NESUĐENI EKONOMIST Ivo Pervan, snimljen ispred kipa Augusta Šenoe u Vlaškoj ulici u Zagrebu, bavi se fotografijom od 1980. godine iako je završio studij vanjske trgovine, a monografiju 'Boje Hrvatske' pripremao je tri godine zajedno s dizajnerom Borisom Ljubičićem'Fotografirajući Hrvatsku, obasipam svijet ljepotom“, govori Ivo Pervan, hrvatski fotograf često nagrađivan u svijetu, poznat po estetiziranim fotografijama koje često služe turističkoj promociji Hrvatske. Taj 50-godišnji Splićanin izdao je nedavno još jednu novu fotomonografiju “Boje Hrvatske“ - 25. po redu. U njoj je obuhvatio gotovo cijelu Hrvatsku, snimajući u posljednje tri godine motive, ljude i pejzaže hrvatskih mjesta i gradova. Njegov izbor od 5000 fotografija probrao je zagrebački dizajner Boris Ljubičić te 800 od njih grupirao po bojama, stvorivši tako prvu knjigu fotografija o Hrvatskoj koja nije podijeljena na regije ili gradove. Predstavio ju je nedavno u prostorijama Croatia osiguranja, koje je financiralo tiskanje knjige, čemu su prisustvovali i premijer Ivo Sanader, ministar kulture Božo Biškupić i ministar financija Ivan Šuker. To dokazuje reputaciju koju je Pervan stekao u više od 25 godina rada, ali i njegovu ulogu u promociji Hrvatske.

Motive hrvatske kulturne baštine počeo je vrlo rano fotografirati, smatrajući to najefikasnijom prezentacijom jedne turističke zemlje. Tako su se njegovi radovi s vremenom našli na brojnim turističkim publikacijama, poput plakata, vodiča i knjiga o Hrvatskoj, ali i u stranim časopisima poput francuskog Michelin - Edition des Voyages i britanskog Brandt Travel Guides te talijanske izdavačke kuće White Star Publisher koja surađuje s National Geographicom.

Dobitnik je mnogih prvih međunarodnih nagrada za fotografije i plakate, od one za najbolji plakat EXPO-a 1998. u Lisabonu do one američkog dizajnerskog časopisa HOW u New Yorku. Njegova mala fotomonografija “Dubrovnik, njim samim“ proglašena je 2004. jednom od najboljih u svijetu, a iste godine njegovu je fotomonografiju “Zagreb, Zagreb“ časopis 2004 European Design Annual imenovao najboljom u Europi. Još je 1999. uvršten u Likovnu enciklopediju Hrvatske, a dosad je izlagao od Londona i Pariza do Južnoafričke Republike i Čilea, bio je i prvi Hrvat koji je imao izložbu u novoizgrađenoj egipatskoj biblioteci Alexandrina. No kaže da ne bi mogao biti dobar fotograf da nije “barem malo budala“. Da ulovi odgovarajuće svijetlo ili prizor koji je zamislio, čeka najčešće nekoliko sati, a katkad se dovede i u opasne situacije.

“Hrvatsku sam u ove tri godine obišao u svim mogućim vremenskim uvjetima. Svaki dan sam pratio prognozu vremena i kad bi najavili onu koja mi odgovara, sjeo bih u auto oko jedan ujutro i krenuo. Fotografija koju radim zasniva se na svjetlu, ali onom difuznom, ne jakom - a to treba čekati. Zato krećem noću, stignem u zoru i čekam. Nakon devet sati prestajem i opet čekam predvečer: u blatu, po kiši, snijegu, na vjetru, nije bitno. Jednom sam na Visu, na južnoj strani, želio slikati jugo kako jača.

IVO SANADER je, uz ministre Biškupića i Šukera, prisustvovao nedavnoj promociji Pervanove nove monografijePet i pol sati me polijevalo, valovi su bili sve veći, cijeli auto je bio pun soli, ali sam na kraju dobio sjajne slike. Nedavno sam pak mogao izgubiti život. Snimao sam dolinu rijeke Gacke i navečer, kad sam završio, krenuo u pogrešnom smjeru. Padao je snijeg, prava mećava, a ja sam se uskim putem penjao uz planinu i nisam pojma imao kuda idem. S jedne strane mi je bila provalija, a puhao je takav vjetar da sam se autom priljubio uz stijenu da me ne odgura. I onda najedanput vidim tablu i shvatim da sam usred minskog polja. Snijeg mi je pokrivao put i nisam znao kud bih - pošteno sam se usrao. Tad se odnekud pojavila jedna žena, urlajući: ‘Jesi ti lud?’ Rekla mi je gdje da se okrenem te da je i dalje slijedim da ne poginem, tko zna što bi bilo da nije naišla. No bez takvih ludosti pitanje je kolike fotografije ne bih snimio. Najuzbudljivije mi je snimati iz vojnih helikoptera, to je nevjerojatan adrenalin. Doduše, čest kada se nagnem iz njega da nešto snimim ne vodim računa da mogu izletjeti van. Tako nije bila rijetkost da posada odjednom vidi što radim pa skaču na mene i hvataju me za noge. Međutim, sad me već znaju pa me vežu konopom čim uđem.“

Ivo Pervan fotografijom se bavi od srednje škole, kad ga je kolega odveo u školsku tamnu komoru gdje su učenici razvijali fotografije. Nije ga, priča, tada toliko zanimala fotografija - prevagnula je taština: “Prvo sam interes počeo pokazivati za prirodu, uvijek sam dizao kamenje da vidim kakav se život odvija ispod njega. O fotografiji nisam ni razmišljao dok me prijatelj nije odvukao u tamnu komoru i dok nisam vidio kako nastaje fotografija. Ostao sam očaran: prvo sam snimiš fotografiju, zatim ju sam razviješ. Onda ih pokazuješ drugima i svi te hvale.

Tada se dogodi da taština i ego počnu rasti i odvedu te na krivi put. Zato je za fotografiju važno prvo se izgradit kao čovjek i tek kad sam neke stvari raščistio sa sobom počeo sam dobro raditi. Važno je osvijestiti da nismo mi fotografi ti koji stvaraju lijepe slike, nego da su te slike stalno oko nas. Ja samo imam dar da stvari primijetim, snimim i prenesem drugim ljudima, bio bih nepošten kad bih ljepotu tih fotografija smatrao svojom zaslugom.“

Fotografijom se nastavio baviti i na fakultetu, upisavši prvo Pravni fakultet, a zatim Višu ekonomsku školu u Splitu. Na kraju je završio studij vanjske trgovine, na kojem je shvatio važnost fotografije u komercijalnoj primjeni.

“Profesor mi je uvijek govorio: proizvodio čavle ili cijevi, kad se reklamiraš, uvijek se vezuj za ljepotu. Ponavljao nam je stalno i da proizvod ne prodajemo mi nego slika. Zato su Sanader, Biškupić i Šuker i došli na promociju - jasno im je da ako slika govori tisuću riječi, ova knjiga govori 440.000 riječi o Hrvatskoj. I to lijepih.“

Ubrzo nakon toga počeo je fotografiranjem promovirati Hrvatsku. Da se njegove snimke hrvatske kulturne baštine mogu dobro iskoristiti u turističke svrhe, shvatili su, priča, prvo u tadašnjoj Turističkoj zajednici Jugoslavije koja je imala sjedište u Beogradu. Sve je češće za njih snimao turističke motive, ali je uvidio da dokumentarističku fotografiju, kakvom se bavio, rade mnogi. Tad je, priča, “otkrio novu kategoriju u turističkoj ponudi - atmosferu“.

“Dokumentarnu fotografiju su snimali svi, a ja sam se prvi u Europi poveo za fotografijom koja odražava atmosferu, budi emocije, kakvu je davno stvorio National Geographic i zbog koje je postao najpoznatiji časopis na svijetu.

To neki ljudi još uvijek ne razumiju, ali samo se takva fotografija nagrađuje zadnjih 15 godina. Kod nas se premalo koriste blagodati Hrvatske, nju se može puno bolje i više prezentirati vani. Nisam jednom predlagao da se na obali otvori studij fotografije. Takvi fakulteti postoje samo u Pragu i Londonu - koji nemaju prednosti kakve ima Hrvatska. Ovo je mala zemlja ogromnih različitosti i u njoj se samo u jednom danu može vježbati fotografiranje mora, planina, pa čak i pustinje. Tako bismo strancima ponudili nešto čega nigdje nema, popunili hotele zimi, a svaka snimljena fotografija bila bi promidžbeni materijal za Hrvatsku.“

Profesionalno se fotografijom bavi od 1980., od čega živi i danas. U Splitu ima tvrtku koja se bavi izdavaštvom, a koja je i LJEPOTAMA HRVATSKE Pervan se bavi u svim svojim monografijamaizdala njegovu posljednju foto-monografiju. U Splitu ima i dvoje djece, 27-godišnjeg Darijana i 34-godišnju Laru, ali u posljednje vrijeme, kad nije na putu, najčešće je u Zagrebu. Samo je prošle godine, kaže, zbog otvorenja svojih izložbi putovao u Rim, Atenu, Beč, Kopenhagen, Budimpeštu, Oslo, Stockholm, Varšavu, Tokio, Berlin i Stuttgart, a nedavno su njegove izložbe otvorene i u Pekingu i Kölnu. Početkom travnja izlaže u Bratislavi, nakon nje u Hong Kongu. Fotografiju smatra “vrstom novog pisma, novog jezika“:

“Fotografija je vrlo mlada, postoji 150 godina, što u usporedbi s počecima slikarstva nije ništa. Već se kvaliteta aparata koji imam ne može usporediti s onima od prije pet godina, što znači da se upravo danas počinju raditi prave stvari, koje će za 10-15 godina doživjeti još veći prosperitet. Fotografija se još uvijek doživljava općenito, ljudima je isto fotografira li netko sprovode, vjenčanja ili za potrebe literature. No ona je jako sredstvo komuniciranja s iznimno jakim porukama, zato je i televizija najveće otkriće 20. stoljeća. Za čitanje čovjek treba imati vremena, a na slici se jednim pogledom vidi puno toga. Osim toga, fotografija je dokument, za 100 godina ljudi će proučavati kako je što izgledalo, kakvu smo odjeću nosili i kakve su kuće bile. Promjene se događaju iz dana u dan i sve više nestaje ljepote koju snimam. Sve mi je teže pronaći lijepu sliku, svake godine opazim razliku. Zrak nije isti, sunce nije isto, stalno postoji neka mrena. Sve češće fotografije moram čistiti u fotoshopu, što prije nisam morao.“