NI PRIJATELJSTVO NE POMAŽE Hrvatskoj ne može pomoći ni Sanaderovo prijateljstvo s Edmundom Stoiberom, donedavnim premijerom Bavarske, koja je većinski vlasnik Hypo bankeHrvatski premijer Ivo Sanader i Slavko Linić, bivši potpredsjednik koalicijske vlade lijevog centra, podjednako su odgovorni zato što su porezni obveznici dovedeni u situaciju da moraju platiti 44 milijuna eura Hypo Alpe Adria banci, nakon što je je Državna agencija za sanaciju banaka izgubila u Londonu arbitražni spor s tom austrijskom bankom. I Sanader i Linić su imali priliku okončati ovaj neugodan spor nagodbom, ali nijedan se zbog različitih političkih i osobnih razloga to nije usudio učiniti.

Hypo Alpe Adria banka i Državna agencija za sanaciju banaka sporile su se zbog udjela koji je 1998. Hypo Alpe Adria banka kupila u Slavonskoj banci. Bila je to mala državna banka opterećena brojnim politički uvjetovanim kreditima. Hypo Alpe Adria banka kasnije je tvrdila da ni unatoč dubinskom snimanju banke nije uspjela otkriti neke sporne kreditne plasmane šećeranama u Slavoniji, te su se pokušali s državom nagoditi oko odštete, jer te kredite navodno nisu uspjeli naplatiti. Kako nisu uspjeli u nagodbi, na koncu su pokrenuli i dobili spor koji bi Hrvatsku mogao stajati 44 milijuna eura.

Slavko Linić mogao se nagoditi s predstavnicima Hypo Alpe Adria banke za vrijeme svog mandata. Tada su mu austrijski bankari nudili da se spor okonča tako da se banci plati 13 milijuna eura. Linić to nije želio učiniti dijelom zbog vlastite arogancije, a dijelom jer je za tu situaciju odgovornom smatrao bivšu HDZ-ovu vladu.

Ivo Sanader mogao je taj spor okončati tijekom 2006. Predstavnici Hypo Alpe Adria banke bili su tada spremni ponuditi Sanaderu da država plati 10 milijuna eura, ponajprije zbog velikog ugleda koji Sanader uživa u austrijskim političkim krugovima. Međutim, Sanader se to nije usudio učiniti, jer se u ljeto 2005. našao na velikom udaru kritika zbog pokušaja netransparentne nagodbe s Darkom Ostojom u aferi Liburnija.

Spor Hypo Alpe Adria banke i Državne agencije za sanaciju banaka poveo se zbog navodno nenaplativih potraživanja Slavonske banke za koja predstavnici Hypo Alpe Adria banke tvrde da nisu znali kada su kupovali dionice te banke. Hypo Alpe Adria banka prvobitno je u Slavonsku banku nakon sanacije investirala 33,35 milijuna kuna, kupivši 17,5 posto dionica banke. Isto toliko po istoj cijeni kupila je Europska banka za obnovu i razvoj. To znači da je cijela banka tada vrijedila oko 26 milijuna eura.

Većinski vlasnik banke tada je bila država, odnosno Državna agencija za sanaciju banaka. Utoliko je poslovna politika teDAMIR POLANČEC, ministar gospodarstva, tvrdi da Vlada još pregovara s Austrijancima banke bila pod velikim utjecajem političkih krugova. Kao i ostale banke u državnom vlasništvu u to vrijeme, i Slavonska banka davala je brojne kredite klijentima koji ih nisu mogli vraćati. Među tim klijentima bile su i šećerane u Županji i Virovitici. Te su dvije tvornice pretrpjele velika ratna razaranja što se izrazito negativno odrazilo na njihovo poslovanje. Tadašnja HDZ-ova vlast je kreditiranjem tih tvrtki kupovala socijalni mir, a vjerojatno i pomagala privatnim interesima nekih njima bliskih pojedinaca. Slavonska banka te je kredite klasificirala u najviši rang naplativosti. Kasnije se to pokazalo netočnim, a banka istodobno nije za te kredite izdvojila nikakve rezervacije.

Hypo Alpe Adria banka kasnije je otkupila dionice Slavonske banke od Europske banke za obnovu i razvoj, ali i ostatak dionica od Državne agencije za sanaciju banaka. Već prilikom zaključenja prvog ugovora o kupoprodaji dionica 1998. Hypo Alpe Adria banka ugradila je u taj ugovor "klauzulu o odšteti za skrivene mane". To je austrijska banka učinila za svaki slučaj, iako je i sama napravila dubinsko snimanje stanja u Slavonskoj banci. To nije postupak koji je uobičajen u međubankovnoj međunarodnoj praksi, ali Hrvatska u to vrijeme nije bila u poziciji prigovarati.

Hypo Alpe Adria banka u Hrvatsku je došla sredinom 90-ih, na preporuku Aloisa Mocka, tadašnjeg austrijskog ministra vanjskih poslova. Tri godine kasnije Hrvatsku su potresle velike bankarske krize. Otvorene su afere Dubrovačka i Glumina banka, koje su bile ponajprije politički uvjetovane, te koje su pridonijele kolapsu domaćeg bankarskog sustava, što je SLAVKO LINIĆ odbio se nagoditi s Hypo bankom koja je tada tražila samo 13 milijuna euraotvorilo put brojnim sumnjivim privatizacijama domaćih banaka. Hypo Alpe Adria banka investirala je u Slavonsku banku upravo u vrijeme tih najvećih previranja na domaćem bankarskom tržištu. Zato je donekle i bilo logično da se nastojala dodatno zaštititi, inzistirajući na ugovornim klauzulama koje nisu bile uobičajene.

U to vrijeme u Hypo Alpe Adria banci navodno uopće nisu mogli otkriti sporne kreditne plasmane, iako su bili u poziciji napraviti dubinsko snimanje. Zato navodno banka nije ni pokušala naplatiti sporna potraživanja sve do 2002.

Međutim, pregovori sa Slavkom Linićem su propali, iako su predstavnici Hypo Alpe Adria banke bili vrlo susretljivi i nudili mogućnost obročne otplate umanjenog duga. Vlada premijera Sanadera u svom prvom mandatu također je propustila riješiti spor. Štoviše, jednostrano je prekinula sve pregovore bez obrazloženja. Zato je Hypo Alpe Adria banka i pokrenula arbitražni spor u Londonu, te ga na koncu i dobila.

Neki bankari za Nacional su izjavili da u cijeloj toj priči nedostaje dio činjenica. Oni tvrde da je apsolutno nemoguće da Hypo Alpe Adria banka nije mogla u poslovnim knjigama pronaći informacije o plasmanu spornih kredita. Tvrde i da su tiMARKUS FERSTL, novi predsjednik uprave Hypo Alpe Adria banke krediti bili pokriveni zalihama šećera, a najvjerojatnije dodatno i akceptnim nalozima i mjenicama. Po njima je moguće da je netko nepoznat u određenom trenutku dao dopuštenje da se šećer iz zaliha rasproda, a da se novac ostavi šećeranama. Međutim, u takvoj situaciji šećer nije bio jedino pokriće za kreditne plasmane - ostala je imovina šećerana i mogućnost da se vjerovnik pokuša namiriti sudskim putem.

Poslovne knjige morale su imati trag o kreditnim plasmanima, a one se moraju čuvati najmanje 10 godina. Zato se oni čude kako je uopće te kreditne plasmane Hypo Alpe Adria banka mogla progurati pod definiciju skrivene mane, kakva postoji u klauzuli kupoprodajnog ugovora. Zato je čudno i kako je uopće banka mogla dobiti arbitražni spor.

Neki poslovni ljudi i bankari smatraju da se Vlada u ovom slučaju, nakon što se za njega javno doznalo, ponijela amaterski, jer je javno nudila nagodbu ili kompromis Hypo Alpe Adria banci, čiji je većinski udio prošle godine kupila njemačka Bayerische Landesbank. Takvo ponašanje drže neprimjerenim poslovnim običajima u međunarodnim financijskim odnosima, a posebno u svjetlu nedavnih umjetno stvorenih napetih odnosa između Bayerische Landesbank i Hrvatske narodne banke u vrijeme kada je Bayerische Landesbank stjecala većinski vlasnički udio u Hypo Alpe Adria banci. Novi većinski vlasnici Hypo Alpe Adria banke su ti koji će donijeti konačnu odluku u ovoj situaciji.