Srećko JurdanaNadbiskup Bozanić uputio je građanima uskršnju poruku u kojoj je među ostalim istaknuo kako pronalazi “čudnu infantilizaciju društva u neodgovornom postupanju i u neozbiljnim stavovima na mjestima gdje bi morala postojati razvidna ozbiljnost i čvrstoća životnih uporišta”. Misao je za stilsku pohvalu, a svakako i za dodatno razmišljanje; autor ove kolumne - na primjer - i uz zazivanje Božje pomoći jedva da može dokučiti njezino konkretno značenje. Za razliku od Pape koji - kad nešto želi kritizirati - u pravilu bobu kaže bob, a popu pop, uvaženi Bozanić preferira dramsku općenitost, koja svoje semantičke manjkavosti kompenzira benignošću učinaka na publiku.

Ozbiljnost Sanaderove situacije ne dopušta na ovome mjestu dulje zadržavanje na motivima nadahnutih Bozanićevih poruka, s obzirom na činjenicu da premijera - kako stvari stoje - ni Bog ni svi sveci ne će izvući iz dužničke drame u koju su ga uvalili njegovi sposobni i povjerljivi ljudi. Presuđeno je na sudu u Londonu da Hrvatska mora isplatiti četrdesetak milijuna eura odštete Hypo banci zbog lažnoga prikazivanja bilance Slavonske banke u trenutku kad je Hypo banka kupovala tu banku. Stvar u globalu zvuči komplicirano gotovo koliko i Bozanićeve stilske figure, no u redukciji se svodi na par jednostavnih udaraca financijskim maljem: Hypo banka je za Slavonsku banku Hrvatskoj svojedobno platila šezdesetak milijuna kuna, da bi za nju - nakon višegodišnjega izvlačenja profita, a potom i prodaje te banke trećoj banci - od države dodatno morala inkasirati tristotinjak milijuna koji padaju s neba.

Sanaderov financijski genij Damir Polančec žali se na DAB u kojem je navodno izvor zla, na savjetnike - odvjetničku firmu Žurić - koji su mu preporučili da uđe u arbitražu “jer je stvar dobivena”, a mogao bi se za svaki slučaj požaliti i upravi zagrebačkog vodovoda. Da namire odštete, njegovom šefu i njemu trebat će izvor nafte u Dugobabama. Dođe li do isplate spomenute svote, za Sanadera i Vladu to ne će biti samo novčana nego i prvorazredna politička nepogoda, tim više što ogroman novac od Hrvatske ne traži samo Hypo-banka, nego prema nekim izvješćima i talijanska tvrtka Astaldi, koja se na sudu u Beču nalazi pred dobivanjem spora zbog oduzimanja koncesije za izgradnju autoceste do Goričana. Hrvatsko dugogodišnje raskošno otvaranje prema svijetu - definirano nebuloznim rasprodajama i koncesijama - počelo je pokazivati punu ljepotu svoga financijskoga naličja.

Gospodin Sanader upao je u nepredviđenu financijsko-političku bulu, a ni Bule ga više nije u stanju vaditi preko propagandnih manipulacija, i kakvu će tehniku kontrole štete primijeniti, u ovom trenutku to ne zna ni on sam. Osim kad se radi o servisiranju potreba raznih političkih mandarina, u Hrvatskoj novca nikada nema ni za što. Umirovljenika ima više nego radnika, mirovine su bijedne, cijene su astronomske, ljudi masovno kopaju po smeću da bi preživjeli, i u takvim društveno-ekonomskim okolnostima isplaćivati iz budžeta desetke milijuna eura stranim bankama i tvrtkama zato što država nije proučila nijanse ugovora, ili zato što je nekakva politička skupina organizirala birokratski kriminal - to je nesumnjivo paljenje fitilja pod hrvatsku socijalnu bombu.

Nad financijskim aferama Sanaderove vlade i aferama koje je ta vlada asimilirala iz Tuđmanova vremena i pred njima komotno žmiri, može se u svakom slučaju kontemplirati ili moralizirati do beskraja, uz iskustvenu pouku da to ne će bitno promijeniti sliku truloga svijeta u kojem živimo. Kako stvari stoje, spomenuta vlada opstat će u bilo kakvim okolnostima, pod bilo kakvim izlikama, i uz bilo kakve saveznike. Na pitanju ZERP-a, na primjer, spasili su je Glavaš i Pupovac, a spasit će je - zajedno s drugima iz branše - i na pitanju bilo čega drugog. Kombinacija osobnih i viših interesa u politici je jača od svake deklarativne principijelnosti, a uz Sanaderov opstanak vezani su interesi mnogih. Jasno je da SDSS - bez obzira na geste i afekte - ne može izlaziti iz Vlade zbog hrvatskoga priznanja Kosova, jer time bi iznova demonstrirao političku zavisnost hrvatskih Srba od situacije u Srbiji, a emancipacija hrvatskih Srba od Srbije jedna je od najznačajnijih povijesnih tekovina koje su na ovim prostorima proizvedene u zadnjih dvadesetak godina. Dovođenje te emancipacije u pitanje bilo bi znak potpunoga političkoga iracionalizma.

Osim toga, univerzalno je jasno da je Hrvatska u vezi s Kosovom potpuno nesamostalna, kao i u vezi s mnogim drugim stvarima. Da nije priznala Kosovo, ne bi joj se ukazao George W. Bush, a odreći se posjeta gospodina Busha - i svega onoga što taj posjet donosi - ne pada na pamet ni neusporedivo jačim državama. Iako je Srbiju hrvatsko priznanje Kosova emotivno pogodilo, i ona će uvažiti višu silu pod kojom Hrvatska egzistira. Visoki krugovi tvrde da predsjednik Bush donosi darove dobre - poziv u NATO, koji će ubrzati poziv u Uniju. Skeptični krugovi tvrde da poziv u NATO znači bespotrebno uvlačenje Hrvatske u opću militarizaciju Europe koja se provodi pod američkim patronatom. Egzistencijalistički krugovi također izražavaju zabrinutost, jer kontejneri za vrijeme Bushova posjeta ne rade.