Drugo mjesto Ivice Kostelića na Sljemenu, a nesumnjivo i finale velikoga povratnika Marija Ančića u Marseillesu, za nijansu su zadnjih dana podigli nacionalno raspoloženje u Hrvatskoj, koja se na primjeru Kosova upravo može prisjetiti velikih očekivanja kakva su prije sedamnaest godina pratila njezino vlastito priznanje, i skromne realizacije koja je nakon toga uslijedila. Promatrači će zaključiti da je sljemenska utrka bila na nivou; zima se u Zagreb vratila na tri dana, točno koliko je trebalo, kod predsjednika Mesića okupio se tout FIS, dijelile su se krune, plaštevi i euri kao da je princ Habsburg preuzeo vlast, i ako nas Ivica Kostelić ne uvede u Europu mimo ZERP-a, ne će nitko. Kad je o mladome Kosteliću riječ, osim skijaških rezultata kod njega imponira i - za sportaše uglavnom netipična - artikuliranost u izjavama, odnosno sposobnost minucioznoga analiziranja staze, okolnosti utrke i vlastitoga doprinosa, po kojoj se vidi da se ovdje radi o misaonoj osobi koja je u životu uspjela od sebe napraviti nešto i na intelektualnome planu.

Kad bi Milan Bandić, inicijator sljemenske utrke, raspolagao takvim sposobnostima artikulacije svojih ideja, ne bi mu bilo kraja, iako se mnogima čini da mu kraja nema ni ovako. Našao se nedavno na meti pučkoga pravobranitelja Jurice Malčića zbog profesionalnoga mobbinga provedenog u gradskom Zavodu za prostorno uređenje nad devetoricom službenika i arhitekata koji su odbijali potpisati njegov novi GUP. Ljudima savjest i stručnost nisu dopuštali da se suglase s bjesomučnim uništavanjem zelenih zona u Zagrebu - predviđenog tim GUP-om - i pružali su otpor, sve dok im u pitanje nije dovedena egzistencija. Potpišite gospodo, ili slijede transferi, preraspoređivanja radnih mjesta, manje plaće, otkazi. Pozitivne inicijative gospodina Malčića odjekuju u javnosti, ali sa slabim praktičnim efektom. Bandić je dao određena obećanja prijateljima iz investicijsko-građevinske branše, i mora sad GUP pretvoriti u stvarnost pa makar se i Zavod i Malčić i poglavarstvo postavili na glavu. Cvjetni trg je u tom kontekstu razmjerno prenaglašen fenomen: urbanističke intervencije moguće su i u staroj zoni, ako bitno ne ugrožavaju identitet grada i ako unapređuju kvalitetu života u njemu, bez obzira na to što se svaka dosadašnja intervencija na Cvjetnom trgu pokazala kao devastacija.

---

U percepciji autora ove kolumne veći problem je Novi Zagreb, u kojem se na više mjesta predviđa pretvaranje posljednjih zelenih oaza u gradilišta za nebodere, dječjih igrališta i parkova u prometnice, i čini se da su arhitekti kojima je Bandić zaprijetio sankcijama imali ključne primjedbe upravo na taj aspekt GUP-a, temeljito suprotstavljen zdravom razumu. Hrvatsko iskustvo, međutim, govori da devastatorsko-profiterski porivi u pravilu nadvladavaju razum, i može se pretpostaviti da će i Malčićeva intervencija i sve dobre namjere tangiranih arhitekata ostati mrtva slova na papiru. Simultano je pitanje hoće li vuk pojesti magare i na primjeru bespravne izgradnje u zagrebačkom Blatu, koja je kod Bandića navodno - kad je za nju saznao - svojedobno proizvela cerebralni inzult.

Skupina prevaranata koji se nazivaju golferima izgradila je - uz znanje poglavarstva i drugih nadležnih faktora - u strogo definiranoj rekreativnoj zoni stambeno naselje, eksploatirajući pritom preko svih granica postojeću šljunčaru, i traže sad, po ustaljenome obrascu svršenoga čina, da im se stvar legalizira. Država bi - logički promatrano - bespravno naselje odmah trebala srušiti, izbjegavajući velike komplikacije, ali u Hrvatskoj se, posebno kad je o građevinskim investicijama riječ, malo toga odigrava po zdravoj logici. Falsificirani projekti podvrgavaju se naknadnim manipulacijama koje se u pravilu svode na traženje novih zakonskih rješenja u korist “poduzetnika” i njihovih tajnih sporazuma s poglavarstvima i ministarstvima.

Hoće li u Hrvatskoj netko jednom lupiti šakom po stolu? Učinila bi to možda antibandićevska frakcija u SDP-u da je slučajno osvojila vlast, ali kako znamo - nije, i sada iskorištava iznimnu priliku za kontinuirano stranačko kontempliranje na temu uzroka i posljedica poraza, i traženje odgovora na pitanje tko je odgovoran. Jedni tvrde da se Milanoviću stolica drma u korist stanovitoga Komadine, drugi da samo Željka Antunović SDP-u može donijeti preporod, treći da im je Milanović sve miliji i draži, što je više kleveta i laži. Gospodin Milanović je u međuvremenu zaoštrio odnose s “prirodnim partnerom” HNS-om, smatrajući da ovaj nema druge političke uloge osim što mu bespotrebno krade birače. Svoj sličan problem s HSP-om Sanader je uoči izbora riješio u nekoliko brzih poteza - kategorička poruka biračima da glasuju za HDZ umjesto za HSP, Rožić van, Tadić van, mat - ali Milanović očito preferira komplicirane završnice koje se svode na taktiku beskrajnoga nadmudrivanja, i koje su ga vjerojatno i dovele tu gdje sada jest.

Dok traje spomenuti spor na visokim razinama, “prirodni partner” provodi svoju internu revoluciju koja će pouzdano zabezeknuti svijet: Vesnu Pusić zamjenjuje Radimirom Čačićem. Profesorica se navodno sprema preuzeti nadzor nad stranačkim zastupnicima, a zanima je i Europa, a bivši poduzetnik koji je firme prenio na advokate postaje dirigent stranke, implicirajući da to dosad nije bio. Treba biti oprezan s tako radikalnim kadrovskim promjenama, mogle bi zatresti Hrvatsku.

Na Balkanu Roke mandoline; Latin

Na Kosovu su napokon proglasili državu i uveli Balkan na velika vrata u novu fazu turbulencija. Kod Albanaca “Roke mandoline”, kod Srba očaj i iracionalna okupljanja rezervista. Hrvatska u međuvremenu staloženo čeka europske direktive. Kosovo je u svakom slučaju novi oblik kontrolnoga mehanizma za Europu, u smislu da će se tamo uvijek moći izazvati rat koji će destabilizirati regiju, bude li to nekome zbog nečega odgovaralo. Albanci, tj. Kosovari, ostvaruju svoju povijesnu težnju, no oni su možda jedini narod na svijetu koji ima dvije matične države, jednu pokraj druge. Iz gornjega rakursa promatrano, čini se da je na Srbiju primijenjen modificirani model podjele Njemačke nakon II. svjetskog rata, kao proizvod nirnberške doktrine da ne može proći nekažnjeno država koja ratom, praćenim genocidom, pokušava ostvariti svoje ekspanzivne aspiracije.

U asocijaciji na nekadašnju podjelu Njemačke, i podjela Srbije provedena je prema kriteriju distribucije utjecaja između dva bloka: NATO-a predvođenog Amerikom, i Rusije. Srbija kao takva - Srbija proper - ruska je zona; Kosovo je američko-zapadnoeuropska. Rusija već pod svoj nadzor stavlja makroekonomsku infrastrukturu Srbije, Amerika je na Kosovu uspostavila mastodontsku vojnu bazu. Dogovor je strateške prirode i ne mogu ga poništiti nikakve polemike u Vijeću sigurnosti. Za razliku od Njemačke, koja se nakon pedesetak godina uspjela ponovno ujediniti zahvaljujući i činjenici da je u njezina dva ogranka živio isti narod obuzet istom težnjom, na Kosovu i u Srbiji žive dva različita i temeljito antagonizirana naroda, što svaki proces reujedinjenja čini i u daljoj budućnosti nevjerojatnim. Ni za njihove susjede predočena situacija nije idilična, ali takva je kakva jest.
* * *
Denis Latin bio je veliki urednik koji je u svojim emisijama secirao vrlo osjetljive društvene teme, u kakve se mnogi drugi na televiziji nisu usuđivali ni taknuti. Zašto mu je trebalo da se u zadnjim emisijama spušta na razinu hrvatskog novinarskog podzemlja, da nebulozne teze pokušava argumentirati kroz nastupe agenata-provokatora koji se predstavljaju kao novinari i osoba osuđenih zbog kriminala, to možda ne zna ni on sam. A možda i zna.