Vedrana RudanOtkako imam Hrvatsku, po glavi mi se mota Krleža. Najveća mužjačina među hrvatskim piscima jednom je rekla, silovane žene doživljavaju najsnažniji orgazam. I svi u to vjeruju. Kako se jebeni zaista osjećaju kad ih jebu protiv njihove volje, nikoga ne zanima, nisu oni Krleža. Ipak, zanimljiva je ova teza da nasilnik od žrtve traži orgazam kako bi se osjećao kao dobrotvor. Zašto sam nemirna? Na teveu sam gledala zasjedanje naše vlade. Debeli, zadrigli, cinični, lukavi mužjaci i četiri samozatajne ženke, silovatelji moji, nabrajali su što će mi sve činiti dok ne... Pretjerujem? Čemu tolike teške riječi? Zadrigli, lukavi, ženke... Morala bih biti politički korektnija? Zašto? Ti nam se ministri i taj predsjednik i one ženske godinama rugaju a mi bez pogovora plaćamo toaletni papir kojim se brišu, parfem koji sebi štrcaju iza uha, ljubavnice od kojih im neke postaju žene, druge ostaju kurve, šišanje kose tako da se ne vidi ćela, štucanje brkova... Ovih su dana uz kikot i hihot raspravljali o amandmanu nekog siročića iz oporbe koji traži da se iz budžeta plati deratizacija saborske kuhinje i montaža kamera koje bi pratile kretanje žohara po prostorima Časnoga doma. Je li ideja da se otrovom uništi sva gamad koja puže saborskim odajama posebno bolesna? Zašto se baš tom amandmanu ministar financija Šuker toliko cerio? Smješkao se i vječno ozbiljni i turbodostojanstveni Sanader. Ako bismo se i mogli složiti da u Saboru žohare posljednje treba potamaniti, ipak, tolika napuhanost, tolika zluradost? Oni iz vlade zaista misle kako sam ja popušila priču da se oporba bavi žoharima dok se oni, mudraci, danonoćno brinu o sudbini napaćene zemlje? Kese mi se, jesu li im rekli, benzin je opet poskupio a gospodin iz Ine govori mi da je to zato što “mi nismo Kuvajt“ a nafta stiže “izdaleka“.

Mi nismo Kuvajt. Zašto onda u našoj vladi sjede šejkovi? Jeste li čuli, Srbi nam opet prijete, žele osvojiti naše more, naše nebo, naša žitna polja. Krenut će na nas, na svoje mile i dobre susjede koji ni žohara u Saboru ne bi zgazili. Samo zato ću ja uskoro ući u NATO. I vi. Pomoć Amerike nam treba jer sami oružje ne možemo kupiti, naša je lova u tko zna kojim Lihtenštajnima na tko zna čijim računima. Ameri će nam pomoći da sačuvamo samostalnost za koju su mnogi dali svoje zdravlje. Kako se zovu ti koji su za ovo dali zdravlje? Ne zna se. Zna se samo da ih ima oko pola milijuna. Zlobnici govore da bismo, da ih je toliko bilo devedeset i prve, danas u Zemunu urlali ovo je Hrvatska. Gospođa Kosor odbija odgovarati na pitanja, šuti poput trudne opatice. Ona istinu o Domovinskom ratu smatra pornografijom od koje mora zaštititi maloljetni narod. A rekoše nam da smo najzad svoji na svome i samostalni? Tko je ovdje samostalan? Naša djeca koja će uskoro s braćom Srbima i braćom Albancima krenuti kamo ih Ameri šutnu? Ili su to ipak nasmiješena gospoda iz vlade koja su se prije rata vozila u stojadinima a danas imaju službene audije, šofere, tjelohranitelje, vile, brodove... A sve ja plaćam. Samostalno. Tko osim njih danas i ovdje može od plaće samostalno živjeti? Penzioneri crkavaju u hladnim stanovima, njihova djeca mole se za njihovu smrt kako bi se uvalila u njihove gajbe, a njihovi unuci mole se za smrt njihove djece kako bi se ušuljali u rupe svojih djedova. Pritom se svi brinu kako u jednoj od njemačkih, austrijskih ili talijanskih banaka dignuti kredit za plaćanje pogrebnih troškova. Samostalnost? Osjećam se prevarenom, izmanipuliranom i bespomoćnom i baš me briga što je Ivanišević prevario ženu i tko je napisao otvoreno pismo njegovoj ženi i kamo je otputovala ljubavnica i kako su to sve primila dječica.

Ne zanima me koliko kvadrata ima Ivaniševićev novi stan! Ni što je s onom nogom! Pukla sam kad sam čula da se na našoj teve neće prikazati lom Eduardove noge jer bi to za nas bilo previše. Ej! Jebote! Neki dečko koga svi zovu Dudu u zlatu je plaćen da bi slomio nogu nekome tko je u zlatu plaćen da bi slomio nogu njemu. Zašto ja to drobljenje i lomljenje kostiju ne bih smjela gledati? A svakoga me dana ubijaju slikama mrtve dječice na našim cestama, slušam kako se diljem Lijepe Naše samoubijaju dječaci i djevojčice, gledam samospaljivanje heroja Domovinskog rata, zasjedanja naše vlade, glava ministra financija Šukera svake je večeri u mom domu, njegov cerek u prvom planu... To mi nije previše? Netko me očito ne poznaje. Koristim ovu priliku i preklinjem, maknite mi bar vladu s ekrana. Nešto ću vam povjeriti. Jedan mi je gospodin rekao, ništa se ne događa slučajno. Sve ove banalne frke oko ljubavnog života tenisača i slomljene noge onog nogometaša samo su dim koji nam muti pravu sliku stvarnosti. Postoje profesionalci koji našim vođama daju naputke kako se prodavanjem priča o bogatima koji plaču sirotinji skreće pažnja s pravih tema. Gladi, bolesti, bijede, nemoći i Amera. Sigurno ste čuli.

U Zagreb stiže Bush. Sve će vas evakuirati, u gradu će ostati samo američki marinci i hrvatske kurve čiste prošlosti. Da zbog toga ne biste poludjeli i izmlatili ženu i djecu, uskoro će preko svih medija objaviti kako je onaj poznati pjevač, živi u turbomuškom gradu na obali našega mora, peder, a njegova dugogodišnja cura nije mu čak ni dečko. Vi to slobodno dudlajte, ja sigurno neću doživjeti orgazam kad to budem čula u Crvenom tepihu ili jednom od Exploziva. A da na televiziji čujem: “Drage gledateljice i dragi gledatelji, prekidamo program zbog važne vijesti. Ovoga časa u prostorije naše vlade i Časnoga doma ulaze ekipe za deratizaciju. Ne možemo se direktno uključiti s mjesta trovanja jer su prostori zatvoreni. Za pola sata reći ćemo vam je li sva gamad pocrkala. I još jedna vijest. Benzin je pojeftinio pedeset posto. I još jedna vijest, nećemo ući u NATO.“ Da to čujem... Odmah, isti bih čas svršila.