeće, koje se jedino u tim vremenima bavilo drvom. Zamolio sam jedno takvo društvo da nam bude sponzor predstave, a oni su nam raskovali mrtvačke sanduke te ih patinirali. Tako smo igrali na mrtvačkim sanducima. To je jedina predstava kojoj je na plakatu pisalo da joj je generalni sponzor Pogrebno poduzeće. Kamerni teatar je postao svojevrsni sociološki i kulturni fenomen Sarajeva. Naime, dok smo bili pod opsadom, u Sarajevu su bile brojne televizijske ekipe i tada je kolala jedna od najstrašnijih kletvi ‘Dabogda ti kuća bila na CNN-u’, a mi smo se intenzivno bavili kazalištem. Imali smo više od stotinu produkcija, a način rada u tom kazalištu formirao je moj svjetonazor. RAVNATELJ DINO MUSTAFIĆ na otvaranju kazališnog festivala MESS u SarajevuRAVNATELJ DINO MUSTAFIĆ na otvaranju kazališnog festivala MESS u SarajevuTeatar je bio obiteljski prostor i etička djelatnost, vladala je solidarnost, međusobno smo pomagali jedni drugima i kazalište nam je bilo više od života. Svojim smo sugrađanima otvarali paralelni svijet humanističke utopije, koja nam je možda trebala kako bismo se sklonili od nasilja i destrukcije. Repertoar je bio međunarodni - igrao se Čehov, Beckett, Ionesco, dolazili su Susan Sontag, Peter Schumann, Bibi Anderson, Vanessa Redgrave i drugi, i ni u jednom trenutku nije skliznuo u neke folklorne, melodramatske i vjerske mitove.”

Na čelo sarajevskog MESS-a došao je 1997., kada je imao samo 26 godina, kao netom završeni student režije, i bio je najstariji u ekipi. Odlučili su obnoviti nekadašnji MESS i pretvoriti ga u međunarodni festival, iako zapravo nisu znali u što se upuštaju. Tek kada su shvatili da će te godine na MESS doći više od 500 gostiju, kaže, bezbroj kamiona, te da će morati nebrojeno puta montirati i demontirati scenu, shvatili su u kakav su se ogroman posao upustili. No već je bilo kasno za povlačenje - svi faksovi s pozivima bili su poslani. Te prve godine gostovanja su bila impozantna: iz SAD-a su stigli Living Theatre i Bread and Puppet Theatre, iz Francuske Josef Nadj, iz Poljske Tadeusz Bradeski, iz Italije Giorgio Strehler i drugi.

“To je bila prava kulturna eksplozija”, kaže Mustafić. “Postratna i ratna generacija prvi put je vidjela strane glumce na sarajevskoj sceni. To je bila velika avantura, imali smo sjajne predstave, a nesvjesno smo podigli ljestvicu kvalitete, koju je kasnije trebalo održavati. S ove distance i s ovom pameću moram reći da se nikada ne bismo usudili napraviti takav festival u Sarajevu. On je krenuo iz mladalačkog entuzijazma, strasti i želje da Sarajevo nakon razaranja i izolacije otvorimo prema svijetu, da ponovo oživimo njegov kozmopolitski duh i izliječimo naše rane stvorene u toj srednjovjekovnoj opsadi na kraju 20. stoljeća.”

Nedavno je sa sedam bosanskohercegovačkih redatelja potpisao peticiju u kojoj se zalažu za ubrzani ulazak BiH u EU. Peticiju su potpisali, uz Mustafića, Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Haris Pašović, Srđan Vuletić, Pjer Žalica, Aida Begić Zupčević i Ademir Kenović, a neki međunarodni mediji pozdravili su je kao građansku inicijativu.

NINA VIOLIĆ I DORIS ŠARIĆ KUKULJICA u prizoru nove predstave ZKM-aNINA VIOLIĆ I DORIS ŠARIĆ KUKULJICA u prizoru nove predstave ZKM-a“Ulazak u EU je naša jedina perspektiva i naša budućnost”, objasnio je Mustafić. “Smatramo da se pitanje ulaska BiH u EU treba rješavati u paketu sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom, čak i prije. Naime, ako je Europa indiferentno promatrala ubijanje u BiH četiri godine, sada je krajnje nemoralno tvrditi da bosanskohercegovački građani biraju svoju budućnost kada svi dobro znamo da mnogo toga ovisi o međunarodnoj zajednici. Ako su Bugarska i Rumunjska mogle ući u EU sa svim svojim nedovršenim reformama i problemima, zašto se to ne bi moglo dogoditi i balkanskim zemljama? Svi političari će reći da su deklarativno za Europu, ali je očito da oni osporavaju taj proces jer bi se tada morala otvoriti bolna pitanja bosanskohercegovačkog društva poput korupcije i kriminala. Znači, s ulaskom BiH u Europsku Uniju počeo bi proces dekriminalizacije BiH, koji je jako povezan s ratnim profiterstvom i čuvanjem leđa političkim moćnicima. To, očito, nekima ne odgovara.” Dino Mustafić kazao je da je redatelj Danis Tanović u Oslobođenju iznio inicijativu intelektualaca, znanstvenika i umjetnika o formiranju nove političke opozicijske partije, “koja bi za cilj imala prevrat u bosanskohercegovačkom društvu, te funkcioniranje BiH kao zajedničke države na cijelom teritoriju”.

“Danis Tanović je jedan od mojih najboljih prijatelja i bio sam uz njega dok se o tome promišljalo”, izjavio je Mustafić. “Želimo da se nadiđe taj etnonacionalistički državni koncept, koji onemogućuje normalan život. Naime, kad se potegnu pitanja o standardu i životu, odmah se pojave kontraargumenti o važnosti nacionalnih interesa u ime naroda, a ako se održi takva logika, ova vlast bi mogla opstati još stotinu godina. Nadam se da se to neće dogoditi. Najopasnije je to što su određene tzv. socijaldemokratske i građanske partije samo preodjenule ruho i zapravo postale nacionalističkije od stranaka s nacionalnim predznakom. Između radikala i demokrata više nema nikakvih razlika ili su one minimalne, sve se pobrkalo, i zato nam treba nova politička snaga.” Mustafić je kritičan prema financiranju kulture u BiH te kaže da je “važnije pronositi nacionalni barjak, odjenuti nacionalnu nošnju, zaigrati kolo i neartikulirano vrisnuti nego napraviti jazz koncert ili otvoriti novo kino”.

“Kulturni koncept je onakav kakva je i država”, nastavlja Mustafić. “Sarajevski jazz festival i MESS zapravo su individualni incidenti sarajevskih intelektualaca i kulturnjaka, a ne odraz državnog kulturnog koncepta. Volimo se pohvaliti da je ‘Grbavica’ Jasmile Žbanić dobila Zlatnog medvjeda, da je Nebojša Šerić Šoba izlagao u New Yorku, a Dževad Karahasan dobio Herderovu nagradu. No ti su ljudi prepušteni sebi. Slika je u cijelosti vrlo mračna i pesimistična, a o novcu odlučuju ljudi koji nikad nisu otišli na koncert ili u kazalište. Vlada najstrašniji primitivizam, koji je nemoguće iskorijeniti bez promjene ideologije. Zapravo, BiH ima antiintelektualnu i antiduhovnu vlast.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika