NOGOMETAŠ UČI HRVATSKI Georg Koch u zagrebačkom stanu na Kamenitom dolu s mjesečnikom o nogometu 90 minuta u izdanju NCL Media Grupe, a kaže da mu dobro ide učenje hrvatskog jezikaKad je Dinamo početkom prošle sezone angažirao njemačkog vratara Georga Kocha, mnogi mediji, Dinamovi navijači, ali i pojedini nogometni stručnjaci, čudili su se toj odluci čelnih ljudi maksimirskog kluba. Dinamo je tada na raspolaganju imao mladog, ali već provjerenog golmana Ivana Turinu i perspektivnog mladog hrvatskog reprezentativca Filipa Lončarića, pa se kupnja Kocha doimala bezrazložnom. Možda i zbog lošeg iskustva s kupnjom Jensa Nowotnyja, a i Koch je s 35 godina već bio u poznim igračkim godinama. Danas, osam mjeseci poslije, Koch je ljubimac Dinamovih navijača, stručnjaci ga smatraju jednim od najboljih vratara Hrvatske nogometne lige, a Zoranu Mamiću mnogi čestitaju na dobrom poslu. Iako su se u pojednim medijima pojavili napisi o Kochovoj problematičnoj prošlosti, čestim sukobima s vodećim ljudima klubova u kojima je branio te sukobima s igračima, on je dokazao da je vrhunski sportaš, a njegov pristup utakmicama i treninzima Dinamovi treneri, ali i navijači, navode kao primjer svima ostalima.

U nekoliko početnih utakmica Koch je pokazivao nesigurnost i primio je nekoliko nespretnih golova, ali s vremenom je ustalio formu i postao najbolji Dinamov igrač u protekloj polusezoni. Unatoč velikom igračkom iskustvu nije zanimljiv medijima. Branio je u nekoliko njemačkih klubova, nizozemskom PSV-u, a jedno vrijeme bio je i kandidat za nogometnu reprezentaciju Njemačke. Na kraju ove polusezone interes za njega pokazao je njemački drugoligaš Jena, ali Koch je odlučio ostati u Zagrebu i pokušati s Dinamom u sezoni koja dolazi ostvariti što bolji rezultat i svojim iskustvom pomoći mladim Dinamovim vratarima, ali i igračima. S Kochom smo razgovarali u njegovu zagrebačkom domu u Kamenitom stolu, a dočekao nas je sa suprugom Katjom i kćeri Emmom, koje su, kako on kaže, najvažnije osobe u njegovu životu. Koch se pokazao ugodnim sugovornikom. Otvoreno govori o svojim vrlinama i manama, a već na početku razgovora otkrio je koliko je oduševljen Zagrebom. Njegovi pokušaji da nam odgovara na hrvatskom pokazuju da je u ovih osam mjeseci dobro svladao i osnove hrvatskog jezika. Razgovarali smo i o njegovu odnosu sa suigračima u klubu, zašto je toliko popularan kod Dinamovih navijača, ali i o odnosu s Dinamovom upravom te nogometnim počecima i svojoj vratarskoj karijeri.

NACIONAL: Kad je počela vaša nogometna karijera i zašto ste baš izabrali nogomet kao sport kojim se želite baviti?
- Nogomet sam počeo igrati s pet godina u rodnom Bergisch-Gladbachu, gradiću 30 km od Leverkusena. Kad danas razmišljam, nogomet je bio jedini izbor jer u gradu gdje sam odrastao svi su igrali samo nogomet. Uostalom, svi naši uzori bili su nogometaši. Tada nisam znao da će nogomet biti moja profesija, ali svi moji prijatelji, pa tako i ja, maštali smo o tome da postanemo vrhunski nogometaši.

NACIONAL: Jeste li osim nogometa trenirali još koji sport i čime ste se bavili dok ste se školovali?
- Bio sam vrlo dobar bubnjar i moj bend je svirao na školskim zabavama. Ipak, sa 16 godina morao sam odlučiti hoću li nastaviti glazbenu ili nogometnu karijeru i ljubav prema sportu je pobijedila.

NACIONAL: Koliko se razlikovao vaš život od života vaših vršnjaka?
- Već u ranoj mladosti upoznao sam neku vrstu sportskog profesionalizma i nisam imao mnogo slobodnog vremena. Prvi trening imao sam već u 8:30, zatim sam išao u školu, pa opet trening, pa popodnevni odmor i krajem dana još jedan trening. Kad sam i želio izići van i zabaviti se, bio sam preumoran za bilo što, a i obveze koje su me čekale sljedećeg dana nisu dopuštale da ostanem budan do zore.

NACIONAL: Kad ste se ozbiljno počeli baviti nogometom i kako su vaši roditelji prihvatili vašu želju da budete profesionalni nogometaš?
VRATAR KOCH je jedan od najboljih u HNL-u, iako ima 35 godina - Već s 15 godina shvatio sam da ću se kroz život morati probijati sam želim li uspjeti u vrhunskom nogometu. Bio sam iz siromašne obitelji. Iako mi roditelji nisu imali novaca, podržavali su me u svemu što sam radio. Pomagao sam im koliko god sam mogao i unatoč skromnim primanjima uvijek sam pronašao način da izdvojim dio novca za obitelj. Već tada bio sam psihički vrlo snažan, jak u glavi, što je bio jedan od preduvjeta da izdržim to razdoblje života.

NACIONAL: Kako ste uspjeli uskladiti školovanje s čak tri treninga dnevno?
- Školu sam pohađao normalno. Imao sam i posebnu poduku, koju mi je organizirao klub, a održavala se između treninga. Tada sam branio za Bayerov podmladak i pohađao Akademiju Bayer Leverkusena. Tu se školuju svi igrači mlađih uzrasta. Taj način školovanja bio je odličan za svakog mladog igrača, jer ako ne uspijete u nogometu, oni su vas školovali za određeno zanimanje ili struku, pa biste mogli raditi u građevinarstvu ili se baviti nekim drugim poslovima. Kad nisam bio u Leverkusenu, cijele dane provodio sam na nogometnom igralištu. Kući sam dolazio samo sa sportskom opremom, a školske knjige redovito su ostajale u školi. Mama je mislila da učim s prijateljima, a mi smo od jutra do mraka igrali nogomet.

NACIONAL: Bavi li se još netko iz vaše obitelji sportom ili ste vi jedini sportski profesionalac?
- Imama dvije sestre, ali nikad ih nije zanimao sport, barem ne na profesionalnoj razini. Ni roditelji nikad nisu bili skloni bavljenju sportom, ja sam jedini krenuo tim putem.

NACIONAL: Jeste li ikad zažalili što ste izabrali nogomet i jeste li ikad strahovali da nećete uspjeti?
- Kad sam dobio šansu u Leverkusenu, znao sam da postoji samo jedna prilika i da ju ne smijem propustiti. Uspio sam iskoristiti svoju priliku i danas mogu reći da sam uspio u svom poslu. Iskreno rečeno, tada sam puno razmišljao o svemu što me čeka i shvatio da će sve ostalo postati sekundarno, i obitelj i prijatelji, te da će nogomet postati neizostavni dio mog žvota. Zato danas, nažalost, nemam kontakte s prijateljima iz škole, iz djetinjstva, jer jednostavno nisam imao vremna za druženje. Žao mi je, ali takav je život nogometnog profesionalca.

NACIONAL: Kad ste potpisali prvi profesionalni ugovor i jeste li uvijek htjeli biti golman?
- Prvi profesionalni ugovor potpisao sam s 18 godina za Fortunu iz Düsseldorfa. To mi je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu. A nikad nisam mislio da ću biti golman, čak me ta pozicija u nogometu nikad nije privlačila. Bio sam napadač, a u jednoj sezoni zabio sam čak 58 golova. Na jednoj utakmici bio je isključen vratar moje momčadi i stao sam na gol. Na toj utakmici bio je trener mladih nogometaša njemačke reprezentacije i pozvao me u kamp s 50 igrača. Mislio sam da me zove zbog mojih golgeterskih sposobnosti, a on mi je namijenio vratarsku poziciju. Da stvar bude još gora, u kampu sam branio izvrsno i on me uspio uvjeriti da moram biti golamn i tako je počela moja golmanska karijera.

NACIONAL: Imate li kakav poseban ritual prije utakmice? Jeste li praznovjerni i koliko vam je vjera pomogla u karijeri?
- Katolik sam i veliki vjernik, a vjerujem da postoji nogometni bog i sveopći Bog. Kad dobro radiš, nagradi te nogometni bog i daje ti snagu i potrebni mir da što bolje obavljaš svoj posao, a kad imaš pogrešan pristup, kažnjava te sveopći Bog. Što se tiče riutala, u svakom klubu imam neko drugo praznovjerje koje mi pomaže da se lakše koncentriram za utakmicu. U Fortuni sam 6-7 godina branio u istom donjem rublju. Možda je to sve glupost, ali u mojoj glavi je to donosilo sreću. U Dinamu uvijek branim u istoj majici ispod dresa i u njoj se osjećam moćno i nepobjedivo.

NACIONAL: U kojim ste sve klubovima branili? U kojem ste doživjeli najveće razočaranje, a koji vam je ostao u njaljepšoj uspomeni?
- Branio sam u Bayer Leverkusenu, Fortuni Düsseldorf, PSV-u, Kaiserslauternu, Arminiji Bielefeld, Duisburgu i sada u Dinamu. Najveće razočaranje, ali i oduševljenje, doživio sam u Fortuni iz Düsseldorfa. Ne mogu vam opisati koliko sam bio razočaran kad je klub ispao u treću ligu. Mislio sam da nikad neću uspjeti u nogometu. Puno mi je tada pomogao trener Enver Marić koji me uvjerio da će Fortuna opet igrati u prvoj njemačkoj ligi. Nakon dvije godine klub se vratio u prvu ligu, a meni se s 21 godinom ostvario san i prošao sam trnovit put od dna do vrha.

KOCH kaže da nema tremu da će pogriješiti na utakmici, a uvijek brani u istoj majici ispod dresa, jer se osjeća nepobjedivoNACIONAL: Kako ste se prilagođavali novim klubovima, ali i novim igračima i trenerima?
- Brzo sam se prilagođavao igračima, trenerima, a i navijači su me prihvatili u svakom klubu. Nikad se nisam predstavljao kao zvijezda, uvijek sam samo na najbolji mogući način htio obaviti posao za koji sam plaćen. Posebno cijenim navijače svakog kluba, jer njima nije bitno tko ste i otkud dolazite, nego koliko dajete za klub u kojem igrate. Cijenim njihovu privrženost klubu i to što ponekad odvajaju i posljednji novčić kako bi navijali za svoj klub.

NACIONAL: Jeste li ikad bili kandidat za njemačku nogometnu reprezentaciju?
- Bio sam među kandidatima kad su za reprezentaciju branili Jens Lehmann, Andreas Kopke, Stefan Klos i Bodo Illgner. Uvijek sam bio blizu, na popisu kandidata, ali problem je bio što sam branio u tzv. malim klubovima. Kroz velike klubove uvijek je bilo lakše doći do reprezentacije i meni je to bio najveći problem.

NACIONAL: Koliko je istine u medijskim napisima da ste u nekim klubovima bili u sukobima s vodećim ljudima?
- U nekim situacijama imao sam problema jer sam se uvijek postavljao u ime momčadi. Uvijek mi je bilo bitno da se postigne harmonija u ekipi, pa makar do nje došlo i na teži način. Moj je problem to što uvijek iskreno kažem što mislim, ali sve uvijek ostane unutar kluba. Uvijek kažem da igrači na terenu predstavljaju sve ono što se događa u klubu. Ne volim ljude bez svog stava jer svaki čovjek mora imati svoje mišljenje, što ne znači da je ono ispravno, ali samo tako mogu se riješiti problemi.

NACIONAL: Kad ste i zašto odlučili doći u Dinamo?
- Moram priznati da se s Dinamom sve dogodilo vrlo čudno. Bio sam sa suprugom na medenom mjesecu kad mi je Zoran Mamić rekao da me na početku priprema želi vidjeti u Dinamu. Koliko je bio odlučan, pokazalo je i to što je rekao da će doći kamo god treba da utanačimo detalje ugovora. Rekao mi je sve o momčadi, gradu i ambicijama kluba. Savjetovao sam se sa suprugom i nekim prijateljima i odlučio doći.

NACIONAL: Kakvi su vam bili prvi dojmovi i kako danas gledate na ovaj nogometni klub?
- To što sam odlučio ostati još jednu sezonu dovoljno pokazuje koliko mi je Dinamo prirastao srcu. Grad je prekrasan, pruža mnogo mogućnosti i podsjeća me na sve velike njemačke gradove. Dinamo ima momčad koja se razvija i stalno se nešto događa oko nje. Ova ekipa ima velik potencijal, ali bitno je da sve funkcionira, od kluba do navijača i grada. Dinamu je potreban moderan stadion i vjerujem da bi se tada napravio i kvalitetan iskorak u europskim natjecanjima.

NACIONAL: Kako komentirate upad navijača na trening Dinama i to što su vas naveli kao pozitivan primjer kako se treba ponašati svaki igrač?
- Ja pripadam momčadi. Pobjeđujemo i gubimo skupa i uvijek ću stati u zaštitu svojih suigrača. I u Njemačkoj navijači dolaze na treninge i iskazuju nezadovoljstvo, ali najvažnije je da revolt navijača donese pozitivan pomak u momčadi. Navijači su poticaj svakom igraču da pruži više, a u Dinamu svaki igrač živi za ovaj klub i dobre rezultate.

NACIONAL: Kakvi su vaši odnosi s ostalim igračima i zamjeraju li vam kad tijekom utakmice kritizirate njihovu igru?
- Dosad nisam opazio da je nekom igrača zasmetalo što se ponekad izderem na terenu i što sam na nekoga povisio glas. Ja sve radim dobronamjerno i uvijek mi je bitno da klub u kojem igram pobjeđuje. Sa svim igračima sam u vrlo dobrim odnosima, u Dinamu sam i odlučio ostati zato što mislim da imamo odličnu momčad koja je spoj iskustva i mladosti.

NACIONAL: Je li vam drago što vas najžešći navijači Dinama stalno hvale i skandiraju vam tijekom utakmica?
NAJVAŽNIJA JE OBITELJ S trudnom suprugom Katjom i kćeri Emmom u zagrebačkom stanu, za koje kaže da su mu najvažnije osobe u životu- Lagao bih kad bih rekao da mi to ne godi. Ali zaista je pravi gušt igrati na prepunom maksimirskom stadionu jer navijači su izvrsni. Smatram da oni plaćaju naš kruh kupnjom ulaznica, pa smo mi igrači dužni na terenu dati sve od sebe i boriti se za svoju momčad u svakom trenutku.

NACIONAL: Kako je organiziran Nogometni klub Dinamo u usporedbi s njemačkim klubovima i koliko se razlikuje od vrhunskih europskih klubova?
- Dinamo je odlično organiziran. Zdravko i Zoran Mamić, na čelu s Mirkom Barišićem, rade izvrstan posao i čine sve za dobrobit kluba. U klubu se svi trebaju ujediniti i pomoći, od igrača do navijača, da skupa s upravom grad Zagreb dobije eurospki nogometni klub na visokoj razini.

NACIONAL: Jesu li vam zasmetali neki komentari igrača Dinama da vas vodstvo kluba nije trebalo kupiti jer ste prestari?
- Mislim da moje obrane govore umjesto mene. Normalno je da uvijek ima onih kojima se ne sviđa konkurencija, ali mislim da nitko nije imao nikakve zle namjere i da je to bio samo prvi dojam. Danas smo svi jedna klapa koja ima zajednički cilj, biti najbolji u Hrvatskoj i sljedeće godine igrati zapaženiju ulogu u europskim natjecanjima.

NACIONAL: Kako je vaša obitelj reagirala na dolazak u Hrvatsku i nedostaje li vam Njemačka?
- Isprva su bili malo iznenađeni, ali supruga je rekla da će me pratiti kamo god idem, pa i nije imala velikog izbora. Mislim da njoj puno više nedostaje Njemačka jer tamo ima prijatelje i vrlo je teško u zemlji gdje vrlo malo ljudi govori vašim jezikom. Meni toliko ne nedostaje život u Njemačkoj jer sam na treninzima, utakmicama i putovanjima, pa i nemam mogućnosti razmišljati o tim stvarima.

NACIONAL: Kako se snalazite s hrvatskim jezikom?
- Nastojim naučiti što više, a supruga i ja imamo privatnog učitelja koji dolazi svaki dan. Mislim da nam ide dosta dobro, ali osjećam se dosta nesigurno nakon dužeg razgovora. Nekad mi je neugodno jer mislim da moja dvogodišnja kći priča bolje nego ja.

NACIONAL: Koliko svakom sportašu znači potpora obitelji?
- To je najvažnije od svega. Važno mi je da imam jaku ženu pokraj sebe, da je sa mnom na mom životnom i sportskom putu. Bez obitelji nikad ne bih išao braniti izvan Njemačke. Supruga mi je potpora u svemu, i kad sam sretan i kad sam nesretan, uz mene je u dobru i zlu. A nema ljepšeg osjećaja nego kad dođete doma s napornog treninga, a dočeka vas osmijeh supruge i kćeri.

NACIONAL: Jeste li mogli postići više u karijeri?
- Vrlo mi je teško odgovoriti na to pitanje. Zadovoljan sam dosadašnjom karijerom. Čovjek mora iskoristiti ono najbolje što mu život pruža. Sretan sam u Zagrebu, nogomet je moj posao, a da u Njemačkoj nemam posla, ondje ne bih bio sretan.

NACIONAL: Što namjeravate raditi nakon završetka karijere?
- Volio bi ostati u nogometu, biti trener vratara, da svoje iskustvo prenesem mlađima. Možda čak ostanem raditi i u Dinamu, ako pokažu interes za moje usluge. Teško je to sad reći, za godinu dana sigurno ću biti sigurniji što želim i gdje želim raditi kad prestanem braniti.