PRIZORI iz animiranog filma 'Ona koja mjeri' mladog splitskog filmaša Veljka Popovića, prikazanog na 17. Danima hrvatskog filmaDani hrvatskog filma nikad od svog prvog izdanja ratne 1992. nisu privukli više medijske pozornosti nego ove godine. Razlog, dakako, nije umjetničke naravi (iako je mogao biti, no o tome kasnije), nego tipično hrvatski - sukob interesa i pitanje kompetentnosti. Lavinu je pokrenuo Nikica Gilić, nasljednik legendarnog Ante Peterlića na filmološkoj katedri zagrebačkog Filozofskog fakulteta, upozorivši na sukob interesa u kojem se našla selektorica dokumentarnog programa Dana, Nana Šojlev. Ona je, naime, sve do pred koji mjesec bila urednica Dokumentarnog programa HTV-a i pregršt filmova prijavljenih na festival nosio je njezin urednički potpis, no unatoč tomu Organizacijski odbor Dana ponudio joj je izbornički angažman koji ona nije odbila, te su tako prekršene uobičajene moralne norme. Izbornica je naposljetku od 76 prijavljenih dokumentarnih filmova odabrala 18, sigurna u vlastiti ukus i osobnu savjest, o čemu je trebalo svjedočiti i odbacivanje većine HTV-ovih radova (od 18 izabranih filmova 7 je HTV-ovih, što je normalna mjera s obzirom na to da je HTV kudikamo najjači producent dokumentaraca u nas). Novu sumnju, međutim, izazvalo je to što su među 18 odabranih i četiri filma članova Organizacijskog odbora, odnosno Direkcije Dana, Hrvoja Juvančića, Željka Sarića i Davora Šišmanovića, pa je ispalo da je na djelu dvostruki sukob interesa, prema kojem se možemo postaviti na dva načina.

Strogo načelno gledajući, takvo što je nedopustivo, no opet, zašto ne bismo imali povjerenja u ljudsko poštenje i prihvatili mogućnost objektivnosti i pravednosti i u tako škakljivim situacijama? Kritičarski dvojac Jutarnjeg lista Polimac - Pavičić razmišljao je, čini se, u tom smjeru, pa dok je njihov kolega Jurak, na Gilićevu tragu, istaknuo neprihvatljivost sukoba interesa, dva EPH-ova udarna kritičarska pera implicitno su prešla preko toga i pokušala potući Nanu Šojlev na tlu filmske kompetentnosti. Pa su obojica, na iznimno malom uzorku odgledanih dokumentaraca i s argumentacijom oslonjenom isključivo na vlastiti ukus, ustvrdili da je selektorica nestručna, premda je dotična gospođa režirala znatan broj dokumentarnih filmova i jednu seriju, sudjelovala na brojnim međunarodnim festivalima, a i pokojom se nagradom okitila. I za razliku od svog kritičara Pavičića, koji kao član žirija u festivalskom katalogu navodi da je diplomirao “svjetsku književnost“, barem je dovoljno prisebna da zna da je naziv tog studija, koji je i sama studirala, komparativna književnost. Drugom pak kritičaru Polimcu, koji je od svih ovogodišnjih prijavljenih dokumentaraca pogledao samo one zaslužnih autora poput Krelje, Devića, Čakić Veselič i Žarkovića, te ostao zgranut njihovim neuvrštenjem u program, Šojlev je replicirala potpuno točnom tvrdnjom da Dani ne procjenjuju ukupni doprinos autora hrvatskoj kinematografiji, nego recentnu proizvodnju (uostalom, na tom festivalu uglednici nerijetko prođu kao bosi po trnju, pa tako Krelji i Hribaru nije prvi put da su im filmovi odbijeni). Zanimljivo je da je takvim svojim stavom donedavna HTV-ova urednica ispala kudikamo modernijih nazora od velike većine hrvatskih filmskih kritičara, nepopravljivo ogrezlih u starinski kult redatelja-autora, poprilično apsurdan u autorski kolektivnoj umjetnosti poput filma. A kad smo kod stručnosti, koja se dokazuje po principu moj ukus protiv tvoga, moglo bi se iz te perspektive dovesti u pitanje i rad festivalskog žirija, u kojem su “stručnom“ Pavičiću društvo pravili doajenka hrvatskog video-arta Sanja Iveković i igranofilmski režiser s američkom adresom Goran Dukić.
Sudeći po njihovim odlukama, ovogodišnje Dane prvenstveno su obilježili eksperimentalni (Velika nagrada za najbolji film festivala radu Ane Hušman “Manire čine čovjeka - ručak“, te nagrada za najbolju kameru Borisu Poljaku za “Bastion“ Zdravka Mustaća) i igrani filmovi (nagrada za najbolju režiju Goranu Deviću za “Ma sve će biti u redu“, te za scenarij Igoru Mirkoviću za “Krupni otpad“), a tek onda animirani (nagrada za najboljeg producenta kući Kenges za filmove “Morana“ Simona Bogojevića Naratha i “Ona koja mjeri“ Veljka Popovića, koji je dobio i nagradu za najboljeg debitanta, te nagrada za najbolju glazbu Hrvoju Štefotiću za “Moranu“ i “Ona koja mjeri“), ali ni prezrena dokumentarna selekcija nije loše prošla (posebno priznanje žiri je dodijelio filmu “Bule - bijelac“ Tomislava Ćurkovića, a nagradu za montažu Hrvoju Mršiću i Nenadu Vukoviću za film “Edo Maajka - Sevdah o rodama“ Silvija Mirošničenka). Dakle, najvažnije nagrade - Grand Prix, specijalno priznanje žirija, te nagrade za najbolju režiju, scenarij i produkciju, ne upućuju previše na ono što je ovogodišnje Dane presudno obilježilo i po čemu će ostati posebno zapamćeni, zbog čega, uostalom, o njima i vrijedi pisati. A zbilo se doista nešto veliko - ni više ni manje nego neočekivana i fascinantna renesansa hrvatskog animiranog filma.
Od zlatnih dana Zagrebačke škole crtanog filma, okončanih krajem 70-ih, hrvatska animacija nije imala tako moćnu, tako “svjetsku“ produkciju kao danas. Svih 11 filmova prikazanih na Danima vrsne je kakvoće, a čak šest vrlo visoke kvalitete.
S jedne su strane mladi autori - Splićanin Veljko Popović i Šibenčanin Darko Vidačković, s druge “suvremeni klasici“, Simon Bogojević Narath, Milan Trenc i Daniel Šuljić, a između njih generacijski “srednjak“ Marko Meštrović.
Popovićev debi “Ona koja mjeri“ uvršten je u program Annecyja, najprestižnijeg svjetskog festivala animacije, a kao i izvedbeno sasvim različit Vidačkovićev “Mobitel Mania“, kritičkim, globalnometaforičkim pogledom na aktualno stanje zapadne civilizacije srodan je tradiciji Zagrebačke škole - Popović, na tragu Marcusea, Deborda i “Matrixa“, slika iluzionističko ropsko sljepilo potrošačkog “društva spektakla“ usred pustoši, dok Vidačković problematizira ovisnost o mobitelskoj komunikaciji. Popović se pritom služi modeliranjem i 3D animacijom, osebujnim likovima i tjeskobno-grotesknom atmosferom, pomalo prizivajući karikature Mojmira Mihatova, dok Vidačković rabi minimalistički stiliziran crtež i izvanredno dinamičan pokret, te se oslanja na efektan vizualni geg. Marko Meštrović u crno-bijelom uratku “Note“, pak, nudi zarazno poetičan grafizam realističko-stiliziranog crteža i atraktivno oblikovanje prostora sa snažnom trodimenzionalnom sugestijom, pričajući dojmljivu priču o obitelji s odnosom oca i sina u središtu. Daniel Šuljić u njemačko-austrijskoj koprodukciji i autorskoj suradnji s Johannom Freise uglavnom ustraje u svom jednostavnom crno-bijelom crtežu, no austrijska partnerica odvodi ga u autodestruktivne tematske vode i kreiranje žestokih seksualnih prizora koji Dane časte, prvi put u njihovoj povijesti, eksplicitnim hardcoreom (uključujući felatio), a gledatelj se može upitati je li protagonistica “Kratkog života“ možda ona, nekad entuzijastična a sad odrasla, svijetom i egzistencijom nimalo oduševljena junakinja prethodna Šuljićeva ostvarenja “Film s djevojčicom“. I “Morana“ Simona Bogojevića Naratha dobila je poziv za Annecy, a riječ je o fantastičnoj priči s dvije vremenske razine (jedna u fantazijskoj prapovijesti, druga u nečem nalik apokaliptičnoj sadašnjosti; povezuje ih protagonist) i crtežom koji spaja stilizaciju i realizam, dok se sama radnja, posve otvorenih značenja, može shvatiti kao završni odsječak (pustolovnog) povratka domu, kao kraj duge potrage, ili neizvjesno otkriće. Naposljetku “Slonić ide u vrtić“, prvi animirani rad Milana Trenca nakon povratka iz Amerike, kroz priču o roditeljima miševima i njihovoj napornoj skrbi za dijete-slona pruža intrigantan spoj konvencionalnog i neobičnog oblikovanja u filmu koji je istovremeno doslovan za dječju i alegoričan za odraslu publiku. Zanimljivo je da ni jedno od ovih sjajnih ostvarenja nije proizveo Zagreb film, nekadašnje vrelo hrvatskog animacijskog čuda, a danas slomljena tvrtka koju ni direktorski dvojac Brešan - Nola nije uspio osoviti na noge. A kako i bi kad je zadnje dvije godine bio zabavljen vlastitim cjelovečernjim, igranim i dokumentarnim, projektima? Da, i to je dio priče o hrvatskom filmu.