DAVOR BUTKOVIĆ svu snagu svojih navodnih političkih analiza temeljio je na činjenici što je imao izravan pristup prvo Račanu, a poslije SanaderuNekoliko dana nakon što se otkrilo da je Davor Butković, kolumnist Jutarnjeg lista, objavio nepostojeći intervju s premijerom Ivom Sanaderom, njegovi kolege iz EPH dostavili su Nacionalu pisani materijal koji otkriva da Butkovića novinari iz njegove matične izdavačke kuće već dugo ismijavaju i o njemu imaju vrlo loše mišljenje. Nekolicina novinara Slobodne Dalmacije, splitskih dnevnih novina u vlasništvu EPH, proizvela je interne satirične novine u kojima ismijavaju vodstvo kuće zbog preseljenja redakcije iz centra Splita u Dugopolje. Oni posebno ismijavaju Davora Butkovića, pa je tako na predzadnjoj stranici otisnuta ironična verzija Butkovićeve gastronomske kolumne: tekst je objavljen pod egidom “kušam i gnjušam“, nosi naslov “Dva izbuljena oka u šampjerovoj glavi“, a potpisuje ga Javor Tutković, izmišljeni pandan Davoru Butkoviću, koga u tekstu nazivaju gastrogadom. To je, čini se, mišljenje mnogih novinara EPH o Davoru Butkoviću.

Nakon skandala s izmišljenim Sanaderovim intervjuom mnogi su se uposlenici Jutarnjeg lista ponadali da će to bio i profesionalni kraj Davora Butkovića u njihovoj izdavačkoj kući. Dopisnik Jutarnjeg lista iz Italije Inoslav Bešker čak je poslao svojim kolegama u redakciji e-mail u kojem ih informira da odlazi na bolovanje dok se taj slučaj ne riješi. Nakon izbijanja skandala Butković je ponudio ostavku na jednu svoju funkciju u rukovodstvu EPH, a prošlog tjedna nije bilo njegovih tekstova u Jutarnjem listu. No, uprava EPH o njegovoj ostavci još se nije izjasnila. Vjerojatno kako bi poslali poruku svojim poslodavcima što misle o Butkoviću, djelatnici EPH dostavili su Nacionalu novine u kojima ga ismijavaju. Skandal s objavljivanjem lažnog intervjua sa Sanaderom proteklih se dana preselio i na stranice raznih svjetskih novina, od Novog Zelanda preko Amerike do Ujedinjenih Arapskih Emirata. Osim što pišu šaljive komentare, inozemni medijski stručnjaci još uvijek ne mogu shvatiti kako je moguće da je 43-godišnji Davor Butković, kojeg u nekim izdanjima Europapress holdinga neki njegovi kolege nazivaju “korifejem hrvatskog novinarstva“, bio toliko naivan da je povjerovao kako mu s anonimne e-mail adrese piše nitko drugi doli - hrvatski premijer.

RANKA OSTOJIĆA, bivšeg člana uprave Slobodne Dalmacije, uz glavnog urednika Mladena Plešea, smatraju glavnim krivcem za preseljenjeA objašnjenje za to je u tome što je u proteklih nekoliko mjeseci Butković izgubio svoju dugogodišnju vezu s najvišim državnim vrhom pa je objavljivanje lažnog intervjua zapravo bilo očajnički potez novinara koji je ostao bez onoga što ga je na hrvatskoj medijskoj sceni razlikovalo od većine njegovih kolega.

Premda najveći broj hrvatskih novinara obrađuje najrazličitije teme, često se događa da zbog kompleksnosti određenog područja neki novinar počne isključivo pratiti određeni sektor - sport, politiku ili nešto još uže, neku stranku ili ministarstvo. U hrvatskoj medijskoj povijesti nije neobično i da cijeli jedan medij, poput splitskog tjednika Feral Tribune, godinama živi gotovo isključivo od pisanja kritika na račun pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Tako se nakon Tuđmanove smrti Feral Tribune našao u velikom problemu, jer uredništvo ni do danas nije uspjelo redefinirati svoju uređivačku politiku, što je rezultiralo padom naklade i gubitkom nekadašnje kvalitete. Svoju opsesivnu fiksaciju na određenu negativnu osobu Feral je tek posljednjih godinu-dvije potpuno usmjerio na Branimira Glavaša, o kojem feralovci pišu u gotovo svakom broju.

IVO SANADER Butković je ovisio o tome da pokaže da još uvijek ima 'ulaz' kod hrvatskog premijeraSlično “sektorski“ usmjeren godinama je bio i Butković. Nakon što je devedesete proveo u tjedniku Globus, pri čemu mu ni najveći kritičari ne mogu osporiti neke nesumnjivo pozitivne poteze, poput otkrivanja dokumenata o zločinima tzv. Merčepove skupine, preselivši se u dnevni Jutarnji list Butković je počeo objavljivati svoje notorne političke kolumne, “analize“ koje su zapravo bile tek javno izrečena promišljanja vodećih hrvatskih političara. Tako je Butković godinama bio svojevrsni glasnogovornik nekadašnjeg premijera i šefa SDP-a Ivice Račana, a u svojim tekstovima to čak i nije krio: često bi potpuno otvoreno pisao da je Račan upravo njemu nešto rekao. Javnost bi i izvijestio o okolnostima njihovih susreta, koji su uvijek služili kao dodatni dokaz Butkovićeva intimiziranja s akterima visoke politike: tako se u njegovim kolumnama moglo pročitati da su njih dvojica o nekoj temi nekoliko sati razgovarali u Račanovu stanu ili pak tijekom objeda u nekom restoranu, o čemu bi Butković pisao i u svojim gastronomskim zapisima. Naravno, nema ništa lošeg u tome da se novinari susreću s političarima, ali je ulizivački način, na koji je Butković o tome pisao, iritirao mnoge, a posebno njegove sugovornike.

Osim Račana, malen je bio broj Butkovićevih “objedovnih“ izvora: hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću nije se nikad uspio približiti, a iz njegovih kolumni može se iščitati da je jedino povremeno ručao s bivšim ili aktualnim američkim veleposlanicima u Hrvatskoj. Račanovom smrću Butković je izgubio dugogodišnju inspiraciju za tekstove, a sudeći po njegovim subotnjim kolumnama, Račanov nasljednik Zoran Milanović nije namjeravao nastaviti odnos koji je Račan imao s Butkovićem, nego ga je zadržao na izvjesnoj distanci. O tome svjedoči i Butkovićeva kolumna od 11. kolovoza 2007: “Zoran Milanović vrlo često jest isključiv… Primjerice, razgovarali smo što je tko čitao ovog ljeta, pa sam mu spomenuo knjigu Georgea Teneta, bivšeg direktora CIA-e, koja se može kupiti i u Zagrebu. Milanović je samo odmahnuo rukom i kazao: ‘To GERILCI IZ SLOBODNE posvetili su parodiji Butkovićeva pisanja o gastronomiji cijelu stranicu svog izdanjanikada ne bih čitao.’ Dakle, čovjeka koji bi želio voditi državu uopće ne zanima što misli direktor CIA-e… Bojim se da je ovdje riječ o gotovo tipičnom primjeru hrvatske bahatosti i neprofesionalizma, posve neobičnom za čovjeka relativno mladih godina i više nego solidnog obrazovanja“, pisao je Butković o Milanoviću. Drugim riječima, novi šef SDP-a Butkoviću je jasno dao do znanja da ne namjerava s njim satima sjediti za nekim restoranskim stolom i raspredati o knjigama koje čita ili ne čita, a Butkoviću se takav rezervirani odnos očito nije svidio.

Ipak, sličan je odnos Butković pokušao izgraditi i sa Sanaderom. Otkako je Sanader došao na čelo HDZ-a, a još i više nakon što je pobijedio na parlamentarnim izborima 2003., postao je Butkovićeva meta. Istini za volju, hrvatskom premijeru sigurno nije bilo svejedno što će o njemu pisati novinar koji svake subote u čitanom Jutarnjem listu objavljuje opsežne “političke analize“, pa je godinu-dvije trajao njihov simulirani prisan odnos: Butković je povremeno iz prve ruke dobivao Sanaderova promišljanja o ovoj ili onoj političkoj situaciji, a s druge strane je Sanader znao da u Butkovićevim kolumnama neće naići na kritike svog premijerskog mandata. I doista: dugo Butković o Sanaderu nije napisao ništa loše, osim što bi povremeno premijeru “prijateljski“ savjetovao da nekog ministra ili HDZ-ova dužnosnika ukloni s političke scene. U to vrijeme bilo je uobičajeno da Butković svoje kolumne ili intervjue sa Sanaderom započne i rečenicom koja je trebala svjedočiti o njihovu prijateljskom odnosu, kao 10. lipnja 2006: “S predsjednikom Vlade razgovorali smo u srijedu oko podneva, dan uoči njegova 53. rođendana.“ Za svoje pisanje Butković je, među ostalim, bio nagrađen i pripadnošću Sanaderovoj sviti: kad je sredinom listopada 2006. premijer otputovao u Sjedinjene Države u posjet predsjedniku Bushu, u njegovoj pratnji bio je i - Davor Butković. A čitatelji Jutarnjeg lista tih su dana mogli čitati Butkovićeve dojmove iz prve ruke: INTERNO IZDANJE SLOBODNE DALMACIJE bavi se preseljenjem u Dugopolje, desetak kilometara van Splita, što novinari smatraju krivim potezom“Ivo Sanader vratio se u utorak oko pola šest popodne u predsjednički apartman hotela Ritz Carlton, s čije se terase pruža savršen pogled na washingtonske nebodere i washingtonska svjetla“, “Sanader je tijekom razgovora bio odlično raspoložen, pomalo umoran, ali i neobično kontroliran u izjavama. Nije bio pun sebe, nije se ponašao slavljenički nego je, naprotiv, pokušavao podijeliti zasluge za trijumf u Washingtonu i na svoje sadašnje političke suradnike, ali i na svoje sadašnje političke protivnike“.

Da je Butković tih dana bio Sanaderova uzdanica, potvrđuje i njegov opis intimne večere u talijanskom restoranu u Georgetownu, gdje je Sanader pred svojim najbližim suradnicima - i Butkovićem - komentirao mogućnost da smijeni tadašnjeg predsjednika Sabora Vladimira Šeksa. “‘Nitko tko iskače iz stranačke politike ne može ostati pošteđen. Pa ni Vlado Šeks. Napravi li još jednu takvu pogrešku, Šeks leti’, govorio je Ivo Sanader na jednoj večeri u talijanskom restoranu u Georgetownu, u kasnu jesen 2006. godine“, otkrio je Butković u svojoj kolumni od 12. siječnja 2008.

Ako je njihov odnos doista tako prijateljske naravi, nikomu nije jasno kako se moglo dogoditi da početkom veljače 2008. Butković nasjedne na “lažnog Sanadera“, odnosno da komunicira s 23-godišnjim Viktorom Zahtilom SMS porukma s nepoznatog broja i već notornom e-mail adresom na Gmailu? Ako su njegovi odnosi sa Sanaderom toliko dobri i intimni, zar Butković ne bi imao njegov pravi broj mobitela ili ulaz do njega preko Sanaderove tajnice ili glasnogovornika? Događaji otprije desetak dana zapravo potvrđuju da je Butković jesenas izgubio svoju najvažniju vezu - izravni kontakt s hrvatskim premijerom. Uvidom u arhivu Jutarnjeg lista vidljivo je da je posljednji Butkovićev intervju sa Sanaderom bio objavljen u lipnju 2007. Nakon toga on u svojim kolumnama nigdje nije navodio da se do kraja 2007. vidio ili čuo s premijerom. A Sanader, koji je poznat po čestom mijenjanju broja mobitela, kolumnistu Butkoviću očito nije poslao svoj novi broj. Naime, kad god bi Sanader promijenio broj, ljudima koji bi mu bili važni poslao bi SMS poruku s novim brojem. Butković očito takav SMS nije dobio već mjesecima.

U vrhu hrvatske politike o njihovu razlazu postoji nekoliko teorija: prema prvoj, Sanaderu je već dugo smetalo što Butković u svojim kolumnama hini bliskost između njih dvojice koja nikad nije bila stvarna. Prema drugoj, Sanader se naljutio na Butkovića zbog nekog članka u kojem je ovaj pretjerano kritički progovorio o njegovu premijerskom mandatu, a spominje se i tekst u kojem je Butković, na gastronomskoj razini, kritizirao Sanadera zbog odabira restorana u koji ga je hrvatski premijer odveo na objed. Prema trećoj teoriji, Sanaderu se Butković zamjerio zbog podrške koju je on osobno, ali i Jutarnji list prošle godine davao SDP-ovu novom šefu Zoranu Milanoviću. Po četvrtoj teoriji, Butković je zapravo bio tek kolateralna žrtva Sanaderovih zategnutih odnosa s medijskom kućom Europapress holding: iz raznih izvora proteklih se mjeseci moglo čuti da je Sanader od EPH očekivao značajniji angažman u korist HDZ-a uoči i tijekom predizborne kampanje, pogotovo ako se uzme u obzir da već dugo EPH državi duguje milijunski iznos za kupnju posrnule Slobodne Dalmacije. Na Sanadera su, navodno, utjecali i njegovi splitski prijatelji, povezani sa Slobodnom Dalmacijom, koji imaju niz kritika na EPH zbog najava o masovnim otkazima i preseljenju redakcije Slobodne iz centra Splita na periferiju u Dugopolje. Zbog svega toga proteklih je mjeseci Sanader bio u suzdržanim odnosima s vodstvom EPH, što je navodno pokazao i svojim distanciranjem od Davora Butkovića, EPH-ove novinarske perjanice.

DUHOVITA PROVOKACIJA obiluje aluzijama na presljenje Slobodne izvan Splita, uključujući reklamu za Betizzin roman 'Egzil'Kako god bilo, Butković je već mjesecima bio u nezavidnom položaju: budući da je cijelu svoju noviju novinarsku karijeru sazdao na intimiziranju s vlastodršcima, u jednom je trenutku ostao bez glavnih izvora - Račana više nema, Milanović za njega ne mari, Sanader ga izbjegava, a Đurđa Adlešić, Josip Friščić, Vesna Pusić ili netko četvrti očito nisu dovoljno važni da bi Butković s njima objedovao i raspravljao o ljetnoj lektiri i visokoj politici.

Svjestan toga, Butković je, na iznenađenje mnogih, u posljednjih mjesec dana postao iznimno kritičan prema Sanaderu, pri čemu je čak bio i proturječan: još u studenom 2007. hvalio je Sanadera, pa je 15. prosinca pisao da će “Sanaderova nova vlada sasvim sigurno dovršiti projekt detuđmanizacije Hrvatske“, da bi samo mjesec dana poslije, u siječnu 2008, pisao da se “Sanader mora suočiti s neobično visokom razinom lošeg publiciteta“, da “Sanader šuti o najznačajnijim državnim pitanjima“, a 9. veljače u svojoj je kolumni objavio da “aktualni HDZ previše podsjeća na stari HDZ, recimo na HDZ iz 1998., koji Hrvatsku nije mogao odvesti baš nikamo“. Pritom, dakako, nije objasnio kako je moguće da u prosincu hvali Sanadera zbog modernizacije i detuđmanizacije HDZ-a, da bi ga mjesec dana poslije kritizirao zbog toga što današnji HDZ sve više nalikuje na onaj stari. Prema nekim izvorima, posljednji Butkovićevi napisi bili su upravo usmjereni prema hrvatskom premijeru, koji je iz njih trebao iščitati jasnu poruku: “Budeš li me ignorirao, pisat ću još i gore stvari protiv tebe.“ Vjerojatno i ne sluteći kakvi zategnuti odnosi vladaju između Sanadera i Butkovića, u igru se uključio 23-godišnji student novinarstva Viktor Zahtila. On je Butkoviću poslao sms poruku, a potom i ušao u korespodenciju s njim kao da je premijer. Butković je u tom trenutku vjerojatno pomislio da se hrvatski premijer “opametio“ i odlučio “surađivati“ i dalje. Na Butkovićevu veliku žalost, nije bilo tako.