Zoran FerićProšlog tjedna prestravila su nas šokantna samoubojstva djece, što je samo nastavilo zastrašujući niz suicida tinejdžera u ovoj zemlji. I premda nas psihijatri, psiholozi i sociolozi upozoravaju da se takve tragične stvari događaju stalno, škole, roditelji i čitava javnost prilično su uzbunjeni jer se čini da se broj mladih koji si oduzimaju život u zadnje vrijeme znatno povećao. Neki stručnjaci smatraju da takav dojam stvaraju mediji koji nas senzacionalistički i na prvim stranicama obavještavaju kad i kako si je neki tinejdžer oduzeo život. Opći je dojam ipak da se suočavamo sa zastrašujućim fenomenom i da će se i roditelji i škole, a bome i država, itekako morati potruditi na tom području. Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić prozvala je i Vladu da bi trebala nešto ozbiljno učiniti, a i niz drugih stručnjaka upozorava da je jedan od mogućih razloga za suicide sramotna štednja na djeci, nedostatak školskih psihologa i pedagoga, nedostatak ustanova za pomoć djeci s problemima i nedostatak stručnjaka koji bi to mogli kompetentno činiti. Svaka druga osoba koja je prošlog tjedna javno govorila o ovom problemu prozvala je i senzacionalizam medija. To svakako pridonosi širenju samoubilačkog trenda među mladima, ali mi se čini da tome doprinosi i sama priroda medija. Naime, adolescenti se, kažu stručnjaci, često ubijaju i da bi postali netko važan. Osoba o kojoj se govori. Paradoks je, međutim, u tome što postaju važni tek kada prestanu postojati. Poznata izreka o deset minuta slave za svakoga dobiva crne tonove. Stvar je u tome što stanovnici razvijenih i relativno razvijenih zemalja sve veći dio života provode pred raznim ekranima, od televizora do kompjutora i mobitela. A taj virtualni svijet relativizira sam život. Odrasli ljudi u tim zemljama, pa i kod nas, žive pred ekranima sve više, dok današnja djeca uz njih odrastaju, a slika koju vide bitno utječe na njihov doživljaj svijeta.

Za okruglim stolom u Jutarnjem listu posvećenom samoubojstvima tinejdžera vodila se i rasprava o tome treba li djeci ograničiti internet i vratiti ih da se igraju u pijesku, što je zastupala prof. dr. Vlasta Rudan, dječja psihijatrica na KBC Zagreb, ili se pak valja prilagoditi suvremenom stanju i unutar njega tražiti strategije koje bi sprečavale takve suicide, što je zastupao dr. Dubravko Lepušić, ginekolog u KB Sestre milosrdnice. Dilema je postavljena prilično zaoštreno, ali jasno je da od interneta i medija ne možemo pobjeći i da je nužno prilagoditi im se. Međutim, ima nešto vrlo ozbiljno s tim povratkom u pijesak. Ili u vrt, ili ulicu. Među vršnjake. Naime, ono što bi se kao dijagnoza odrastanja djece danas moglo postaviti, jest zapravo nešto vrlo zastrašujuće: nedostatak stvarnosti. Već mala djeca susretnu se s ekranom. A kad na ekranu pumpericom ubijaju tipove koji navaljuju motorkama ili samurajskim mačevima, to nema nikakve posljedice. Zato što je izmišljeno, a i zato što su tipovi s motorkama loši i zaslužuju čeličnu sačmu u plućima. Isto je kad na ekranu voze utrke, udaraju u zidove i stabla, padaju u provalije. Ništa od toga ne boli.

Percepcija onoga što smo dosad doživljavali kao stvarnost ozbiljno se promijenila tehnološkim razvojem. Pa tako, kad ta djeca malo odrastu i sjedaju za volan, počinju doživljavati vjetrobran kao ekran, a posljedice se vide u crnoj kronici. Slično je i sa seksualnošću. Prvo s čim se dijete susreće su slike i upravo te slike s ekrana kreiraju njegove seksualne preferencije. Kao što se prije igrao u pijesku, mali čovjek je i prve seksualne pustolovine doživljavao uživo. Ono, pokaži ti meni, pa ću i ja tebi. Na klupi u parku, s pravim osobama, dakle s mirisom, dodirom, osjećajem tuđe sline u ustima. Danas često i to izgleda kao na ekranu. Malo hvatanja, tek toliko da prođe špica, pušenje kao uvod, penetracija, nekoliko poza i gotovo. Ekran nam se već davno uvukao u spavaće sobe, a i očevi i majke današnjih tinejdžera odrastali su na pornografiji. No sve ono što se događa na ekranu prijašnjim je generacijama ipak bilo pomoćno sredstvo. Ukratko, ljudska stvarnost nikad nije bila virtualnija. Stvarnost postaje još samo jedna od slika, a ljudsko biće dobiva osjećaj da je i smrt nešto prolazno. Kao u crtićima. Nešto što se može dokinuti ako promijeniš kanal ili stranicu. Ljudska patnja, to su suze na ekranu, a ono što je jedino bitno, ono kako se postaje uistinu živ, jest dospjeti na taj ekran. Upravo zato formiraju se podskupine koje komuniciraju preko ekrana i kamera, postavljaju bizarne stranice i pune ih još bizarnijim sadržajima. Često danas možemo čuti roditelje koji ne razumiju svoju djecu zato što komuniciraju preko interneta i gledaju se preko kamere, iako žive kuća da kuće. Mogući odgovor je i to što si tako izgledaju stvarnije.

I sad, iz tog svijeta u kojemu je i smrt samo slika, a živ se može biti jedino tako da svi za tebe saznaju i da ti gledaju sliku na ekranu, lakše se može otići. Tinejdžeri koji si oduzimaju život tako postaju junaci dana i zagonetka kojom se poslije bave psiholozi, pedagozi i ostali stručnjaci. A u kulturi koja je nesmiljeni potrošač informacija i nobelovci su samo junaci dana, a poznat se postaje jedino pojavljivanjem u medijima. Sve ostale kategorije su bitno reducirane. Televizija u reality emisijama stvara zvijezde od običnih ljudi isključivo tako što se učestalo pojavljuju na ekranu. Nikakve druge zasluge ili osobine nemaju. I lijek protiv raka jednom će biti samo izlika da se slikama nekih tamo tipova u bijelim kutama ispuni prostor između reklama. A u međuvremenu, dok se ti marljivi anonimusi trude stvoriti lijek protiv smrti, sve će više djece smrt shvaćati kao lijek protiv anonimnosti.