Zrinka PavlićTreću ili četvrtu večer nakon dolaska u SAD prebirem po daljinskom upravljaču tražeći nešto što me neće podsjećati na TV u Hrvatskoj i čudim se koliko mi teško polazi za rukom. Pred očima mi se vrte reality showovi, plesačko-pjevačka natjecanja, emisije o poznatim ličnostima i Dr. House. Potpuno sam zbunjena - u Americi sam zadnji put bila prije dvije godine i televizija mi se činila potpuno drukčijom nego u Hrvatskoj. Programom su dominirali ispovjednički talk-showovi različitih razina neukusa - od Jerryja Springera do Ricky Lake i Opre, kvizovi tipa “Milijunaša“ i dramsko-humoristične serije. Dramske i humoristične serije u međuvremenu su preselile na specijalizirane kanale bez reklama za koje se plaća posebna pretplata (HBO i Showtime), a kvizove i talk showove u drugi su plan gurnuli sadržaji kakvima i nas tove hrvatski TV producenti. Razlika je jedino u broju kanala i varijacija. Mi imamo ples i pjevanje sa zvijezdama, oni imaju to, ali i show u kojem profesionalni plesači pokušavaju tancanju podučiti svoju mamu. Mi imamo “Mijenjam ženu“, oni imaju to, ali i “Rock of Love“, gdje olinjali rokeri pokušavaju pronaći srodnu dušu na Harley Davidsonu. Mi imamo Anu Ugarković, oni imaju Rachel Ray, ali i “Iron Chefa“ ilitiga jednosatno natjecanje najboljih kuhara Amerike s izazivačima. Dok gledam kako gledatelji i žiri iz “Plesa sa zvijezdama” izbacuju Moniku Seleš (pleše gore čak i od gluhe glumice Marlee Matlin) puca me gadan flashback na izbacivanje Ive Majoli iz domaće varijante iste emisije. Sve je tu, samo su “Barbara i Duško“ nešto stariji i ozbiljniji.

---

Nakon nekog vremena prčkanja po daljinskom konačno pronalazim ono čega u Americi ima, a kod nas nema. The Colbert Report. The Colbert Report najuspješnija je separatistička tvorevina ultrapopularnog „Daily Showa“ komičara Jona Stewarta i prikazuje se četiri dana u tjednu u pola dvanaest navečer na kanalu Comedy Central. Za one čitatelje koji nisu čuli za Colberta, a Jona Stewarta znaju samo kao voditelja ovogodišnje dodjele Oskara - kratak opis. “Daily Show“ kasnonoćna je humoristična emisija koja na satiričan način komentira aktualne, uglavnom političke događaje. Stephen Colbert svojedobno je bio jedan od najpopularnijih „reportera“ tog showa, a od prije nekoliko godina vodi svoju emisiju, umnogome sličnu Stewartovoj, samo što Colbert u svojoj glumi imaginarnog, kobajagi konzervativnog i ultradesničarsko-patriotski nastrojenog televizijskog komentatora. Obje su emisije vrlo smiješne i krajnje politički nekorektne, ali svake večeri imaju i „ozbiljan“ dio s gostom u studiju. Večeri o kojoj govorim Stephen Colbert ugostio je poznatog američkog novinara i medijskog analitičara Howarda Kurtza, koji je nedavno izdao knjigu “Reality Show“, o utjecaju televizije na javno mišljenje u Americi. Nisam je pročitala, ali ono što je te večeri rekao Colbertu učinilo mi se vrlo zanimljivim. Naime, rekao je da unatoč svim medijskim promjenama u zadnjih desetak godina - internetu, blogovima, sveopćoj globalizaciji i amaterizaciji medija - u Americi na javno mišljenje i dalje najviše utječe manji broj televizijskih voditelja-komentatora (Kurtz ih zove „pundit anchors“, odnosno svojevrsnim voditeljskim mudracima).

Svaka ideja, događaj, proizvod ili fenomen najprije se obrađuje kroz usta i pojavu tih medijskih opinion makera, a tek potom oblikuje kao javno mišljenje, tvrdi Kurtz. Kao zgodan štiklec dodaje i to da Stewart i Colbert sa svojim emisijama snažno utječu na javno mnijenje određene skupine ljudi (mlađih, obrazovanih i urbanih gledatelja), unatoč činjenici što su komičari, a ne politički komentatori i njihove su vijesti tzv. “fake news“, a ne ozbiljna obrada aktualnih događaja.I tu mi sine. Upravo je to glavna razlika između hrvatske i američke televizije. Naravno, i u nas televizija ima golem utjecaj na oblikovanje javnog mišljenja, ali modus operandi mnogo drukčiji je od onoga kakav opisuje Kurtz. Umjesto analitičkog pristupa temi ili znalački provedenog razgovora s aktualnim sugovornikom, s hrvatskih se ekrana na javnost najčešće utječe poslušničkim promicanjem ove ili one političke opcije, pri čemu analitičke sposobnosti i mudrost televizijskog voditelja - uz časne iznimke - igra malu ili nikakvu ulogu. Amerikanci imaju tradiciju voditeljskih “mudraca“ - čak smo i ovdje čuli za Waltera Cronkitea, Katie Couric i Petera Jenningsa. U nas je tek neki pokušavaju izgraditi s većim ili manjim, ali uglavnom ni približno tako stamenim utjecajem. Što se pak humorističkih komentara i utjecaja satire na oblikovanje javnog mišljenja tiče, tome se zasad možemo samo smijati. Ameri imaju Colberta i Stewarta kao najčišće primjere žanra, ali i dugu tradiciju kasnonoćnih talk-showova s humorističnim tonom (Conan O’Brian, David Letterman, Jay Leno). Mi imamo “Piramidu“ i Zuhru i tu bilo kakva usporedba postaje besmislena.

S druge i svjetlije strane, mi još uvijek nismo toliko utonuli u pakao reklama. Vjerujte mi, sve što ste doživjeli od domaćih komercijalnih televizija, sav lopovluk sponzorske otimačine na javnima i sva glupost propagandnih poruka na kave ste navikli je mila majka prema reklamama na američkoj televiziji. Užasne su, sveprisutne, nikada i ni po čemu inventivne, a ima ih toliko da bez problema možete cijeli dan prebirati po upravljaču i ni na jednom kanalu ne spaziti ništa drugo doli reklama. Sva sreća što imamo zakone koji bi nas u budućnosti mogli spasiti od repliciranja takvog trenda. U slučaju kvalitetnog humora i pametnih utjecajnih voditelja, međutim, zakoni ne pomažu.