LUCIANO MOŠE PRELEVIĆ (54), novi zagrebački rabin koji se upravo vratio sa studija u Jeruzalemu, nakon 60 godina prvi je rabin rođen u HrvatskojLuciano Moše Prelević (54), od početka siječnja rabin u Židovskoj općini Zagreb, prvi je hrvatski rabin nakon više od 60 godina. Njegov prethodnik, Miroslav Šalom Freiberger, stradao je kao žrtva holokausta 1943. i do dolaska Kotela Da-Dona potkraj 90-ih u Zagreb nije bilo rabina. Prelević se rodio u Zagrebu, a djetinjstvo i mladost proveo u Splitu, gdje je počeo studirati građevinu i bio poznati vaterpolist splitskog Mornara.

Židovska zajednica u Hrvatskoj poslala ga je 2000. na školovanje u Jeruzalem, odakle se vratio s diplomom rabina. Čeka ga puno posla na okupljanju cjelokupne židovske zajednice u Hrvatskoj na osnovama židovske tradicije, kulture i vjere, a posebno na premošćivanju razdora između dviju zajednica zagrebačkih Židova - Židovske općine Zagreb i Bet Izraela. Prelevićevi roditelji i danas žive u Splitu, a rabin Luciano, za rodbinu i prijatelje Caci, sa suprugom Sarom, Japankom koja je s budizma prešla na judaizam, trajno se nastanio u Zagrebu.

NACIONAL: Što znači za Zagreb da je napokon dobio hrvatskog rabina?
- Već je godinama u Židovskoj općini u Zagrebu postojala namjera da netko tko je ponikao u njoj ode u Jeruzalem na školovanje i vrati se. Za službu rabina u Hrvatskoj bitno je poznavanje hrvatskog jezika, ali još je važnije poznavanje duha i potreba zajednice. Dugo razdoblje u kojem nije bilo domaćih rabina premošćivalo se dolaskom rabina iz inozemstva. Veliki problem ljudi koji odlaze na školovanje u ješive, vjerska učilišta, jest to što počinju razmišljati ješivskim načinom. Potom počnu i komunicirati specifičnim jezikom, koji često zajednici ostaje nerazumljiv.

Zadaća je rabina koji dolazi u Hrvatsku približiti ljudima židovsku tradiciju i vjerski život na jeziku i na način koji su njima razumljivi. Cijelo svoje učenje podredio sam povratku u židovsku zajednicu u Hrvatskoj, koja je izgubila vezu s tradicijom, koja je 60 godina nakon II. svjetskog rata živjela bez vjerskog života. To znam po sebi: rodio sam se u Zagrebu, studirao, živio i radio. Sada sam se vratio i želim sa Židovima podijeliti znanje, objasniti im ono što žele ili smatraju bitnim. Ali tako da to mogu razumjeti i snaći se u temeljima židovske vjere, kulture i tradicije. Tražeći odgovor na pitanja koja će zanimati hrvatske Židove, u Jeruzalemu sam znao postavljati i pitanja koja bi u nekim drugim situacijama mogla izazvati probleme. Na sreću, sve mi je bilo dopušteno.

Rabini koji su dolazili u Zagreb iz inozemstva nisu razumjeli potrebe zajednice, niti su bili svjesni da su članovi Židovske općine Zagreb i drugih židovskih općina u Hrvatskoj visokoobrazovani ljudi. Moja izlaganja moraju uvijek biti na visokoj akademskoj razini, bez obzira na to slažu li se članovi s mojim vjerskim stavovima. Židovi u hrvatskim općinama nisu živjeli religiozno. Treba znati približiti judaizam aškenaskoj zajednici. Zato sam namjerno neko vrijeme proveo u jednoj aškenaskoj ješivi koja ima posebne programe za približavanje judaizma ljudima, odnosno ljudi judaizmu. Taj se pristup zove kiruv, od riječi lekarev, približiti.

NACIONAL: Kako ste uopće odlučili postati rabin?
- U Zagrebu sam se rodio 1953. Iako moja majka potječe iz splitske židovske obitelji Levi, i iako sam bio član Židovske općine Split, mladost sam proveo u sekularnom okruženju. Nakon što sam u Splitu završio prve dvije godine studija građevine, upisao sam treću u Zagrebu. Potom sam ostao živjeti u Zagrebu, a kao građevinar radio sam u građevinskim tvrtkama INA Projekt i Produkt. U Židovsku općinu Zagreb dovela me rođakinja i tu sam se počeo zanimati za židovstvo. U jednom trenutku počeo sam proučavati Toru, Mojsijevo Petoknjižje, za koje Židovi vjeruju da ga je Mojsiju i Židovima predao izravno Bog. Odlučio sam pročitati Božju riječ i vidjeti ima li Tora doista težinu koju joj Židovi pripisuju. Imao sam velikih problema pri čitanju, jer Toru morate čitati duboko koncentrirani, ukloniti vanjske utjecaje, sve predrasude, i zaboraviti sve informacije koje ste već o tome primili. Shvatio sam da je taj tekst potpuno drukčiji od ičega što sam dotad pročitao. I to me okrenulo religiji, postao sam religiozan. Počeo sam se pridržavati svih židovskih vjerskih propisa koje sam znao, naručivati knjige i učiti. Židovstvo znači učenje. Religiozni Židov mora stalno učiti kako bi znao odgajati svoju djecu. Sekularni čovjek Zapada ide u školu da stekne zvanje i zaposli se. Religiozni Židov odlazi u vjerske škole i uči cijeli život, kako za sebe samog, tako i da svoje znanje prenese drugima. U mojoj školi, u kojoj je bilo 300 studenata, samo nas 30 počelo je učiti za rabina, a samo 8 završilo. Svi ostali samo su htjeli steći znanje. Kako sam kao građevinar po cijeli dan radio na gradilištima u Zagrebu i okolici, a u sezoni se radilo gotovo danonoćno, imao sam malo vremena za čitanje i učenje. Čitao sam englesku literaturu prevedenu s hebrejskog, a kako sam želio čitati originale, počeo sam učiti hebrejski. Kotel Da-Don 1999. mi je ponudio da odem godinu dana u Jeruzalemu učim za vjeroučitelja i vratim se u Zagreb.

NACIONAL: Kako ste doživjeli Jeruzalem?
- Čudesan grad, potpuno drukčiji od drugih gradova, posebno od Tel Aviva. U Jeruzalemu su zajedno četvrti ortodoksnihTRADICIONALNO židovsko vjenčanje - mladenci stoje ispod hupe, svadbenog baldahina Židova, arapske četvrti, sekularne četvrti, pa čovjek ima osjećaj da živi u nekoliko gradova, čak i u nekoliko država istovremeno. Gotovo čitav dan provodio sam u školi, rabinski program traži učenje od ujutro do navečer. Nisam imao vremena ni za što drugo. Moja škola je baš preko puta Zida plača i Maslinske gore, ima najljepši pogled na svijetu. Zato nema potrebe putovati uokolo. Svi dolaze tamo. Kad bi me netko pitao kako mi je bilo u Izraelu, rekao bih da ne znam, ja sam bio u školi. Jedini slobodan trenutak imao sam petkom ujutro. Tada bih kupio novine i uz kavu se informirao o životu u Izraelu. Istina, slobodan dan je subota, šabat, ali onda se ne putuje. Nedjelja je radni dan. U mnogim dijelovima Izraela nisam bio. Za rabina u Hrvatskoj bitno je proći sve razine, pa i početničku. Sva predavanja sam snimao i imam kolekciju od nekoliko tisuća kazeta koje mi služe za pripremu predavanja. Hebrejski sam svladao tijekom školovanja, prije svega radi proučavanja tekstova. U vjerskim školama se govori i jidiš, a studenti u mojoj školi razgovarali su na engleskom. U školi sam proveo osam godina i diplomirao 2007., kao najbolji student u generaciji.

NACIONAL: Hoćete li ponovo morati Izrael da ga bolje upoznate?
- Zapravo da. Ali budući da moja supruga Sara radi knjigu o Izraelu, i u tome joj pomažem, potkraj moga studija malo smo ipak putovali Izraelom. Već je napisala zbirku novela o judaizmu, knjigu putopisa kroz Hrvatsku i sudjelovala u izradi vrlo popularnog vodiča kroz Hrvatsku za japansko tržište. Hrvatska joj se jako sviđa. Ponuđeno joj je da napiše i knjigu o svom životu u Jeruzalemu, s osvrtima na zanimljive točke u Izraelu.

NACIONAL: Vaša supruga je Japanka. Kako ste se upoznali?
- Upoznali smo se u Jeruzalemu kad sam pozvan u kuću u kojoj je živjela s prijateljicom. Ona je u Izrael stigla turistički, nakon obilaska Europe. Dolazila je i prije, jer joj se Izrael jako svidio. Nakon jednog odlaska u sinagogu vidjela je da joj judaizam pruža odgovore na egzistencijalna pitanja, počela je učiti i na kraju s budizma prešla na judaizam. Tako smo se upoznali i vezali. Prema Petoknjižju Židovi su svećenici svijeta, moralna savjest svijeta koja daje ljudima odgovore na pitanja koja ih muče. Jednog rabina i doktora filozofije pitali su zašto ne napiše knjigu koja bi davala odgovore ljudima na pitanja o početku, egzistenciji, svrsi postojanja, poput Rambamova “Vodiča za zabludjele“ iz 12. stoljeća. Rabin je odgovorio da ne treba pisati nikakav moderni vodič za zabludjele, jer takva pitanja više ljude ne zanimaju. Ne treba ljudima davati odgovore ako ne postavljaju pitanja. Uloga židovstva i onih koji se bave filozofijom i vjerom danas nije da ljudima daju odgovore, nego da nauče postavljati pitanja. Ako išta treba napisati, bio bi to “Vodič za navođenje na pitanja“ ili “Vodič o tome kako ljude učiniti radoznalima“.

NACIONAL: Što znači rabin u zagrebačkoj židovskoj zajednici?
- Rabin je specijalist za opće i za posebno. U zajednicama koje su više religiozne, rabin se više bavi židovskim vjerskim pravom. U manje religioznima bavi se podukom i praktičnim dilemama. Židovstvo nije samo vjera nego i način života, pun propisa o ponašanju, čak i o načinima razmišljanja. U puno situacija čovjek nije siguran što treba učiniti, od jednostavnih tehničkih do složenih moralnih dvojbi. Rabin je tu kako bi dao dobar savjet. U hrvatskoj židovskoj zajednici, baš kao i u drugim bivšim socijalističkim zemljama, gdje su ljudi imali odmak od religije i tradicije, rabin je duhovni vođa zajednice, ali i socijalni radnik, savjetnik i psiholog. Rabin je tu da bude čovjeku pri ruci u svakoj situaciji i u svako doba.

NACIONAL: Što je vaš prvi, a što dugoročni zadatak?
- Želim Židovima u Zagrebu i Hrvatskoj približiti judaizam, pružiti im odgovore na sva pitanja koja ih zanimaju, potaknuti ih da propituju smisao života. A smisao ljudskog života je sloboda izbora i čovjek ispunjava svoje poslanje ako izabere način života u kojem će živjeti. Ne radi se o pitanjima hoću li se upisati na građevinu ili pravo, hoću li uzeti sladoled ili kolač. Sa židovskog stajališta radi se o tome da čovjek izabere duhovni svijet u kojem će živjeti i moralne norme prema kojima će se ponašati, a da bi to mogao, mora imati informaciju. Zadatak rabina nije da bira umjesto ljudi, to je odgovornost svakog od nas. Ljudi koji često kažu da su ateisti, a ne znaju ništa, zapravo su ignoranti. Da bi čovjek bio ateist, jer je i to izbor, mora znati. To je moj prvi cilj. Drugi je da se Židovi u Hrvatskoj vrate svojim zajednicama, te da ponovno izgrade veliku zajedničku obitelj. To je moguće postići kroz svakodnevni život, upoznavanje s ljudima i kontinuiranu edukaciju, ovisno o potrebama. Osjećam da je moj zadatak pomoći svim židovskim općinama, kojih ima deset, u sklopu Koordinacije židovskih općina u Republici Hrvatskoj.

LUCIANO PRELEVIĆ rodio se u Zagrebu gdje i danas živi i radi, a djetinjstvo i mladost proveo je u SplituNACIONAL: Je li izgradnja nove sinagoge, na mjestu nasilno srušene u Praškoj ulici u Zagrebu, vaš primarni zadatak?
- Iako je ta sinagoga za moju Općinu jako važna, ne smatram je svojom primarnom zadaćom. Time se bavi Vijeće Židovske općine Zagreb. Siguran sam da će se uskoro u Praškoj izgraditi sve što nam treba, pa i sinagoga. Nije na rabinu da odredi ni kakva, ni kolika će biti. Sinagoga nije srž. Srž su članovi općine i njihov osjećaj pripadnosti zajednici. Stoga treba poraditi na njihovu židovskom identitetu i dati im znanje. A oni će doći u sinagogu tek kad za to sami osjete potrebu. Nametanje ili forsiranje nikad nije dalo rezulate. Moj je cilj pronalaženje puta prema sinagogi i intimno želim da taj put pronađe što više Židova.

Svatko će od židovstva uzeti onoliko koliko mu treba. Moja će zadaća biti tu sinagogu ispuniti duhovnošću. Drago mi je što sam iz dosadašnjih razgovora s hrvatskim političarima shvatio da oni gradnju Židovskog kulturnog centra i sinagoge u Praškoj ulici shvaćaju kao obogaćenje Hrvatske.
Dok se to ne dogodi, članovi Općine i njihovi prijatelji i dalje će dolaziti u zgradu u Palmotićevoj, neki na kavu, neki na druženje. Sinagoga je kat više, pa ako žele, neka dođu. Tu je i knjižnica, čitaonica, dječji vrtić koji pohađaju djeca i Židova i nežidova, tu su plesne grupe, radionice, predavanja, promocije i drugi sadržaji. Svi su dobrodošli. Svakog tjedna dolaze đaci hrvatskih i slovenskih škola, građani koje zanima judaizam. Otvoreni smo za sve.

NACIONAL: Znači li to objedinjavanje u veliku židovsku obitelj zbližavanje ili sjedinjavanje dviju zajednica u Zagrebu, Židovske općine Zagreb i Bet Izraela, nakon sukoba?
- O tome ne mogu govoriti, za to nisam mjerodavan. Žao mi je što se to dogodilo i spreman sam pomoći, bude li dobre volje. U Židovskoj općini Zagreb postoji Vijeće, koje određuje politiku općine, a dužnost je rabina da se u politiku ne miješa. Moj zadatak je duhovni rad i pomoć ljudima. Kao što se ja ne uplećem u rad Vijeća, ono se ne upleće u moj rad. Postoji vjerski odbor s kojim surađujem na programu koji moram ispuniti. Ovdje sam da spajam sve ljude, a ne da razdvajam Židove koji žive na ovim prostorima, bez obzira na trenutačno stanje. Ne želim da se produbljuju postojeći jazovi, nego da se ljudi upoznaju, spajaju i duhovno prožimaju. Na meni je da im pružim sve moguće informacije, za dobrobit židovske zajednice i sredine u kojoj djelujem.

Drugi je postulat da ne smije biti zatvaranja, odvajanja, ekskluzivizma ili izdvajanja Židova i židovske zajednice od hrvatske zajednice. Židovi obogaćuju hrvatski kulturni, društveni i konfesionalni prostor te moraju podjednako biti odgovorni za boljitak i napredak Hrvatske i hrvatskog društva. Židovi stoga moraju biti odgovorni i za Hrvatsku, za zemlju u kojoj žive i narod s kojim žive, za sve narode, za sve ljude i cijelo čovječanstvo. Moja uloga kao rabina nije graditi svoju karijeru, nego poticati procese u službi židovske općine i zajednice, na dobrobit Židova i na dobrobit Hrvatske. Pritom ću se brinuti za očuvanje identiteta židovstva u Hrvatskoj.

NACIONAL: U svojoj obitelji vi niste prvi rabin?
- Moj pradjed Mojsije Levi bio je rabin u Splitu početkom 20. stoljeća. On je u Split došao iz Grčke, s otoka Krfa. I tu se oženio kćeri Marija Goldsteina, koji je bio jedan od najpoznatijih splitskih fotografa, koji je u Split stigao iz Poljske. Većina starih veduta Splita i portreta poznatih ličnosti njegove su fotografije. On je ovjekovječio i dolazak cara Franje Josipa u Split. Luciano Levi, moj djed po majci, bio je kemičar po struci, ali je na Voćnom trgu u Splitu imao trgovinu “Foto Sport“ sa sportskom opremom. Njegova sestra nastavila je tradiciju “Foto Goldsteina“ u Zadarskoj ulici.

NACIONAL: Zašto ste počeli igrati vaterpolo?
- Vaterpolo je tada bio jako popularan u Splitu. Split je imao tri jaka kluba - Jadran, Mornar i POŠK. S devet godina otišao sam na bazen Mornara, vidio jedan trening i odmah se javio treneru, Jošku Bućanu. Najbolje prijatelje stekao sam u vaterpolskom klubu. Bućan je karizmatični trener Mornara koji je okupio jednu nadarenu generaciju mladih ljudi, rođenih 1952., 1953. i 1954. Stvorio je jak pionirski i omladinski klub. Zapamtio sam da mi je rekao da sam ja bio jedini koji je sam, bez roditelja, došao na bazen i prijavio se za treniranje. Uvijek sam volio plivati. Pionirska ekipa bila je prvak Hrvatske. Potom smo, pod Bućanovim vodstvom, kao juniori bili prvaci Jugoslavije nekoliko puta, od 1969. do 1971., a 1972. prvi sam put nastupio za seniorsku ekipu.

NACIONAL: Jeste li Izraelcima pokazali kako se igra vaterpolo?
- U Jeruzelemu nema kluba. Neki su dečki iz Hrvatske dolazili igrati vaterpolo u Izrael, ali u kibucima na sjeveru. NisamBOŽJA RIJEČ NA SRCU Rabin sa svicima Tore, pet Mojsijevih knjiga, iz kojih se čita za vrijeme bogoslužja u sinagogi vidio tamošnju vaterpolsku ligu. Kad sam prestao igrati u Mornaru, nekoliko godina igrao sam za Šipan u Hrvatskoj ligi i pod vodstvom Jure Prizmića osvojili smo dvije titule. To je bilo jako lijepo.

NACIONAL: Je li to što ste postali rabin veliki dobitak za židovsku zajednicu u Hrvatskoj?
- Ne znam je li dobitak što sam baš ja postao prvi hrvatski rabin nakon 60 godina, ali za židovsku zajednicu sigurno je dobitak imati rabina iz vlastite sredine. Bitno je da imaju čovjeka koji ih razumije. U Hrvatskoj sam tek tri mjeseca, ali primjećujem da se ljudi osjećaju sigurnijima. Budući da sam ja relativno kasno počeo učiti za rabina, to je dobar pokazatelj ljudima da za učenje nikad nije kasno. Vrata znanja uvijek su otvorena.

NACIONAL: Koji je bio vaš prvi zadatak nakon što se početkom siječnja preuzeli dužnost?
- Nažalost, jedan pogreb u Virovitici. Bilo je jako dirljivo. Vidio sam ljude koji žele biti Židovi, imaju osjećaj pripadnosti i identiteta. Ali jedinu stvar koju znaju iz židovske tradicije i obreda u takvoj situaciji, stavljanje kamena na grob, vidjeli su u filmu “Schindlerova lista“. Nisu dosad imali priliku naučiti kako pogreb provesti prema židovskim propisima. To će odrediti čitav moj rad, jer to i potvrđuje smisao mog povratka u Zagreb. Hrvatska javnost vrlo se pozitivno odnosi prema mom dolasku. Prvi radni dan kao rabin proveo sam među svećenicima i časnim sestrama na dogovoru o Zimskoj katehetskoj školi. Susreo sam se tada i s biskupom, msgr. Srakićem, predsjednikom HBK. Bilo je to vrlo ugodno iskustvo. Ubrzo nakon toga imao sam još jedno, dolazak prve skupine hrvatskih profesora i učitelja koji odlaze u Yad Vashem kako bi mogli predavati o holokaustu. Upravo namjeravam poraditi na tome da se židovskoj školskoj djeci omogući pohađanje vjeronauka u Židovskoj općini Zagreb.