Veljko BarbieriU Kambodži vjeruju da su se iz prvog mulja koji je pokrivao zemlju izmetnuli punoglavci, svi djeca Velike Žabe u središtu planeta, a kad je zasjalo prvo proljetno sunce, okotile su se i prve žabe. I odmah su sklopile savez s nebom kako bi iz oblaka pustilo kišu koja će omogućiti život na zemlji. Prastari mit još živi u kineskoj mitologiji i Konfucijevu nauku da je žaba glavna lunarna životinja i da odgovara elementima vode i jednom od glavnih počela - Jinu, dok je prepelica ognjena ptica i pripada suprotnom počelu - Jangu. No i prepelice se prema vjerovanju starih Kineza preobražavaju za ekvinocija opet u žabu, kako bi ponovo postale prepelice u pravom trenutku, ovisno o ritmu prirode. Stoga su bogati Kinezi i Kambodžanci čuvali žabe u skupocjenim staklenim posudama, a siromašni oponašali njihov kreket kako bi zazvali kišu. U sušnim razdoljima bubnjali su u velike bubnjeve od mjedi i bronce s reljefima žaba u kolu, koji su prizivali grmljavinu i nevrijeme. Taj drevni nauk proširio se na Indiju, gdje se Maha Manduka, Velika Žaba, također je bila smatrana osloncem cijelog univerzuma, ali i njegove mračne strane koja prethodi novoj preobrazbi prirode, pa samim tim i proljetnog životnog uskrsnuća.

Bog toga novog procvata, Velika Žaba, preko godine bdije nad usnulom prirodom te je ujedno i dio uspavane duše koja putuje kroz njezin san. Ozlijediti žabu ili punoglavca kad se pojave u rano proljeće znači ugroziti buđenje samog svemirskog spavača. Stoga su u vedskom pjesništvu žabe, kćeri Mahe Manduke, utjelovljenje oplođene zemlje, natopljene prvim proljetnim kišama i bujanjem obnovljene prirode. Kad dođe vrijeme, pjevaju sve zajedno, a njihov veliki zbor kreketanjem zahvaljuje nebu i Velikoj Žabi za obećanja plodova i bogatstava što će ih tek dati zemlji. Toliko se zanesu pomažući dolasku proljeću da padnu u trans i zato ih i zovu brahmanima novog ciklusa.

No one su neumorni pjevači jer su sve odreda svećenice Velike Žabe i Majke Zemlje, pa i himna posvećena žabana u Rgvedi završava posvećenim stihovima: “Dale su nam žabe, za mnogih tmina/i obdarile nas stotinama krava/da produžimo vrijeme svog života!“ Nema ništa neobično u toj svetoj pjesmi jer je zimskih mjeseci, ali i u razdobljima velikih suša, zemlja bila jalova, pa posvećena himna zbora proljetnih žaba navještava obnavljanje i pouzdan je znak buđenja prirode. Zen budizam u Japan je prenio dio tog vjerovanja i tamo je žaba samo uskrsnuće te nosi i privlači stretnu narav prirode, koja se sa žabama uvijek vraća na svoje polazište i točku ponovnog rođenja. Postala je tako i zaštitnicom unesrećenih i oni kao amajliju nose lik žabe koji ih navodi na iscjeljenje duše i tijela. Tada izgovaraju poznate haiku stihove: “Stara močvara!/U njoj gnjuri žaba./Ah, kakav živi pljusak!“ Ovi stihovi onih koji su opet pronašli svoju sreću podsjećaju na mnoge europske bajke u kojima prelijepi princ, pretvoren u ružnu žabu, opet poprima svoj nekadašnji lik kad ga poljubi krasotica. Pa oboje žive sretno i život im je svakodnevna svečanost, koju prate velike gozbe na kojima jela od žaba imaju posebno mjesto. Od srednjovjekovlja do danas, kad i mi s užitkom kušamo žablje krakove i mrmljamo sladostrasni haiku: “Gusta juha!/U njoj gnjuri žaba./Ah, kakva li užitka!“