SAVEZNIŠTVO Američki predsjednik Bush tijekom posjeta nekoliko je puta naglasio nove, bliske odnose svoje države “Ako ikada neka opasnost zaprijeti vašem narodu, Amerika i NATO stat će uz vas i nitko vam više neće moći oduzeti vašu slobodu“ - to je ključna rečenica koju je američki predsjednik George W. Bush uputio javnosti tijekom boravka u Zagrebu. Ta rečenica najbolje pokazuje što se posljednjih dana promijenilo u strateško-političkom položaju Hrvatske na međunarodnoj sceni, što će imati dalekosežne posljedice za hrvatsku budućnost i kad je riječ o njenoj vanjskoj politici, ali i kad je riječ o unutarnjem političkom i ekonomskom razvoju.

Amerikanci su u politici uvijek bili poznati po tome što su krajnje komplicirane situacije i procese bilo gdje u svijetu nastojali krajnje pojednostaviti. Tako su se ponašali i u raspletanju jugoslavenske krize. Kad su se 1994. počeli u nju miješati, detektirali su tko je u toj krizi agresor, a tko žrtva, a potom odlučili pomagati žrtvi. Prvo su natjerali u Bosni Hrvate i Muslimane da se pomire, i tako konflikt s tri zaraćene strane sveli na dvostrani sukob. Shvaćajući da su za rat krivi Srbi, te da mira neće biti sve dok oni ne budu poraženi, pomogli su Hrvatima i Muslimanima da ojačaju, a slabili srpsku stranu zračnim akcijama. Ocijenili su da su Hrvati jedini sposobni zadati odlučan udarac Srbima, pa su pomogli pripreme za “Oluju“, kojom je 1995. napravljen ključan korak da se ukupni rat završi.

Tada su stvoreni temelji za građenje savezništva, koje tadašnja hrvatska vlast nije znale iskoristiti, jer nije - uronjena u teorije iz 19. stoljeća - ni razumjela što se događa na globalnom planu. Trebalo je stoga proći više od desetljeća da se stvori nova situacija kako bi se tadašnje savezništvo sa zadrškom nastavilo. Ta nova situacija nastala je jer su se Amerikanci posljednjih mjeseci ponovno više usredotočili na prostore nekadašnje Jugoslavije, i to sve u sklopu značajnog novog prestrojavanja na širem području gdje se susreću Istok i Zapad, te ponovno ustanovili da je Hrvatska ta na koju se u tom prestrojavanju trebaju osloniti.

Posljednji mjeseci bili su ponovno sudbonosni za budućnost prostora nekadašnje Jugoslavije. U središtu pozornosti bilaVESNA PUSIĆ, Hido Biščević i Bianka Matković za Busheva posjeta je opet Srbija, te njeno pozicioniranje, a ono je moglo odrediti i budućnost okolnih zemalja. To pitanje otvorila je zapravo Rusija, ali ne toliko zainteresirana za samu Srbiju, nego procjenjujući da preko Srbije može ometati neke poteze Sjedinjenih Država i NATO-a na prostorima koji Rusiju mnogo više zanimaju, a to je crnomorska regija, gdje Zapad pokušava Ukrajinu i Gruziju uključiti u NATO, zatim Kavkaz, te područje Srednje Azije.
Shvaćajući da je cijelo srpsko društvo duboko podijeljeno između proeuropske urbane Srbije, te antieuropske, nacionalističke ruralne Srbije, Rusija je započela akciju kojom je, nudeći političku pomoć oko Kosova, te ekonomske probitke kad je u pitanju energetika, htjela Srbiju vezati uz sebe.

Na to je reagirala Europska Unija, nudeći Srbiji, kako bi je odvojila od Rusije, velike ustupke. Nudila joj je hitno potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju preko reda, odustajući od uvjeta o punoj suradnji s Haaškim sudom, što je značilo da ratni zločinci u bijegu, u prvom redu Ratko Mladić, ne moraju biti izručeni u Haag. Srbiji su nuđene i druge značajne ekonomske i političke beneficije, a čule su se čak i najave da bi Unija mogla usporiti pristupne procese drugih država s područja bivše Jugoslavije kako bi im se zaostala Srbija pridružila. Bio je to trenutak kad je Srbija trebala definirati svoju poziciju. Za tu definiciju važna su bila tri datuma. Prvo je bio datum 20. siječnja, dan održavanja predsjedničkih izbora. Pobijedio je proeuropski usmjereni Boris Tadić, ali ne odviše uvjerljivo, te nakon što je dao značajne političke ustupke drugoj strani, koja je političkim ucjenama onemogućila bilo kakve značajnije proeuropske poteze i Tadića i tadašnje koalicijske vlade. Drugi datum kad se određivala pozicija Srbije bio je 17. veljače, dan proglašenja neovisnosti Kosova, nakon čega su u Beogradu počele demonstracije protiv zapadnih zemalja, koje su možda bile organizirane iz nekih krugova u državnom vrhu.

Tim rušilačkim demonstracijama Srbija je u širokom spektru pokazala svoje nacionalističko lice. Treći datum definiranja pozicije Srbije bit će 11. svibnja, kad će se održati parlamentarni izbori, nužni zato što se dosadašnja vladina koalicija UZVANICI na predsjedničkoj večeri: diplomat Vladimir Drobnjak, predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidoševićraspala na pitanju što je za Srbiju važnije - Kosovo ili europske integracije.
Sjedinjene Države sve su to pratile iz daljine. Godinama su pokušavale aktivno utjecati na političke prilike u Srbiji, pa su se u skladu s tim ponašali i američki ambasadori William Montgomery i Michael Polt. No Polt je nedavno otišao iz Beograda, gdje ga je zamijenio Cameron Munter, čovjek, čini se, sasvim drukčijih refleksa i shvaćanja. Neki analitičari smatraju da su njegovim imenovanjem Amerikanci pokazali da su odustali od izravnog nastojanja da Srbiju privuku Zapadu. I drugi su potezi na to ukazivali, posebno nakon napada na američku ambasadu u Beogradu.

Čini se da je taj napad bio ključan trenutak i za američke zapadnoeuropske saveznike, jer su odjednom splasnule i razne primamljive ponude Srbiji iz Europske Unije, koja više Srbiji ne nudi potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, nego samo neformalni, kratki neobavezni papir o zajedničkim namjerama pomoći Srbiji da se pridruži EU. Jedino još Slovenija, kao predsjedavateljica EU, poduzima izvjesne napore da se Srbiji omili europska perspektiva. Očito je da se sada zapadna politika prema prostoru nekadašnje Jugoslavije bitno promijenila, jer je zaključeno da Srbiju više i neće čekati, niti moliti, nego da će tu stvoriti sasvim drukčiju arhitekturu bez Srbije, na koju očito ne mogu računati. U Srbiji su u međuvremenu, u nacionalističkoj atmosferi koja je nastala nakon priznavanja Kosova, ojačale antieuropske snage, pa u medijima i govorima političara buja antieuropska retorika, a čuju se i apsurdni zahtjevi kako EU mora moliti Srbiju da joj se pridruži, ali će se Srbija pridružiti Europskoj Uniji samo ako SAD i zapadne zemlje povuku svoje priznanje Kosova, te objave da je Kosovo dio Srbije.

Da se ta nova arhitektura bez Srbije već počela graditi, postalo je jasno kad je najavljeno da će na summitu NATO-a u Bukureštu biti upućene pozivnice za članstvo Hrvatskoj, Albaniji i Makedoniji, a intenzivno približavanje biti ponuđeno Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. Objavljeno je da su i Srbiji otvorena vrata NATO-a, no taj poziv nije u Beogradu naišao ni na kakav odjek, već i stoga što je prije nekoliko mjeseci srbijanski parlament velikom većinom izglasao rezoluciju u neutralnosti Srbije, kojom se Srbiji zabranjuje ulazak u bilo kakve vojne saveze. Da u toj novoj arhitekturi ključnu ulogu dobiva Hrvatska, u Washingtonu su htjeli pokazati na još jedan način, pa je u Bushovu europsku turneju uključen i posjet Hrvatskoj, a Zagreb je izabran da se iz njega uputi poruka cijeloj regiji.

U skladu s tom američkom praksom da se sve stvari pojednostave, i Bush je u Zagrebu bio krajnje izravan. Već je pri razmjeni zdravica s predsjednikom Mesićem na svečanoj večeri rekao nešto što je odjeknulo: nazvao je Hrvatsku saveznikom. U govoru sljedećeg dana na Markovu trgu bio je jednako izravan. Bio je to govor sročen tako da nikoga izravno ne optuži ili osudi, ali su hrvatski slušatelji mogli jasno razumjeti na što Bush misli kad govori o hrvatskoj slobodi: “Ima i onih koji se pitaju nije li ljudima bilo bolje pod starom tiranijom. Vi im možete reći da je sloboda jedini stvarni put prema prosperitetu, sigurnosti i miru. Ima i onih koji pitaju jesu li bol i žrtve u borbi za slobodu vrijedni cijene. Oni trebaju doći u Hrvatsku. Vi im možete pokazati koliko je vrijedno boriti se za slobodu.“ Jasno je da je, govoreći o hrvatskoj slobodi, govorio o nečemu što se događalo nedavno. Hrvatski slušatelji također su razumjeli kad je rekao da, “ako ikad neka opasnost zaprijeti vašem narodu, Amerika i NATO stat će uz vas i nitko vam više neće moći oduzeti vašu slobodu“. U današnjoj Hrvatskoj to se može razumjeti samo na jedan način, da će još ispraznije zvučati sve prijetnje, čak i proteklih mjeseci izrečene, o liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica.

Svaka moderna država, kako bi prosperirala, mora izgraditi četiri osnovne stvari: mora učvrstiti svoju sigurnost, izgraditiKIPAR Dušan Džamonja svoju demokraciju, unaprijediti svoju privredu, te - a to je posebno važno u najnovije doba - osigurati energetsku budućnost. Nakon što je primila pozivnicu u NATO, Hrvatska je uvelike riješila prvi problem. Sad se trebaju riješiti i ostali. Koliko god neki tvrdili drukčije, ulazak u NATO bio je čvrst uvjet Hrvatskoj i za ulazak u Europsku Uniju, bez ulaska u NATO Hrvatska ne bi dobila članstvo u EU, što sad postaje mnogo bliže i izvjesnije. Teško da je puka koincidencija to što se naglo promijenila i retorika unutar Europske Unije o primitku Hrvatske, što su se prvi put počeli konkretnije spominjati mogući datumi završetka pristupnih pregovora, što se otvaraju njihova nova poglavlja. U tim pregovorima bit će još velikih drama i problema za Hrvatsku kad se otvori pitanje brodogradilišta, poljoprivrede i pravosuđa, ali situacija je bitno bolja nego prije nekoliko tjedana.

Hrvatska ulazi u sasvim novo razdoblje, koje će je ojačati na međunarodnom planu, a imat će i velike reperkusije na unutarnje odnose. Za tri mjeseca prestaje slovensko predsjednikovanje Europskom Unijom, pa će na odnose Hrvatske s EU prestati utjecati nepotrebne bilateralne svađe. Sasvim je drukčija atmosfera i kad je riječ o Haaškom sudu, jer je i ondje odlaskom glavne tužiteljice Carle Del Ponte - čini se - došlo do pozitivne promjene za Hrvatsku.
To će sve mijenjati i političko stanje u Hrvatskoj, jer su snage koje se zalažu za euroatlantske integracije dobile na snazi, a euroskeptici oslabili. To će ojačati i položaj najsnažnijih zagovornika euroatlantskih integracija, predsjednika Stipe Mesića, te posebno premijera Ive Sanadera, pa i vođa stranaka koje su se za to bez zadrške zalagale, a oslabiti položaj onih političara koji su potpisivali peticiju za referendum ili bojkotirali događanja u sklopu programa Bushova posjeta Zagrebu.

Odsad će se procesi na prostorima nekadašnje Jugoslavija događati u sklopu te nove strateške arhitekture, te u posve novim okolnostima. Bit će još značajnih komplikacija oko Kosova. Na Kosovu je stanje napeto pa nije isključeno izbijanje novog nasilja, pogotovo u razdoblju do srbijanskih parlamentarnih izbora. Ishod tih izbora je neizvjestan. Neki politički analitičari, na primjer, u beogradskoj Politici, tvrde da su nakon proglašenja neovisnosti Kosova ojačale nacionalističke snage, a oslabile proeuropske. Bilo kakav rasplet u Srbiji utjecat će i na ono što se događa u Bosni i Hercegovini, gdje su svi politički procesi stali zbog spora oko reforme policije. Sve će te neizvjesnosti u svom susjedstvu Hrvatska sada moći pratiti iz svoje sasvim nove pozicije.