VIZUALNO-ZVUČNO atraktivne sekvence najviše zanimaju AndersonaHollywoodska kinematografija zloglasna je po adaptacijama klasičnih književnih djela. Kreativno potentne, višeslojne predloške uglavnom maksimalno pojednostavljuje i gotovo obavezno lišava bilo kakve kritičke oštrice, a kamoli subverzivnosti koje su eventualno sadržavali, a sve u svrhu prevođenja ozbiljne umjetnosti na jezik masovne zabave. Tako je bilo od samih početaka Hollywooda, tako je i danas. Vrlo je rijedak slučaj, međutim, da se prestižni književni predložak falsificira zbog “viših” umjetničkih razloga. Upravo to učinio je Paul Thomas Anderson, ugledni autor “Kralja pornića” i “Magnolije”, s romanom “Oil!” Uptona Sinclaira.

Upton Sinclair bio je u prvoj polovini 20. stoljeća jedan od najpopularnijih američkih pisaca, a zbog svojih je socijalističkih ideja posebno uvažavanje zadobio nakon II. svjetskog rata u zemljama koje su kapitalizam zamijenile socijalizmom.
Roman “Oil!”, izvorno objavljen 1927., prvo je preveden u Zagrebu 1946., potom u Beogradu 1953., oba puta pod naslovom “Petrolej”, a njegova omiljenost u Titovoj državi nije nimalo čudna. U tom obimnom romanu Sinclair je dao kratak pregled američkog radničkog pokreta u razdoblju od otprilike 1910. do 1925., obuhvaćajući s podjednakom simpatijom njegove socijalističke i komunističke struje. Sa simpatijom je tretirao i Oktobarsku revoluciju te boljševičku vlast, a američku demokraciju raskrinkavao kao paravan u službi naftnih i ostalih poduzetničkih magnata koji kupuju političare i postavljaju predsjednike; dakako, i američka vanjska politika, uključujući rat i angažman u antiboljševičkoj intervenciji, razotkrita je kao interes krupnog kapitala. “Oil!” je zapravo anticipacija ideja Noama Chomskog, Williama Engdahla i politički najhrabrijeg američkog filma u zadnjih 30-ak godina, “Syriane” Stephena Gaghana i Georgea Clooneyja, i čini se kao stvoren da ga filmski obradi upravo Clooney, vodeći hollywoodski lijevi liberal današnjice, a vjerojatno još bolji izbor bio bi stari nezavisnjački ljevičar John Sayles, pogotovo kad na umu imamo njegov krasan antikapitalistički film “Matewan”. Roman bi mogao biti zanimljiv i filmoljupcima, jer Sinclair u njemu obuhvaća i Hollywood onog vremena, opisujući ga kao “tvornicu sanja” spremnu na proizvodnju antiboljševičke propagande, potom kao okružje u kojem mlada i lijepa djevojka glumački može uspjeti samo ako poda svoje tijelo, te naposljetku kao imperijalističku korporaciju zaslužnu za “spontane patriotske prosvjede” protiv “Kabineta doktora Caligarija”, klasika njemačkog ekspresionizma, s pravom svrhom eliminacije inozemne konkurencije (tu rabotu započeo je još Edison koji je krao Mélièsove filmove, izrezivao im izvorni zaštitni znak i prikazivao ih kao svoje), dok su istovremeno hollywoodski moguli radili na stvaranju svog filmskog monopola u Njemačkoj.

Ništa od ovog, međutim, nije zanimalo Paula Thomasa Andersona. Njemu je pažnju privukao središnji odnos romana - oca naftnog poduzetnika i idealističnog sina, a u oko mu je upao i sporedni lik mladog propovjednika proročko-poslovnih ambicija. No dok je u romanu benigni, lijepi i nadobudni sin glavni lik iz čije su perspektive sagledana sva zbivanja i čiji razvoj pratimo od puberteta do završetka adolescencije, od dječačkog pravednika do socijalističkog aktivista i mecene radničkog pokreta, u filmu je on izbačen iz središta, kako bi se tamo postavio lik oca.

DANIEL DAY-LEWIS kao opasno nasilan vizionar kapitalizmaNo dok je otac u romanu spoj prosvjećenog kapitalista (a ta prosvjećenost dolazi od vlastite blage ćudi i sinova utjecaja) te poduzetnika koji ustrajno slijedi logiku kapitala (što uključuje sustavnu korupciju i partnerstvo s beskrupuloznim kapitalističkim predatorima), u filmu on postaje mizantrop, nasilnik i ubojica, a njegov odnos s mladim propovjednikom ravnopravan onom sa sinom. Izmijenio je Anderson još štošta (npr. u romanu vrlo važan lik radikalno moralnog mladog boljševika, inače starijeg propovjednikova brata, u filmu je drastično minimaliziran i učinjen čistom suprotnošću izvorniku), još više dodao (prolog o prapočecima očeva poduzetništva, sinova gluhoća i posvojenost, lik očeva navodnog polubrata, očev završni obračun s propovjednikom...), pa naposljetku film ni fabularno, ni karakterizacijski, ni tonom, stilom i ugođajem nema nikakve veze s romanom.

Stoga je smiješno slušati papagajska ponavljanja kritičara o tome kako je Anderson “labavo adaptirao” prvih 100-tinjak stranica ili prvu polovinu Sinclairova djela. Nije on ništa adaptirao, nego je na temelju dva-tri u romanu prisutna motiva napisao posve novi tekst koji sa Sinclairovim predloškom ima isto toliko veze koliko i s recimo Steinbeckovim “Istočno od raja”.

Spominjem upravo Steinbecka, jer jedan je kritičar (znate već koji, piše u Jutarnjem listu i zove se Jurica) ustvrdio da je “Oil!” Steinbeckov roman, ali i zato što je u dotičnom Steinbeckovu djelu iz 1952., smještenom kao i Sinclairovo u Californiju, glavni tematski interes porodica, a jaka je i sklonost (pretencioznom) simbolizmu. A ono što Andersona u “Bit će krvi”, kao uostalom i u svim njegovim filmovima, na tematskom planu najviše zanima jest obitelj (formalna i neformalna, funkcionalna i disfunkcionalna, cjelovita i krnja), dok je na izvedbeno-značenjskoj razini gotovo uvijek na djelu veće ili manje nagnuće simbolističkim potezima (za razliku od Sinclaira koji je uz sav svoj društveno-kritički angažman sklon razigranoj ironiji).

Andersonov simbolizam jasan je već u preimenovanju lika oca. U romanu on se neutralno zove James Arnold Ross, u filmu Daniel Plainview. Dakle, dobio je ime velikog starozavjetnog vizionara i prezime koje upućuje na jasnoću, usredotočenost, ali i plitkoću njegova (kapitalističkog) vizionarstva.

Po tvrdnji nekih kritičara, otac je mitski lik koji se, za razliku od onih “realističnih”, tijekom cijelog filma ne mijenja. Poprilično čudan zaključak, s obzirom na to da se ni stvarni ljudi u tom razdoblju svojih života (otprilike između 30. i 55. godine) temeljno ne mijenjaju, štoviše, tzv. razvoj likova nije ni u kakvoj nužnoj vezi s činjenicama života i realizmom, nego je mnogo češće dramaturški konstrukt na kojem osobito inzistiraju (pro)hollywoodski scenaristički štreberi. Problem filma nije u protagonistovoj karakterizacijskoj “jednoličnosti”, nego u njegovu definiranju, mehaničkim mijenama onog što ga određuje. Isprva, on je usredotočen na posao i sina, oboje, kako se čini, iz čistog ljubavnog interesa. Onda u jednom trenutku, kao grom iz vedra neba, dolazi njegova izjava da je pun mržnje prema ljudima. Od tog trenutka otac postaje agresivan, krajnje opasan nasilnik i razotkriva se kao podmukli manipulator u rivalstvu s mladim prorokom Elijem koji je od iste “showmanske” vrste željne profita po svaku cijenu (simbolika poduzetništva i religije kao opsjenarskih temelja američkog sustava posve je jasna). No Daniel je iz nekog razloga opsjednut i krvlju, rodom, pa se nakon sinova odlaska blisko veže uz navodnog polubrata, inače potpunog mu stranca. A uz sve to, još nam se nudi nagovještaj da je protagonist možda i pedofil, no tu slutnju Andersonu nije na kraj pameti elaborirati. Jer što njega istinski zanima? Što atraktivnije uprizorenje izoliranih sekvenci, uz maksimum vizualno-zvučne impresivnosti, te uz dodatak pompoznog simbolizma koji u završnoj sekvenci, pravom primjeru umjetničarskog prenemaganja, doseže i do vulgarnosti. Istina je, sekvenca izbijanja i zapaljenja nafte te sinova oglušivanja svojim silovitim slikovno-glazbenim uprizorenjem iskaz je čiste autorske genijalnosti, ali Andersonov film kao cjelina bio bi kudikamo dojmljiviji da je nastao negdje na prijelazu nijemog u zvučno filmsko razdoblje. U tom povijesnom kontekstu dramaturško-karakterizacijska inferiornost bila je uobičajena i u gledateljskom dojmu lakoćom se kompenzirala vizualnim (i zvučnim) senzacijama, no danas smo zahtjevniji. Vizualnost je i dalje osnova filmske umjetnosti, ali i tzv. sadržajni slojevi trebaju biti valjano obrađeni. “Bit će krvi” film je koji će razgaliti većinu likovnjaka, no oni među nama koji imaju i književne korijene, bit će skeptičniji.

BIT ĆE KRVIThere Will Be Blood, am. drama, 2007.
R: Paul Thomas Anderson Gl: Daniel Day-Lewis, Paul Dano, Dillon
Freasier, Kevin J. O'Connor

ocjena: tri i pol zvjezdice