Veljko BarbieriNa otoku Eoliji, gdje se spajaju Jadransko i Jonsko more, davno je vladao kralj Eol, gospodar vjetrova. Držao ih je pod ključem i puštao kad mu se prohtjelo. Nije to činio bez osjećaja za mjeru nego je upravljao ružom vjetrova kako bi pomorcima omogućio bolju plovidbu, a seljacima u jesen i zimu mnogo sjevernog vjetra Boreja, koji im je pomagao da osuše odimljeno meso. Na povratku iz Troje posjetio ga je Odisej i nakon što mu je predao darove, bio je bogato ugošćen u Eolovu dvorcu nad samim morem. Dugo su prepričavali slavne zgode, pijuckajući vino i gosteći se slasnim jelima, a posebno slaninom koja je tada bila na osobitoj cijeni, a kuhari su je pripremali na razne načine, prethodno je malo odimivši i potom ostavivši snažnom Boreju, kako ga mi zovemo, Buri, da završi posao. Kad su se napričali i najeli, došlo je vrijeme za rastanak. Eol, kojega su ganule Odisejeve nedaće i njegova ljubav prema vjernoj Penelopi, darovao je Itačaninu vreću opšivenu srebrnim koncem u koju je zatvorio sve zlosretne vjetrove: Eura istočnjaka koji bi ga udaljio od Itake jer je morao ploviti na zapad, zloslutnog jugoistočnog Nota i opasnog ali korisnog Boreja, gospodara sjevrnih struja. Samo je blagorodnom Zefiru, maestralu, dopuštao da nadima jedro i tjera lađu prema rodnom otoku.

Kad je kormilar Elpenor opazio tanak stup dima, skoči je s krmenog nadsvođa i kao mahnit stao vikati: “Itaka, Itaka!“ Poustajaše svi osim Odiseja koji je popio malo više vina. Ne obazirući se na kralja, Elpenor je otpočeo pastirsku igru radosnicu, a uskoro se i svi ostali, potežući dobro iz vinske mješine, uhvate za ruke i zajedno zaplesšu. U jedru je igrao Zefir. Brod je plovio tresući se svaki put kad bi kolo Itačana tresnulo o palubu, da bi se odmah potom propeo čim je družina, slijedeći pisak Elpenorove svirale, razdragano skočila uvis. Smijeh pomiješan s mirisom vina zapadnjak je odnosio prema rodnom otoku. Ali vinskoj razdraganosti nikad kraja. Jer okrenu se tada Itačani Eolovoj vreći i stadoše skakati po njoj kao po velikoj postelji, zaboravivši na upozorenja gospodara vjetrova. Dok su neobuzdano slavili, probudi se Odisej i opazi da nema Eolove vreće. Stigao je tek na tren uhvatiti pogledom razulareno mnoštvo, kad mu pogled padne na prekinuti srebrni šav na mijehu, kroz koji je već utekao južnjak. Istočni vjetar izvlačio se sporo, no uskoro posada propadne na ispražnjenu vreću, a oslobođeni vjetrovi jurnuše natrag k svom kralju, tjerajući Odisejevu lađu pred sobom. Uskoro se svi opet nađu pred Eolovim dvorom. Odisej ga ponovo zamoli za pomoć, no bi mu rečeno da se gubi i ovaj put posluži samo veslima. “Ne pomažem čovjeku kojemu bogovi nisu naklonjeni, kralju skitnice, jer čeka te još deset godina lutanja“, reče Eol, zalupivši mu vrata pred nosom. Nakon što se junak nakon mnogih iskušenja ipak vratio kući, oprostio mu je Eol pa je svake jeseni i zime slao hladnog Boreja da pomogne Itačaninu i njegovu svinjaru Eumaju da suše itačke pršute i pancete koje su postale slavne u cijelom grčkom svijetu.