Demian Bichir kao Malboro u filmu 'Iza neba' Javier PatronaKad u doba sveopće informiranosti nezaobilazni Internet Movie Database nudi link na jednu jedinu recenziju nekog filma na engleskom i samo dvije na španjolskom, obično nešto nije u redu s tim filmom. Pa ipak, svaki se filmoljubac barem jednom ponadao da će među takvim slučajevima nabasati na nešto posebno, što je velikoj većini filmofila neobjašnjivo promaknulo. Nade u to da bi meksički krimić “Iza neba“ mogao biti nešto posebno podgrijavale su dvije stvari. Prva je “nacionalnost“ filma, jer je meksički film postao internacionalno prestižna roba, zahvaljujući trojici autora bez kojih bi svjetska kinematografija 2000-ih bila znatno siromašnija - Alfonsu Cuarónu (“I tvoju mamu, također“, “Djeca čovječanstva“), Alejandru Gonzálezu Iñárittuu (“Babel“) i Guillermu del Toru (“Panov labirint“). Druga i možda još zanimljivija stvar bile su najave kako je “Iza neba“ meksički film noir, dakle inačica jedne od najzanimljivijih filmskih stilskih struja ili podžanrova u povijesti filma.

Kreiran 40-ih u Hollywoodu, pretežito od europskih imigranata poput Fritza Langa, Roberta Siodmaka, Edgara G. Ulmera, Billyja Wildera, Otta Premingera i Jacquesa Tourneura, film noir je, zahvaljujući silnim stilskim i značenjskim potencijalima koje je pružao, zaživio u brojnim drugim kinematografijama, francuskoj (J.-P. Melville), britanskoj (“Mona Lisa“ Neila Jordana), hongkonškoj (filmovi Johna Wooa, Johnnyja Toa), pa čak i hrvatskoj, primjerice u nekim davnim filmovima Fadila Hadžića (“Druga strana medalje“, “Abeceda straha“, “Lov na jelene“) i opusu našeg zasad posljednjeg velikog autora Zorana Tadića. Film noir se mijenjao, selio u sve žanrove (npr. SF - “Blade Runner“), ironizirao (“Posljednje zavođenje“ Johna Dahla) i parodirao (“Sin City“), no preživio je sve do današnjih dana, gdje god filmaši mogu pronaći urbanu depresiju, macho muškarce, fatalne žene i raspad moralnih vrijednosti. Ima li onda boljeg mjesta za noir od Mexico Cityja, grada koji, sudeći prema dokumentarcima, nalikuje na posljedicu apokalipse? Dio toga sigurno je imao na umu i redatelj “Iza neba“ Javier “Fox“ Patrón, kad je postavljao svoje likove u polumrak, na kišu i tipične noir situacije. Ipak, čini mi se da je njegov film na Zapadu posve opravdano anoniman. Priča je klasični noir: stariji brat Malboro (Demián Bichir) izlazi iz zatvora i pronalazi mlađeg brata Cucúa (Armando Hernández) na stranputici, a životnu ljubav Saru (Dolores Heredia) u rukama nekadašnjeg supruga, korumpiranog policajca Rojasa (Damián Alcázar). Stariji brat tipični je noir junak. Malo priča, mnogo puši, zanimljiv je ženama i ima neobjašnjivu potrebu za iskupljenjem. Slično vrijedi i za mlađeg brata i njegovu ljubavnicu striptizetu. Jedino je ljubavnica starijeg brata posve normalna osoba, recimo, posuđena iz žanra obiteljske TV drame, koju u noir situacijama zamjenjuje prpošna kći. Motiv boksača koji mora predati meč priziva u sjećanje remek-djelo Roberta Wisea “Set-Up/Namještaljka“, s Robertom Ryanom u glavnoj ulozi, no daleko je Patrón od pokojnog Wisea, kojem se prije tri godine malo tko sjetio posvetiti nekrolog.

Filmu “Iza neba“ ponajprije opako nedostaje ozbiljniji dramaturg. Priča je neuvjerljiva, a odnosi među likovima slabo motivirani, baš kao i paralelna fabularna linija o otetom političaru. Posebice razočarava i odnos redatelja prema prostoru radnje. Vrijednost nekog filma, pa i film noira, mjeri se i time koliko nas redatelj uspijeva uvući u svoj prostor. Tko je jednom vidio “Paklene poslove“, teško će ikad zaboraviti noćni pejzaž Hong Konga, ili atmosferu socijalističke Rijeke u Hadžićevoj “Drugoj strani medalje“, kad smo već kod film noira transformiranog iz Hollywooda u druge sredine.

Nažalost, Ciudad de México Javiera Patróna potpuno je nezanimljiv, bilo da junaci borave u opskurnim interijerima, bilo da se ukradenim Jaguarom vozikaju gradskim ulicama. Štoviše, film je toliko “odmetnut“ od svoga mjesta radnje da bi se, sinkroniziran na engleski, komotno mogao reklamirati kao američki krimić, kad ga ne bi odavale fizionomije glavnih glumaca. To je i najveća kritika koja se može uputiti meksičkom noir filmu, u kojem nema ni pravog Meksika ni pravog noira.

MICHAEL CLAYTONBLITZ
George Clooney vjerojatno je jedini svjetski glumac mlađi od 50 godina koji može sugestivno izgovoriti rečenicu “Ja sam Šiva, bog smrti“, da ona ne zvuči sumanuto, ali unatoč njegou karizmatičnom nastupu, “Michael Clayton“ nije više od dobre triler-drame, nezasluženo iskovane u zvijezde. Priča filma predvidljiva je i rastegnuta, narativna struktura nepotrebno pretenciozna, a politički kontekst umiven i sto puta viđen. Ipak, najveći su problem površno profilirani likovi. Dojam popravljaju glumci i pristojna režija debitanta Tonyja Gilroya, razvikanog scenarista (trilogija o Bourneu), sudeći prema “Claytonu“, puno zanimljivijeg redatelja nego pisca.
Michael Clayton, am. triler-drama, 2007. R: Tony Gilroy GL: George Clooney, Tilda Swinton, Sydney Pollack, Tom Wilkinson FILM: 3 i pol
DVD: 3

OKAJANJECONTINENTAL FILM
“Okajanje“ je malo bolji film od oscarovskog konkurenta “Michela Claytona“, ali također uživa pretjeranu reputaciju. Ekranizacija hvaljenog romana Iana McEwana, u režiji darovitog Joea Wrighta, odlična je prvih pola sata, dok secira socijalne odnose i erotske navike predratnog britanskog društva. S početkom rata “Okajanje“ prerasta u vizualno divni, ali rutinski ratni ljubić, a na kraju odluta u ne baš najsretniju metatekstualnost. Nakon silnih filmova nemogućih narativnim sklopova i preokreta, završno prepletanje fikcije i stvarnosti ne ostavlja toliko dojam autorske inovacije koliko pomodne prijevare gledatelja, oprostive jedino zbog vizualne raskoši.
Atonement, brit.-franc. rat. ljubić, 2007. R: Joe Wright GL: Keira Knightley, James McAvoy, Saoirse Ronan, Brenda Blethyn FILM: 3 i pol
DVD: 3

BIVŠI DEČKOVTI
Nakon 12-godišnje pauze nekoć poznati Charles Grodin (“Ponoćna trka“) vratio se glumi epizodnom ulogom u niskobudžetnoj komediji “Bivši dečko“ o mladom ocu kojeg maltretira pokvareni invalid - bivši ljubavnik njegove supruge. Grodin nije jedino zanimljivo glumačko ime - društvo mu prave Mia Farrow, Amanda Peet i vrlo dobri Jason Bateman (“Juno“), no sav njihov trud zasjenjen je šlampavim scenarijem i nezanimljivim glavnim glumcem Zachom Braffom, zbog kojeg se s glavnim likom nemoguće identificirati. Film vrijedi vidjeti zbog pokojeg dobrog, politički nekorektnog štosa i kroničnog nedostatka boljih komedija.
Fast Track/The Ex, am. komedija, 2006. R: Jesse Peretz GL: Zach Braff, Jason Bateman, Amanda Peet, Charles Grodin FILM: 2 i pol
DVD: 2