Ivo PukanićZa mene je Jutarnji list sigurno jedan od najboljih hrvatskih medija. Doduše, nimalo mi se ne sviđa redizajn koji je napravljen prije nekoliko mjeseci. No možda mi, kako sam već ostario i teško prihvaćam promjene, treba neko vrijeme da se priviknem na njegov novi layout. Za uspjeh Jutarnjeg najzaslužnija su dva čovjeka - Nino Pavić, koji ga je osmislio i kao izdavač lansirao, i Tomislav Wruss, njegov glavni urednik. Bilo je puno situacija kad sam bio u sukobu s Pavićem, mogu čak reći i u pravom ratu, no i u tim najgorim trenucima našeg odnosa svagdje i pred svakim govorio sam da je on čovjek koji je među petero ljudi u Hrvatskoj koji najbolje razumiju novine i da ga zato poštujem. Bez njegove poduzetničke spretnosti, lukavosti i velikog novinarskog zvanja nikada Jutarnji list ne bi opstao i postao to što je danas. Također mogu reći vrlo otvoreno i za Wrussa da pripada uskom vrhu najboljih glavnih urednika koje je Hrvatska ikada imala. Taj dvojac, uz niz vrlo vrijednih novinara kao što su Sanja Modrić, Inoslav Bešker, Branimir Pofuk, Hrvoje Appelt, Ivanka Toma, Krešimir Žabec, Augustin Palokaj, Tomislav Židak, poznatih i manje poznatih, napravio je proizvod koji je jedna od perjanica hrvatskog novinarstva. Upravo zbog svih tih ljudi, koji se danonoćno trude, rade dobre novine i donose pregršt kvalitetnih informacija, od kojih su mnoge poslužile i Nacionalu za njegove teme, žao mi je što se ponovo dogodio “slučaj Butković“. Naime, od osnutka Jutarnjega svaka afera koja je vezana uz taj list bila je povezana upravo s tim samodopadnim novinarom, koji je uvijek i o svemu pisao s visoka, bilo da je riječ o politici, restoranima, jelu ili piću. Ovako nedefiniran, u velikoj trilemi između politike, jela i maligana, prometnuo se od jednog novinara koji obećava u sramotu za hrvatsko novinarstvo. I to već davno, točno prije deset godina, kad je podmetnuo Marku Marčinku, stavljajući mu falsifikat u usta da je on peti ortak u aferi s Dubrovačkom bankom. Tragične posljedice te medijske podmetaljke još i danas osjećaju mnoge obitelji koje su bile uništene propašću Glumina banke, a o tragediji obitelji Marčinko da se i ne govori. Nakon toga uslijedila je afera s davanjem akreditacija članovima sekte koji su uz Butkovićevu pomoć dobili vize i otišli u SAD, davanje 250.000 eura u gotovini šefu te sekte u Pragu, pa sramna uloga u slučaju Gotovina... Sve je to davno narušilo kredibilitet toga čovjeka koji je po svim moralnim i profesionalnim uzusima već davno morao napustiti novinarsku profesiju. Jer ta profesija živi prvenstveno od vjerodostojnosti.

Nije mi ni nakraj pameti da se miješam u kadrovsku politiku EPH i Jutarnjeg lista, ali ostanak Butkovića u tim novinama postavlja pitanje kredibiliteta samoga lista. A bez kredibiliteta ni jedne ozbiljne novine, kakav Jutarnji list treba biti, ne mogu opstati. Možete li se zamisliti da za tjedan - dva listate Jutarnji list i dođete do Butkovićeve kolumne u kojoj obrađuje neku, za državu važnu temu? Prasnut ćete u smijeh istoga trenutka, jer kako vjerovati i jednoj napisanoj riječi i rečenici novinara koji laže da je razgovarao s premijerom te zdravo za gotovo plasira čitateljima podvalu koju mu je preko gmaila nabacio Viktor Zahtila. U svojoj napuhanosti Butković je tu krajnje prozirnu udicu 23-godišnjeg aktivista udruge Iskorak zagrizao poput soma kapitalca. Kako se može vjerovati novinaru koji tako važnu stvar kao što je intervju s premijerom jedne države obavlja preko internetske adrese koja u većini slučajeva služi za skrivanje identiteta? Zar Butković ima tako nisko mišljenje o predsjedniku Vlade Republike Hrvatske pa misli da se ovaj treba skrivati iza Googleove mail adrese, umjesto da se služi svojom službenom e-mail adresom predsjednik@vlada.hr? Zar je Butković Sanadera pobrkao s nekim s “kontakt“ portala kao što su Smokvica i Iskrica, na kojima se u pravilu upotrebljavaju upravo Yahoo ili Google adrese? Kako se nakon takvog krajnje neprofesionalnog ponašanja može više išta vjerovati onomu što Butković piše ili što je napisao? E, tu je problem Jutarnjega lista i onih koji odlučuju o njegovoj budućnosti. A budućnost toga lista je u rukama njegovih vlasnika, koji će sami prosuditi što im je bolje - zadržati Butkovića ili mu se zahvaliti na njegovim uslugama. Njegov ostanak naštetit će ne samo kredibilitetu Jutarnjeg lista nego i cjelokupnog hrvatskog novinarstva, jer tko će nam više išta vjerovati ako se sada ne donesu oštre sankcije.

Takvih Butkovića, koji su sramota za hrvatsko novinarstvo, ima još nekoliko. Nekoć veliki urednik, danas potpuno proskribirani Denis Kuljiš, pravomoćno je osuđen zbog prijevare pri prodaji zemljišta Jadran filma u kojem je u ime Miroslava Kutle bio predsjednik Nadzornog odbora. I takav, zbog kriminala osuđen čovjek, kodnog JNA imena “Stevan“, tijesno povezan s institucijama Milorada Dodika u Republici Srpskoj, dobiva prostor da laže, insinuira i proziva. Ništa bolji od Butkovića i Kuljiša nije ni Gordan Malić, koji bi u svakoj pravnoj državi bio u zatvoru zbog špijunaže i suradnje sa stranim obavještajnim službama. A on i dalje ima prostor, unatoč svemu što je učinio, da konstruira i manipulira. I nitko od onih koji bi trebali reagirati ne reagira. Nakon toga se pitamo zašto obični ljudi ne vjeruju medijima. A Viktor Zahtila, koji je u NCL Media Grupi radio na webu i u Zagreb Newsu, te morao otići zbog nerada prije dvije godine, svojim je zafrkantskim potezom učinio više na demistifikaciji svih tih lažnih veličina i varalica nego sve komisije, kadrovici i analitičari novinarstva zajedno. Viktore, čestitam ti.