Zoran Ferić Prije dva tjedna čuo sam sljedeću priču. Prijatelj mojih prijatelja zove se kao jedan istaknuti general Hrvatske vojske. Međutim, čovjek nije toga svjestan baš u svakom trenutku. On svoje ime doživljava onako kako i mi ostali, koji se ne zovemo kao general, doživljavamo svoja imena: kao nešto vlastito i potpuno osobno. Gotovo jedinstveno, kao što je svaki čovjek sam sebi jedinstven. I tako se taj čovjek generalskog imena vozio prema moru, uživajući u pogledu na krajolik, brzini, novoj cesti. Bit će da se malo zanio i prejako stisnuo papučicu gasa, jer je ubrzo pred sobom vidio policajca koji je spustio onaj znak na kojem piše: STOP. Tek kad se zaustavio, svjestan da je vozio malo brže od dozvoljenog, shvatio je i da nije vezan. A policajac je strogo rekao: “Molim vas prometnu i vozačku dozvolu!“ Čovjek mu je pristojno predao svoje dokumente, a policajac je, otvarajući ih, opet hladno rekao: “Znate li što ste napravili?“ Zaustavljenog čovjeka počele su mučiti strašne slike. Recimo ona kako novčanice iz njegova novčanika jedna za drugom dobiju krila i prhnu nekud pod oblake kao ptice kad kreću prema jugu. Prekoračenje brzine, nije bio vezan, to je izvjesno, a sada će mu sigurno još nešto naći. Nema pribor za prvu pomoć ili mu ne radi pozicija. Napakirat će mu na glavu i na novčanik još svašta. I dok je čovjek tako mislio, o svojoj krivnji i svojim novcima, policajac se baš zadubio u njegove dokumente.
Gledao je malo u fotografiju na vozačkoj, malo u čovjeka ispred sebe, a u jednom trenutku učinilo se kao i da se malo nasmiješio.

Odjednom je vratio čovjeku generalskog imena njegove dokumente, stao u stav mirno, salutirao i rekao: “Sve je u redu, gospodine generale!“ U prvi mah čovjek se nije snašao, a onda mu je palo na pamet da razuvjeri policajca i kaže mu kako on ipak nije hrvatski general. Međutim, policajac je stajao i dalje u stavu mirno i rekao: “Možete ići, gospodine generale.“ U sljedećem trenutku otišao je na cestu i zaustavio promet, pokazujući palicom nesuđenom generalu da prođe. Čovjek generalskog imena shvatio je da u tom trenutku i takvim okolnostima nipošto ne bi bilo dobro priznati da nije general, jer bi to svakako naljutilo policajca i možda bi ga još optužio i za lažno predstavljanje. Stoga je samo mahnuo rukom i krenuo. Policajac je još jednom salutirao, a kad je čovjek generalskog imena odmaknuo, propustio je i druge automobile. Anegdota s policajcem, u čiju istinitost nemam razloga sumnjati, pokazuje mi se u ovome trenutku kao duboko simbolička priča o odnosu politike, policije i pravosuđa prema onima koje smatraju herojima Domovinskog rata. Policija je, kao i svi ostali zaduženi za red u ovoj zemlji, tim ljudima svakodnevno gledala kroz prste kad bi napravili nešto što nije u skladu sa zakonom. Štoviše, PTSP dijagnoza postala je s vremenom neke vrsta neformalne dozvole za ubijanje, kakvu ima i James Bond.
Upravo je takvo toleriranje nasilničkog ponašanja, pa i ubojstava, stvorilo opći osjećaj sigurnosti za nasilnike i uvjerenje da će, ako nekoga ubiju, recimo, iznervirani u prometu, dobiti dvije godine uvjetno, u otvorenom odjelu neke kaznionice. Slučaj generala Ivana Koradea paradigmatičan je pak upravo za tu vrstu tolerancije. Korade je kao notorni nasilnik godinama maltretirao čitav kraj. Protiv njega su se vodili postupci, optuživan je za nasilničko ponašanje, prebijanje i maltretiranje i nije se dogodilo ništa. Organi reda, policija i pravosuđe, postupali su s njim u rukavicama, kao što je i onaj smiješni policajac iz anegdote salutirao nepravome generalu umjesto da ga kazni zbog prebrze vožnje. I predugo je hrvatska politika salutirala kojekakvim nasilnicima s visokim činovima i čuvala ih od policije ili suda, da bi ova država mogla normalno funkcionirati. Za dvostruko ubojstvo u gostionici takvi dobiju četiri ili pet godina zatvora, realno i uz dobro vladanje, dok običan građanin dobije pet godina za malo veću pronevjeru. Pa čak i sada, kad je general Korade osumnjičen za monstruozna ubojstva, među ostalim i za ubojstvo djeteta, ima onih koji ističu njegove ratne zasluge. Admiral Domazet kaže da treba odvojiti Koradeov ratni put i ono što je činio u miru. Kako to odvojiti? Što reći? Da je general napola heroj, napola nasilnik. Kao neko mitsko biće, kao sirena. Pola čovjek, pola zvijer.
Generalovi suborci, branitelji i braniteljske udruge u ovome su trenutku opravdano zabrinuti za rejting Domovinskog rata. Već sama optužba, kako se pokazalo u medijima protekloga tjedna, dovoljna je da još jedanput ozbiljno naruši sliku ne samo o Koradeu, nego i o hrvatskim časnicima i Domovinskom ratu u cjelini. Naime, osim što je napola heroj, a napola nasilnik, general Korade je i simbol. Čovjek koji je izabran da u ovoj zemlji bude heroj, onaj koji je dizao zastavu na kninskoj tvrđavi u čast veličanstvene pobjede. Tu sliku i priče o njegovu nasilništvu nemoguće je odvojiti. Kad pomislite jedno, automatski dođe ono drugo. Zato mi se čini da jedini način da se Domovinski rat zaštiti od vlastitih sudionika koji ga sramote jesu ozbiljne zatvorske kazne i jednoglasna osuda suboraca. Ubojica je ubojica, a ne napola heroj ili nekakvo mitsko biće. Naravno, ako se dokaže krivnja.