Klaus Detlef Olof i Zoran Ferić na predstavljanju hrvatske književnosti i Sveučilišnoj knjižari u LeipziguOve se godine Hrvatska predstavila na sajmu knjiga u Leipzigu s četrdesetak autora, velikim brojem objavljenih knjiga te nizom manifestacija, o čemu se uvelike raspravljalo u javnosti. O ljudima koji su omogućili da se itko od hrvatskih pisaca igdje predstavi, a to su prevoditelji, nije se, po običaju, puno govorilo. Upravo tim povodom razgovarali smo s Klausom Detlefom Olofom, slavistom, umirovljenim profesorom triju sveučilišta u Austriji, te jednim od najaktivnijih prevoditelja na njemački jezik. Olof je njemačku i austrijsku kulturnu javnost upoznao s Držićem, Krležom, Marinkovićem, Fabriom, Mihalićem, Jergovićem, Stankom Andrićem, Štiksom, Tatjanom Gromačom, Stojićem, Dežulovićem, Šnajderom i nizom drugih, a ima iznimno zanimljiv životni put: od kamiondžije iz Hamburga, studenta slavistike u Hamburgu i Sarajevu, profesora na slavistici u Klagenfurtu, Grazu i Beču, predavača na Institutu za znanost o prevođenju u Grazu do profesionalnog prevoditelja s prebivalištem u Puli. Njegova je zasluga za prisutnost hrvatske književnosti na njemačkom govornom području vrlo velika - ne radi se samo o prevođenju, čak ni o posredovanju između autora i izdavača, nego o činjenici što je kao sveučilišni profesor odgojio generacije prevodilaca i onih koji čitaju i prate literaturu s ovih prostora kad se pojavi na velikom tržištu knjiga.

Kako ste počeli prevoditi djela hrvatskih pisaca?
- Počelo je davno, na jednoj Slavističkoj školi u Dubrovniku i Zagrebu. Stajao sam za šankom u Društvu hrvatskih književnika kad mi je prišao jedan čovjek, predstavio se kao hrvatski pisac i upitao me prevodim li i s hrvatskog i mogu li prevesti na njemački neku njegovu pjesmu. To je bio Slavko Mihalić.

KLAUS DETLEF OLOF i Zoran Ferić podijelili su književnu večer u Sveučilišnoj knjižari u Leipzigu s Borom Ćosićem (u sredini), još jednim hrvatskim piscem koji se predstavio na Sajmu knjigaKako vidite hrvatsku literaturu danas?
- Kao eruptivno polje gdje na svakom koraku može izniknuti fascinantan literarni svijet. Drago mi je što su mladi hrvatski autori pronašli sebe i nisu više tako opterećeni posljedicama rata i neposrednom prošlošću, nego otvaraju nove teme i nove svjetove. Pozicioniraju se u društveni kontekst, opisuju, komentiraju i kritiziraju društvene procese stvarajući pozitivniju društvenu klimu.

Pretpostavimo da Olof s početka karijere pita za savjet Olofa danas. Što bi ga pitao?
- Možda se moj pogled na prevođenje tijekom godina doista malo promijenio. Danas se više koncentriram na slušljivost teksta. Sada sam spreman čak i žrtvovati neke detalje koji su piscu bili važni, ne pokušavam prenijeti sve nijanse teksta koje funkcioniraju u autorovu jeziku. Nastojim maknuti sve što smeta da se shvati i doživi bitno.

Prevodite mnogo, vrlo ste aktivni, ali kakvu literaturu vi sami volite?
- Danas me intrigiraju komplicirani i zahtjevni tekstovi. Volim literaturu koja mi se ne otkriva na prvi pogled, nego onu gdje moram sam, kao u detektivskom romanu, sastaviti elemente da bih dobio mozaik smisla. Kraj jedne priče, romana ili pjesme daje smisao početku. Sve je povezano, i kad to otkrijem, te tajne veze elemenata teksta, tek onda osjećam zadovoljstvo.

Rođeni ste na sjeveru, a sada živite u Puli. Što su za vas sjever i jug u civilizacijskom i kulturnom kontekstu?
- Vidim se kao pticu selicu, moj život je put sa sjevera na jug. Preci su mi iz Skandinavije i s Baltika, rođen sam tamo, a sada živim u Puli. Važno mi je biti na moru, gdje pogled puca u daljinu. To je prostor pluralizma, tolerancije i širenja kulture.
Živjeli ste u Lübecku, Hamburgu, Grazu, Klagenfurtu, Sarajevu, Zagrebu. Koliko su vas obilježili svi ti gradovi?
- Ja sam gradski čovjek. Grad je točka identifikacije. U Lübecku i Hamburgu sam naučio cijeniti toleranciju jer su to takvi gradovi. To mi se dogodilo i u Sarajevu gdje sam vidio sukob i spoj četiriju svjetova: židovskog, muslimanskog, katoličkog i pravoslavnog. Pluralizam Sarajeva tih mirnih godina stvorio je model po kojemu sam htio živjeti. To u Zagrebu, recimo, nisam našao. On je za mene grad pun dragih ljudi, kolega i prijatelja, ali duh grada nekako nije ušao u mene. Nedavno sam se preselio u Pulu i odjednom počeo osjećati taj spoj kultura i načina života. To je grad pun slojeva. Od još uvijek pomalo socijalističkog Uljanika, kad su ljudi bili i duhovno vezani za neki pogon, unatrag preko Mussolinijeve ere, Austro-Ugarske, Venecije, sve do antike. To odgovara prošlosti grada kakvog tražim za sebe.

Jeste li se ikad naljutili na nekog hrvatskog pisca?
Još me niti jedan pisac nije naljutio, ali su me mnogi natjerali da se smijem. To je bolja varijanta.