Ivo PukanićGeneral pukovnika Ivana Koradea vidio sam samo jednom uživo. I to jednom bilo mi je dovoljno za cijeli život. Iz tog kontakta shvatio sam o kakvom se čovjeku radi i da ga je najzdravije izbjegavati kad god je moguće. Bilo je ljeto krajem 90-ih. Na terasi restorana Atlanta na vrhu Tkalčićeve ulice pozvali su me prijatelji da nakon posla dođem na večeru. Za stolom iza mojih leđa sjedilo je generalsko društvo. Među generalima, kojih je bilo pet-šest, sjećam se sigurno da su sjedili Ante Gotovina i Ivan Korade. Za stolom do našega sjedio je sa svojim društvom istarski župan Ivan Jakovčić. I njega je, kao i mene, Tuđmanov režim, u kojem su prisutni generali bili jedan od stupova društva, tretirao i prikazivao kao državnog neprijatelja. U tom generalskom društvu sjedila je i Ljerka Gast, tada vrlo utjecajna hrvatska lobistica u Washingtonu i američka lobistica u Zagrebu. S Ljerkom, koja je sjedila točno iza mojih leđa, razmijenio sam pozdrave.

U jednom trenutku ona se čak i okrenula i dala mi na mobilni telefon svoju sestru, s kojom sam kratko porazgovarao i pozdravio se. Nakon dvadesetak minuta, počele su neugodnosti, kad je već dobrano pripiti Korade počeo neugodno dobacivati prema našem stolu, slati poljupce i cvijeće ženi koja je bila s nama u društvu, a mene otvoreno vrijeđati. Istodobno je počeo dobacivati i Jakovčiću za drugim stolom, koji se pravio da ne čuje što mu već pomalo razulareni Korade dobacuje. Situacija je iz sekunde u sekundu postajala sve napetija i trebala je samo iskra da se pretvori u izravni fizički napad. Bacio sam pogled i vidio da je i za generalskim stolom bilo svima neugodno. Osim Koradeu, naravno. Kad sam već vidio naslove u sutrašnjim novinama o incidentu u Atlanti u kojima su sudjelovali skupina generala HV-a, jedan župan i jedan izdavač, u kojem bih ja sigurno ispao krivac, na scenu je stupio Gotovina i spasio cijelu stvar.

On je očito jedini imao autoritet da s nekoliko riječi primiri Koradea i zakuje ga za stolac. Pred svima mu je očitao bukvicu, rekao da je pretjerao i neka zašuti, te neka ne sramoti hrvatskoga vojnika i časnika takvim ponašanjem. I zaista, nakon Gotovinine intervencije Korade je ušutio, manji od makova zrna. Gotovina je ustao, došao do našega stola i ispričao se u ime svih. Nakon toga otišao je do župana Jakovčića i njemu se ispričao zbog incidenta koji je izazvao Korade. Nakon što se situacija smirila, ja sam otišao kući, pozdravljajući se s Jakovčićem i Gotovinom. Poslije su mi prijatelji koji su ostali ispričali da ih je Gotovina pozvao i na jedan whiskey za šankom, još jednom se ispričavajući zbog incidenta. Taj događaj samo je potvrdio ono što sam već znao o bahatosti i beskrupuloznom ponašanju zagorskoga nasilnika koji je preko noći, od montera centralnog grijanja 1990. godine, već 1992. postao general. Nacional je bio među rijetkim novinama koje su vrlo otvoreno upozoravale na Koradeovo kriminalno i nasilničko ponašanje, koje je odavalo osobu poremećena uma, koju je trebalo strpati ili u umobolnicu ili u zatvor. Ovo društvo nije bilo spremno za jedina dva logična rješenja. A nije bilo spremno zbog straha svake politike da učini bilo jedno bilo drugo. Strah ih je bilo, a još i danas postoji taj strah, od kategorije stanovništva koja se zove “hrvatski branitelji iz Domovinskog rata“.

Kako je taj broj narastao na više od pola milijuna ljudi, to je snaga koja se bori za svoje povlastice svim sredstvima. A da je zaista bilo više od pola milijuna “hrvatskih branitelja“, “Krajinu“ bi pregazili već 1992. i ne bi trebalo čekati 1995. godinu, kad su se jedva dopola popunile postrojbe, i to prisilnom mobilizacijom. Kako nije sram sve te “branitelje” da se kite titulom branitelja i nanose štetu cijelome društvu? Zar ih nije sram zbog onih desetak tisuća dragovoljaca Domovinskog rata koji su svojom voljom stupili u Hrvatsku vojsku 1991. godine i hrabro bili u njima do kraja rata? Tim ljudima trebalo je dati poseban status i sve moguće beneficije, a ne onima koji su tri dana proveli u vojsci nakon što je Gotovina već davno sa svojim trupama bio u Bosni i Hercegovini i privodio rat kraju.

Danas su čak i takvi pravi dragovoljci i borci do kraja osramoćeni. Za to su krivi ljudi kao što je Ivan Korade, kojem je ovo što se sad dogodilo samo logičan kraj nasilničke karijere, koju se država nije usudila sankcionirati. Kao rezultat kukavičluka države, koja bi trebala biti pravna, Korade se mogao pretvoriti u to što se pretvorio, a kategorija “hrvatskog borca i drgovoljca” nepovratno je uprljana. Nakon svega što je Nacional 90-ih napisao o Koradeu, da se de facto ništa ne dogodi, potpuni je apsurd. Stoga, neka se nitko ne čudi što se dogodilo s Koradeom.

Čudo je da se to nije dogodilo davno prije i u još drastičnijem obliku. A oni koje je bilo strah išta poduzeti isti su oni koji se danas ne usuđuju objaviti popis svih branitelja i tih “hrvatskih branitelja”. Dok god država, odnosno vlast, ne pokaže odvažnost, snagu i odlučnost da se razračuna s tim golemim problemom koji sve više pritišće ovo društvo, događat će se tragedije poput ove s generalom Koradeom. Krivac za to nije samo on, nego i društvo koje mu tolerira nasilje i bahatost već više od deset godina. A sve u ime zasluga... Nisu li nam uvijek govorili da su svi pred zakonom jednaki? Slučaj Korade pokazuje da nisu. I sad se to skupo plaća.