Ivo PukanićČim sam čuo što Vladimir Šeks misli o budućem položaju predsjednika Republike i promjeni Ustava, znao sam kako će reagirati Stipe Mesić, koji se ogorčen javio iz Japana. Čovjek ima pravo biti ogorčen, ali i Šeks ima pravo reći svoje mišljenje. Doduše, to baš i nije pametno tako otvoreno reći, a osobito ne pred novinarima, koji itekako znaju da je ono što kaže Šeks, jedan od stupova Sanaderove vlasti, vjerojatno ono što misli i središnjica na Trgu žrtava fašizma. Šeksova izjava mora potaknuti na razmišljanje u dva smjera. Prvo, je li to što on predlaže, pod utjecajem Smiljka Sokola, zaista ono što Hrvatskoj treba nakon Mesića? Drugo, tko bi mogao biti novi hrvatski predsjednik i kako se na to da će on biti izabran već potkraj sljedeće godine priprema politička elita, bilo ona na vlasti, bilo u opozicji. Šeksov prijedlog ima i dobrih i loših strana, koje će pokazati kakve su ovisno o staturi Mesićeva nasljednika.

Ako nakon Mesića dođe jak predsjednik poput njega, s jasnim političkim i moralnim stajalištima, dobrim političkim procjenama, mudar i otvoren, s odlučnim stavom u vezi s antifašizmom i hrvatskom ulogom u jugoistočnoj i srednjoj Europi, s definiranim pogledima na hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost, Hrvatskoj ne trebaju nikakve promjene Ustava. Bude li tako, predsjednik Republike bit će dobar korektiv ne samo aktualne vlasti, pripadala ona ljevici ili desnici, nego i korektiv u političkim turbulencijama koje mogu izazvati raznorazne šarolike koalicije, koje se zbog mnogostrukih kompromisa mogu upuštati u brojne gluposti i bezizgledne situacije koje ugrožavaju nacionalne interese. Ali ako za predsjednika bude izabran bezveznjak, kakav je umalo ušao u drugi krug prošlih izbora u kojem bi imao velikih izgleda za pobjedu, prvi sam za promjenu Ustava i uzimanje ovlasti takvom predsjedniku, koji svojim ludostima može osramotiti Hrvatsku i u njoj izazvati takvu pomutnju i zakomplicirati situaciju koju neće razmrsiti ni tri parlamenta ni vlada sastavljena od najmudrijih hrvatskih glava.

Da spriječe “sindrom Mikšić“, političke snage u Hrvatskoj moraju već sad vrlo ozbiljno početi razmišljati koga bi bilo najbolje i najpametnije ponudi na izbor biračima, tko bi mogao nastaviti politiku stabilnosti zemlje i vladanja hladne glave. Kako sada stoje stvari, o tome još nitko ne razmišlja, jer Šeksov probni balon što ga je pustio u javnost jasno pokazuje da HDZ smatra kako će kudikamo lakše voditi zemlju bez jakog predsjednika. Možda se varam i podcjenjujem tu stranku, ne shvaćajući da promjenom ustava kani spriječiti da na čelo države dođe glup predsjednik, kojeg će birači izabrati samo zato što su trajno nezadovoljni političkim establishmentom, posvemašnji autsajder koji će se nakon mjesec dana vlasti pokazati posvemašnjim promašajem. Kako se to ne bi dogodilo, svaki osviješteni političar, gospodarstvenik i svaki građanin uopće koji zna politički misliti, analizirati i predviđati događaje barem dva koraka unaprijed, morao bi se početi intezivno baviti mišlju - tko bi bio najbolji izbor za Hrvatsku nakon Stipe Mesića. On se više ne može kandidirati i u siječnju 2010., ne bude li drugog kruga izbora, predat će vlast svome nasljedniku. Nekomu se to čini daleko, ali itekako je blizu, jer dok pucnete prstima doći će ljeto, nakon ljeta ponovno razgovor o proračunu te pojačane aktivnosti oko loklanih izbora, o kojima će sljedeće godine mnogo toga ovisiti. Tek kad se stiša bura oko lokalnih izbora, ponovno će doći ljeto, a nakon toga već i prvi krug predsjedničkih izbora. Ne vidim ni jednoga čovjeka iz etabliranih stranaka koji bi ih dostojno mogao zastupati na predsjedničkim izborima. Bojim se da će se svi o tome početi brinuti navrat-nanos, dva-tri mjeseca prije izbora, a ako se pogriješi, grešku će biti teško ispraviti.

Svjesni da nemaju pravoga kandidata, osim ako se u to ne upusti sam Sanader, hadezeovci želi marginalizirati tu funkciju tako da više i ne bude važno tko će biti predsjednik-fikus koji će stolovati na Pantovčaku nakon promjene Ustava. HDZ-u bih, kao i SDP-u i ostalim strankama koje pretendiraju na ozbiljnost, preporučio da se ipak više bave pronalaženjem kvalitetne stranačke ili izvanstrančke osobe, koja bi i njima mogla pomoći u kriznim situacijma i s njima podijeliti težinu problema, umjesto da uskogrudno pokušavaju marginalizirati tu funkciju kako bi u miru, bez disonantnih tonova, vladali poput begova, bez ikakve kontrole. To nije dobro ni za te stranke, ni za trenutačni stupanj demokracije u Hrvatskoj. U svakoj normalnoj zemlji, gdje političari ne gledaju samo svoj uski interes, povela bi se ozbiljna rasprava o kandidatima. Naravno, nitko ne očekuje da se to radi kao u Americi, gdje je predsjednik bog i batina, ali došlo je vrijeme da se počnu nazirati kandidati, bili oni stranački ili nestranački, te da se o njima javno raspravlja. Najgore bi bilo da se ne promijeni Ustav, a da na na čelo države dođe budala. Stoga Hrvatskoj ostaje samo jedno rješenje - mora biti pametna i odabrati pravoga čovjeka koji ima stav, ugled, znanje, poštovanje i karizmu. Kad te kvalitete prepoznate u nekome od ljudi koje poznajete ili viđate u javnom životu, znajte da bi to mogao biti upravo vaš kandidat, koji bi mogao dodatno poticati razvoj Hrvatske i na unutarnjem i na vanjskom planu.