ZATVORENICI IZ Lepoglave u dokumentarcu 'Što sa sobom preko dana' Ivone JukeMladi hrvatski teoretičar Srećko Horvat objavio je nedavno u Beogradu knjigu “Protiv političke korektnosti“, u kojoj na nizu primjera iz tzv. popularne kulture pokazuje umnu skučenost i totalitarističke tendencije zagovornika prosvjetiteljski nadahnute naslovne koncepcije. Horvatu bi se doduše moglo prigovoriti da se u odabiru primjera za analizu i sam vodio logikom političke korektnosti, pa su mu tako na meti najčešće patriotizam, nacionalizam, neokolonijalizam i antiteroristička histerija, sve ciljevi što ih je (odavno) osvojila lijeva kritika, dok se propušta pozabaviti stvarnim vrućim kestenjem poput anti(pseudo)pedofilske histerije ili totalitarnih (“fašistoidnih“) sklonosti prevladavajućeg dijela feminističke teorije i prakse, čija je u nas najnovija manifestacija nevjerojatni TV spot u kojem se de facto negira “glasni“ ženski seksualni užitak, odnosno izjednačuje sa seksualnom prisilom. Neovisno o ovoj primjedbi, Horvatova knjiga pametno pokazuje kamo vodi “plemeniti“ prosvjetiteljski koncept bez liberalističke korekcije. Jedan od novijih primjera političke korektnosti na hrvatskom tlu je i dugometražni dokumentarni film “Što sa sobom preko dana“ redateljice i scenaristice Ivone Juke, koji ovih dana dolazi na redovni kino repertoar.

Ivona Juka, uz producentsku podršku sestre Anite, film je realizirala još 2006. i njime prvo na uglednom festivalu goEast u Wiesbadenu osvojila nagradu za najbolji dokumentarac, a onda postigla i puni trijumf na Danima hrvatskog filma, okitivši se Grand Prixom za najbolji film festivala i kritičarskom nagradom Oktavijan za najbolji dokumentarni rad. Festivalski pohod nastavljen je u Sarajevu, gdje je osvojeno Srce Sarajeva za najbolji dokumentarac, a u međuvremenu zbio se i dobro znani incident u Cannesu, gdje su se sestre Juka potukle sa službenom hrvatskom predstavnicom jer je s nacionalnog štanda uklonila promotivni materijal njihova filma. Već tada Ivona i Anita planirale su svoj digitalno snimljeni uradak prebaciti na 35mm filmsku vrpcu s namjerom plasmana u redovnu kino distribuciju, no do realizacije plana došlo je tek ove godine. Iako film ima odlične reference, zasigurno nije bilo lako uvjeriti spram domaće produkcije često maćehinski raspoloženu tvrtku Blitz na distribuciju, pri čemu su tržišna uspješnost dugometražnih dokumentaraca na svjetskom planu, ali i odlična kino gledanost dvaju suvremenih domaćih dokumentarnih ostvaraja, Mirkovićeva i Grlićeva rada “Novo, novo vrijeme“ i Mirkovićeva “Sretnog djeteta“, moguće bili presudni. Doduše, velika je razlika između spomenutih “domaćica“ i filma sestara Juka - dok su “Novo, novo vrijeme“ i “Sretno dijete“ obrađivali teme za koje je bilo jasno da tangiraju znatan dio nacionalne populacije, “Što sa sobom preko dana“ puno je uže, “intimističkije“ postavljen. Priča je to o trojici osuđenika koji izdržavaju višegodišnje kazne u najčuvenijem hrvatskom zatvoru Lepoglavi, a motiv zbog kojeg se Ivona Juka prihvatila baš te priče klasičan je primjer političke korektnosti.

U FILMU je izražen efekt lake komunikacije s protagonistimaKako je isticala u intervjuima, Juka je priču unaprijed osmislila, a u Lepoglavi je tražila osobe koje će se u nju skladno uklopiti. Pod pričom ovdje se zapravo misli na ideju, odnosno tezu, a ta je - svi smo mi u osnovi isti. “Osjećaj zadanosti“, “praznina“, “kolotečina“ i “pokušaj bijega“ (iz bezizlaznog egzistencijalnog kruga) - to nam je svima zajedničko, neovisno o tome jesmo li tzv. obični, “normalni“ ljudi, ili kriminalci. To je dakako točno, ali je isto tako riječ i o tzv. otkrivanju tople vode.
Egzistencijalna tjeskoba jest (moguće) zajedničko ljudsko osjećanje i jedno od temeljnih ljudskih (i ne samo ljudskih) stanja, ali to znamo najkasnije od Sartrea (koji se u tom smislu izravno nastavio na Schopenhaurea i Kierkegaarda). Stoga Juka ne staje na ovoj, posve općenitoj razini, nego sugerira konkretniju bliskost “nas“ i “njih“, koja bi trebala biti provokativna, protresti i možda potresti tzv. običnog gledatelja. Ivona Juka naime polazi od pretpostavke da su kriminalci, pa čak i oni osuđeni za teške zločine poput naručenog ubojstva ili brutalnog ubojstva na mah, “ljudi poput nas“.

Odmah na početku filma upoznaje nas sa zločinima trojice protagonista, da bi dalje u kontrastu s tom spoznajom gradila njihove portrete, trudeći se podcrtati svijetlu, toplu, kreativnu, ukratko, humanu stranu osuđenika, među ostalim i kroz dekonstrukcijsku predstavu ionako dekonstrukcijskog Shakespeareova komada “San Ivanjske noći“, koji osuđenici pripremaju u Gavelli. Takozvana humanizacija kriminalaca postupak je, naravno, dobro poznat iz niza, osobito američkih i francuskih, socijalnokritičkih, često lijevoliberalnim idejama nadahnutih filmova, no ipak je jedna stvar gledati fikciju, a druga stvarne zločince.

Dakako, i stvarni kriminalci u svijetu filma, pa bio on i dokumentarac, postajući protagonistima zadobivaju svojevrsnu fikcionalnost, međutim, gledateljska spoznaja da su na platnu “pravi“ pljačkaš i ubojice svemu daje drugu aromu. Upravo stoga, efekt (lake) komunikacije s protagonistima, učinak empatije i osobito simpatije pobuđene spram njih, jače naglašava njihovu temeljnu “normalnost“, “običnost“, dojam da su “poput nas“‘. Problem je samo u tome što ta politički korektna teza, kao i valjda svaka politički korektna gesta, ima suženu perspektivu. Jest, u prirodi svih nas prisutan je i potencijal za nekontrolirani bijes, agresiju i ubojstvo, ali postoji i bitna razlika koju film potiskuje: motiv koji dovodi do takvih stanja. Osobno, bio bih sasvim sigurno sposoban s olakšavajućim bijesom ubiti primitivnog agresivca u obrani svojih dragih ili sebe, no ljepoliki Zane figure u kojoj se savršeno spajaju vitkost i mišićavost (naravno da je publika slaba i na privlačne muškarce, ne samo žene) masakrirao je nožem i satarom ljubavnika svoje djevojke jer joj je ovaj stavio ruku na bedro. “Simpatično“ duhoviti i vrlo elokventni Maki je pak u “trenucima narkomanske krize“, a zapravo stoga što je, kako sam priznaje, želio oponašati Al Pacina u ulozi iz “Kuma“, izvršio naručeno ubojstvo neznana mu čovjeka. Rabijatni i također blagoglagoljivi Tuljo nije srećom nikog ubio, ali očito je uživao u svojoj moći i udaranju “utokom“ po glavi ljudi koje je pljačkao. I da, u pravu je kad kaže da bi i drugi to činili samo kad bi znali da nikad ne bi bili uhvaćeni, jer svijet doista jest prepun “malih“ zlikovaca sa zločinačkim potencijalom, no Ivona Juka nije mislila na takve kad je u gledateljima svog filma željela pobuditi osjećaj “prisnosti“ s kriminalcima iz Lepoglave. Ona je mislila na tzv. tihu većinu (ostavimo po strani sad je li to doista većina) koja ne bi ni mrava zgazila bez jako dobrog razloga (poput onog koji sam naveo za sebe samoga). Svaki od tih ljudi, “svaki od nas“, s punim pravom može Juki uzvratiti - ne, unatoč svoj njihovoj “humanosti“, ovo ipak nisu ljudi poput nas. I umjesto da prihvati profilirane krimalce kao više-manje “sebi ravne“, mogao bi poput mene ostati pomalo začuđen sasvim pristojnim životnim uvjetima u kojima teški ubojice i oružani pljačkaši borave u navodno najstrožem hrvatskom zatvoru. Iz niskih ili posve iracionalnih pobuda ubiješ čovjeka ni kriva ni dužna, i onda godine provodiš otprilike kao da si na odsluženju vojnog roka (tako bar ispada iz Jukina filma).

Bio sam ogorčen ukidanjem smrtne kazne za najteže zločine (što oni Zaneovi i Makijevi vjerojatno ipak nisu), a nakon gledanja ovog filma rado bih se založio i za povrat prisilnog zatvoreničkog rada. Drugim riječima, Jukino naglašavanje humanih strana protagonista te marginaliziranje njihovih tamnih slojeva kod mene je izazvalo suprotan učinak od željenog i vjerojatno očekivanog. Inače, film je oblikovno suvereno realiziran, otvarajući kadrovi s narančasto-crvenkastom zgradom zatvora u snježno doba, npr., izgledaju impresivno, montaža je nepogrešiva, protagonisti vrlo intrigantni (iako nedovoljno elaborirani), tako da međunarodni uspjeh nimalo ne iznenađuje. “Što sa sobom preko dana“ film je diskutabilnih idejnih nakana, ali njegova oblikovna izvedba nesumnjivo zaslužuje poštovanje.

ŠTO SA SOBOM PREKO DANA Što sa sobom preko dana, hrv. dok. film, 2006. R: Ivona Juka, Sudjeluju: Tuljo, Maki, Zane ocjena: 3 i pol (tri i pol zvjezdice)