Ivo PukanićObjavljivanjem knjige “La Caccia“ (“Lov”) Carla Del Ponte zabila je i zadnji čavao u lijes Haaškoga suda. Naime, ako su Ujedinjeni narodi i ICTY odabrali i držali tu ženu osam godina na mjestu glavne tužiteljice, to govori više o njima nego o njoj. Potpuna nekompetentnost i šlampavost, proizvoljnost i partikularni politički interesi, zgrtanje para i vlastita korist za većinu onih koji su na njemu radili, poigravanje velikih s malim narodima preko bolesnih ljudi koji su dobili ingerencije za koje nisu bili spremni. To je realnost Haaškoga suda koju je svojom sramotnom knjigom plastično opisala današnja švicarska ambasadorica u Argentini.

Kad je prije skoro godinu dana prikazan film o Carli Del Ponte, bio sam jedan od rijetkih koji se usudio javno reći i poručiti gospođi glavnoj tužiteljici da ju može biti sram. To što je učinila ona, da si za života da napraviti spomenik, događalo se dosad samo u totalitarnim režimima, gdje su pomahnitali vladari iz vlastite obijesti i osjećaja veličine, iza koje se zapravo krila duboka frustriranost i iskompleksiranost, radili slične stvari. Sjećam se televizijske emisije na Novoj TV koju je vodila Hloverka Novak-Srzić, gdje sam otvoreno rekao da Carlu Del Ponte može biti sram zbog tog filma. Ne sjećam se da me itko javno podržao u tom stavu. U tom narcisioidnom filmu ona se bahato razmeće svojom moći i ismijava nas majmune s ovih područja, koji je slijepo slušamo. A ona se s nama sprda. To smo i zaslužili, kad se je jedna Ruanda izborila da je ne maltretira takva osoba, a Hrvatska to, kao država, nije imala snage učiniti. Sjećam se kako sam tada razgovarao s najvišim državnim i pravosudnim dužnosnicima, kojima se povraćalo na taj njezin film, ali nitko se nije usudio javno zucnuti ni riječ. I onda sam im rekao, sram ih može biti, jer nema višeg interesa za jednu naciju od njezina ponosa.

Kako tada nisu oštro reagirali, nego su samo klimali glavušama, sada im se to vratilo u obliku knjige “La Caccia“, gdje ih je bivša tužiteljica još više ismijala nego u “filmu spomeniku“. Nisam mogao vjerovati u vrijeme progona svih onih koji su se javno usudili oduprijeti tom ludilu koje je dolazilo iz Haaga da je Sanaderova vlada pristala na njezin ultimatum da špijunira Katoličku crkvu, odnosno njene svećenike, pod sumnjom da skrivaju Antu Gotovinu. Tajne premetačine samostana, fotografiranja, elaborati... I sve to u zemlji u kojoj se vlast kune na katoličanstvo! Tu strogo čuvanu tajnu, koja kompromitira Sanaderovu vlast, Carla Del Ponte prodala je u svojoj knjizi, samo tri mjeseca nakon što je napustila dužnost. Možemo samo nagađati što će napisati i objaviti za tri godine. Teško mi je sad suditi je li Sanader imao drugi izlaz u tom trenutku. Poslusništvo prema glavnoj haaškoj tužitlejica postalo je državna politika, koju je upravo ova vlast promovirala. I nakon svega što je Sanader napravio prema njezinu diktatu ona mu zabija nož u leđa, ne bi li valjda prodala koju knjigu više. Premijer ima sreću da se to otkriće o svećenicima, uz potvrdu koju donosi Nacional u ovome broju, dogodilo nakon izbora. Prisjetimo se kako je Zorana Milanovića upravo HDZ pribijao na stup srama zato što je netko iz vodstva SDP-a rekao da bi trebalo ukinuti vjeronauk. Zamislimo da je u jeku izborne kampanje izišla knjiga “La Caccia“? Bi li i tada svećenici po crkvama “drukali“ za HDZ? Ponavljam, ne mogu suditi je li Sanader u tom trenutku imao kakav drugi izbor osim da slijepo sluša haašku tužiteljicu. Ako nije imao, za to si je sam bio kriv, jer se od početka nije prema njoj postaivo kao premijer jedne suverene zemlje.

Na kraju, spomenuo bih i njezine špekulacije o tome da je Gotovina bio s drugom ženom u Španjolskoj i da ga je zato njegova supruga Dunja “otkucala“. Da je to sto puta bila istina, a nije, što pouzdano mogu tvrditi, tko njoj daje pravo da se miješa u nečiji privatni život. Nije li dosad već dovoljno zla napravila Gotovini i njegovoj obitelji, podižući sramnu optužnicu i progoneći ga? Sad je odlučila svojim lažima i špekulacijama uništiti do kraja njegovu obitelj? Sram ju može biti, kao i svakoga tko nije javno reagirao, a mogao je, i pljunuo na takvo ponašanje i rad žene koja je trebala biti oličenje poštenja, morala i etike. A ona je bila upravo sve suprotno. Zbog toga ja više tome sudu ne vjerujem ništa i vrijeme bi bilo da ovako osnažena Hrvatska i njena vlast napokon dignu glavu, skupe saveznike u svijetu i kažu “dosta“ tom sramotnom suđenju. A najmanje što se očekuje od predsjednika i premijera je da se javno odrede prema najnovijem literarnom djelu gospođe Carle Del Ponte i nazovu stvari pravim imenom. Dosta je bilo skrivanja. Nakon svega što su pretrpjeli od bivše glavne tužiteljice, na to i Mesić i Sanader imaju potpuno moralno pravo. Dečki, postanite muškarci!

Nakon što se švicarska vlada ogradila od knjige Carle Del Ponte, mogao bi to učiniti i hrvatski politički vrh Nakon što je godinama maltretirala Stipu Mesića i Ivu Sanadera, a predsjednik i premijer to strpljivo podnosili, mislim da je vrijeme da i njih dvojica skupe hrabrost, otvore dušu pred javnošću i otjeraju je k vragu. Vrijeme je da naši dečki, koji su na vrhu države, postanu napokon i muškarci