Akademski glumac, diplomirani ekonomist, 29-godišnji Petar Ćiritović, zadnje dvije godine tumači glavne uloge u televizijskim serijama. Javnost ga je upoznala u ulozi Luke Dragana u Avinoj sapunici “Obični ljudi”, u kojoj je glumio mladog, beskrupuloznog nasljednika koji ima problema s drogom, a ljubavnica mu je bratova supruga. Trenutačno glumi u RTL-ovoj seriji “Ne daj se, Nina”, snimio je epizodnu ulogu u seriji “Dobre namjere”, a ove nedjelje počela se emitirati i nova visokobudžetna serija “Urota” u kojoj glumi Borisa Marića, glavnog operativca POA-e. Zanimljivo je kako je serija “Urota” snimljena puno prije već emitiranih “Običnih ljudi”, no tek su sada na RTL Televiziji odlučili prikazati je. Petar Ćiritović je na dogovoreni intervju stigao u svom srebrnom Audiju A3 odjeven u traperice i svijetloplavu košulju. U redakciju je stigao čak nekoliko minuta prije dogovorenog termina. Kako je sam rekao, a što se moglo vidjeti i tijekom intervjua, Ćiritović ne može ni minute sjediti na miru te se tijekom razgovora čitavo vrijeme meškoljio na stolcu. Otvoreno je odgovarao na sva pitanja, a jedino o čemu nije želio razgovarati bio je privatni život. Iako se u slobodno vrijeme bavi fotografijom te bi kao glumac trebao biti naviknut na kamere i fotoaparate, teško se opustio pred objektivom Extrina fotografa.
EXTRA: U vašoj biografiji je zanimljiv podatak o tome kako ste diplomirali na Ekonomskom fakultetu te ste tek s 26 godina odlučili upisati Akademiju dramske umjetnosti. Kako to da ste se odlučili za glumačku karijeru?
- Koliko je puta već ispričana ova priča! Trebao sam se snimiti i puštati to na intervjuima. Prvo sam, zapravo, upisao Pravni fakultet i tamo proveo dvije ili tri godine. Vidio sam da mi to ne ide i da sam prelijen za to. Znao sam da neki fakultet moram završiti pa sam se prebacio na ekonomiju. To sam završio, više-manje, u roku, a već prije diplome počeo sam raditi u marketinškim agencijama. Shvatio sam da to apsolutno nije posao za mene. Razmišljao sam o tome što dalje, što znam raditi. Pomislio sam da je to gluma, otišao na prijemni i s 26 godina, iz prvog pokušaja, postao student Akademije.
EXTRA: Kako ste shvatili da je gluma to što znate raditi?
- Moglo bi se reći da sam glumio u privatnom životu. Privatno sam odigrao jedno 16 milijardi predstava - pred roditeljima, ženama, prijateljima. Jednostavno, kada ti nešto leži - to shvatiš.
EXTRA: Televizijski gledatelji upoznali su vas po liku Luke Dragana u sapunici “Obični ljudi”. Je li to bila vaša prva uloga?
- Zanimljivo je da sam “Urotu”, koja se tek sada počinje prikazivati, snimio prvu, a tek onda “Obične ljude”. Iako sam od početka trebao glumiti u “Uroti”, zbog statuta Akademije koji ne dopušta studentu glumiti do završetka druge godine, nisam to mogao prihvatiti. Tako je u prve četiri epizode lik Borisa Marića tumačio Dušan Bučan. No, on je pao s konja i slomio nogu isti dan kada sam ja imao posljednji ispit s druge godine. U 11 navečer imao sam sedam propuštenih poziva, a u sedam ujutro sam već bio u autu, na putu za Banju Luku, gdje sam nastavio igrati njegov lik. Trenutno se bojim prikazivanja te serije jer je to bila moja prva uloga i bio sam potpuno izgubljen. Ja sam inače u životu perfekcionist i nemam baš previše razumijevanja za druge kada nešto ne rade dobro. Smiješno mi je što će se moja prva uloga prikazati posljednja. Bez neke lažne skromnosti, za dosadašnji rad dobio sam pozitivne kritike, a ako ovom ulogom malo podbacim, to neće biti problem.
EXTRA: Kakva je vaša uloga u “Uroti”?
- Glumim glavnog operativca POA-e. To je poput neke uloge Jamesa Bonda, koja je super, samo što bih sada dao sve na svijetu da je mogu tek sada snimati i glumiti - s ovim iskustvom i znanjem. Ali, Bože dragi, preživjet ću i to. Ono što je važno, pozitivac je u cijeloj priči, ali na koncu jako revoltiran zbog politike i načina na koji stvari funkcioniraju.
EXTRA: Jeste li vi tom ulogom ostvarili svoje želje iz djetinjstva? Naime, većina dječaka se u djetinjstvu uvijek igra policajaca, špijuna i ostalog.
- Možda bih da je sada snimam. Potrebno je vremena, prakse i uhodavanja u neki lik. Kako se to kod nas već sve radi relativno na brzinu i bez ikakvih priprema, jer je važan samo novac - u smislu "ajmo što prije prodati seriju", glumci prije svega ostaju zakinuti jer nemaju priliku pokazati ono što stvarno mogu. Snimanje serija je stroj koji ide svaki dan, radi se minimalno 12 sati dnevno pa se ti pripremi ako možeš. Kako? Na kraju, narod nikad neće reći "jesi vidio kako je bio katastrofalan zvuk", nego "jao, što mi ovaj ili ova grozno glumi". Sve je to dio posla.
EXTRA: Vaše su starije kolege, u vrijeme kad su se u Hrvatskoj počele snimati sapunice, imale negativan stav prema njima. Smatrali su da im je nastupanje u sapunicama ispod časti, no, stvari su se promijenile. Smeta li vam možda to što ste vi svoju glumačku karijeru započeli upravo radom na sapunicama?
- Dosad sam snimio četiri serije, od toga je samo jedna sapunica. Meni je uloga Luke Dragana bila fenomenalna. Igrao sam mladog, bogatog, frustriranog klinca koji svima govori što ih ide, radi razna čuda i probleme. Zanimljivo je kako su “Obični ljudi” zapamćeni po dobrim reakcijama publike jer je bila atipična. To nije bila sapunica tipa "on slijep, ona bogata; ovaj bez noge ili ruke, a na kraju svi progledaju, prohodaju i vole se". U suradnji s redateljem Brankom Ivandom, uveo sam u seriju psovanje, pušenje i masu nekih situacija koje do tada nisu bile viđene u sapunici. Upravo zato je ona bila dobra, jer je bila realna i nije bilo nikakvih bajkovitih i sanjarskih priča. Zbog svega toga sam jako ponosan na tu ulogu i ako će me ljudi pamtiti samo po liku Luke Dragana, ja protiv toga nemam apsolutno ništa. Što se tiče starijih glumaca, nevjerojatno mi je da su upravo oni, koji su bili protiv toga, donedavno bili na rubu gladi. Najbolje hrvatske glumice i glumci su do prije nekoliko godina prodavali osiguranja od vrata do vrata, što je tragedija. Oni bi u Engleskoj živjeli u dvorcu s konjima i kočijama na nekom brdu. Oni govore kako su sapunice katastrofa, a danas svi iz upravo tog glumišta, od Ive Gregurevića do Vere Zime i Ksenije Pajić, glume u serijama i sapunicama. Meni treba novac kao i svakom drugom čovjeku. Kazalište je prekrasno i divno je raditi u njemu, no ja s četiri ili pet tisuća kuna honorara ne mogu preživjeti mjesec. Ja već dobro plivam u cijeloj toj poplavi raznoraznih produkcija i serija pa sam čak pomalo i u poziciji da biram što želim raditi - ono što mi se sviđa ili, s druge strane, nešto što je glupo, ali donosi novac.
EXTRA: Je li vam se događalo da vam prilaze ljudi na cesti i poistovjećuju vas s likom Luke Dragana?
- Moje situacije su bile dosta simpatične jer sam glumio hahara kojeg su ljudi ipak jako dobro prihvatili. Dobro, bilo je i zabrinutih ljudi koji su mi govorili da se prestanem drogirati, da to tako ne može, da nije u redu biti s bratovom ženom i slično. Ljudi te poistovjećuju s ulogom, što se na koncu i može očekivati.
EXTRA: Imate li vi uopće sličnosti s likom Luke Dragana?
- Pa, nikakve i svakakve. Ja sam, za razliku od njega, sin jedinac, roditelji mi nisu enormno bogati, a neki njegovi potezi meni nikad u životu ne bi pali na pamet. S druge strane, svi smo mi proživjeli tu neku varijantu pobunjeništva i bili bijesni na cijeli svijet, osobito kada je, u pravilu, problem bio zapravo u nama.
EXTRA: Moram biti malo zločesta i pitati vas znači li to da u privatnom životu nikada niste bili "muška svinja", kao Luka Dragan?
- Neću to reći. Bio sam masu puta, ali, opet, to ne znači da bih ikada u životu bio s bratovom ženom. Takva svinja nikada ne bih bio.

Više u novoj Extri...