NEMA DVOBOJA S CRAIGOM Aćimović u slobodno vrijeme trenira boks, a kaže da nije uspio nastupiti u ulozi neprijatelja Daniela Craiga u posljednjem filmu o Jamesu Bondu jer se morao posvetiti režijiDejan Aćimović (45) jedan je od rijetkih hrvatskih glumaca koji režira i producira filmove i ostvaruje međunarodnu glumačku karijeru. Od prošlog se tjedna u kinima prikazuje njegovo drugo redateljsko ostvarenje, film “Moram spavat, anđele”. Film, koji je hvaljen od filmskih kritičara i nagrađen na festivalu u Puli, producirala je tvrtka “DA Film” u vlasništvu Dejana Aćimovića i njegove sestre Tatjane. Tim filmom Aćimović je pokazao da je vješt i uporan producent koji zna pronaći novac za financiranje, ali i da zna redateljski posao. Uza sve to, Aćimović ne zanemaruje glumačku karijeru i posljednjih je godina glumio u bosanskim, makedonskim i britanskim filmovima, a najveći uspjeh postigao je ulogom u filmu “Grbavica”, koji je dobio Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu. Zbog tih uspjeha i međunarodnih kontakata pojavila se prilika za uspješniju inozemnu karijeru - Aćimović je bio jedan od kandidata za ulogu negativca u zadnjem filmu o Jamesu Bondu “Casino Royale”.

Glumačku karijeru započeo je radeći s odličnim redateljima u filmovima kao što su “Život sa stricem” Krste Papića, “Čaruga” Rajka Grlića i “Ljeto za sjećanje” Brune Gamulina. Tijekom 90-ih, u doba pada kvalitete hrvatskog filma, priliku je počeo tražiti u inozemnim produkcijama i 1997. je dobio manju ulogu u filmu “Mirotvorac” s Georgeom Clooneyjem i Nicole Kidman. Otkad je 2000. debitirao kao redatelj filmom “Jel’ jasno, prijatelju”, nije pristajao na uloge u domaćim sapunicama i više je glumio izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj. Shvativši da od hrvatskog Ministarstva kulture teško dobiva novac za financiranje svojih filmova, pretvorio se i u pravog i vještog poduzetnika.

NACIONAL: Jesu li dobre kritike filma i nagrade dobivene na filmskom festivalu u Puli dovoljna satisfakcija i odgovor Ministarstvu kulture koje je 2004. najprije odbilo sufinancirati vaš film, a godinu dana poslije pristalo na financiranje?
- Mislim da ne postoji satisfakcija u tom smislu, niti se to može nadoknađivati time, barem ne kod mene. Kad vam država odbije podržati film, nije vam jednostavno. Prvo, iz objektivnih razloga jer znate da nećete uspjeti prikupiti novac da snimite film, a drugo, iz subjektivnih, jer vas pogodi to da vam netko šalje poruku da ne vjeruje ili ne želi vjerovati u vaš predloženi scenarij, ili još gore, da ne vjeruje u vas kao umjetnika.

NACIONAL: I vaš prvi film “Jel’ jasno, prijatelju” Ministarstvo kulture na početku nije htjelo financirati. Je li vas, dakle, nužda natjerala na to da postanete ne samo redatelj nego i producent i da sa sestrom Tatjanom otvorite obiteljsku tvrtku koja proizvodi filmove?
- Tvrtku bismo osnovali ovako i onako. Nikad nisam dopuštao da drugi odlučuju o mojoj sudbini. Nisam osoba koja može pasivno čekati da joj netko ponudi pomoć. To nije moj odnos prema životu, a nije ni moje sestre.

NATAŠA DORČIĆ I GORAN GRGIĆ imaju glavne uloge u filmu 'Moram spavat, anđele' redatelja Dejana AćimovićaNACIONAL: Nakon što ste odbijeni od Ministarstva kulture, odlučili ste potražiti novac u državama bivše Jugoslavije. Jeste li time postali prvi hrvatski redatelj koji se nije ustručavao tražiti novac čak i od Beograda za svoj novi film?
- Od Beograda nisam tražio novac, ali bude li se moj sljedeći film bavio i njihovom sredinom, ne vidim razloge zašto ga ne bih tražio. Koliko znam, već je nekoliko naših filmova financirao njihov Fond za kinematografiju. Tražio sam i dobio novac od Bosne i Hercegovine - i od njihova ministarstva kulture i od njihove televizije.

NACIONAL: Mnoge kritike ovog filma počinju izjavom da je “bolji nego što su očekivali”. Zašto vam kritičari ne vjeruju? Je li to zato što u Hrvatskoj nije uobičajeno, kao u Americi ili Europi, da glumci režiraju filmove?
- A tko će to znati? Možda smo mi ipak kultura u kojoj možeš biti filmski redatelj samo ako si diplomirao na katedri za filmsku režiju jedne akademije, a kao glumac ne možeš biti redatelj, ne daj Bože još i uspješan.

NACIONAL: Kako ste kod svoje sestre, koja je u vašem prvom filmu bila producentica, otkrili spisateljski talent?
- Mislim da je to došlo prirodno. Ona odlično piše, ali je dosad objavljivala samo prijevode, kritike i eseje. Mi smo neka vrsta stvaralačkog tima koji mijenja uloge. U prvom filmu bila je producentica, u drugom scenaristica, u trećem će opet biti scenaristica. A u nekom sljedećem filmu, ako odluči režirati, ja ću njoj biti producent. Evo, recimo, braća Coen slično rade.

NACIONAL: Je li Karlo Barbarić dobio ulogu u filmu jer ste ga prepoznali kao budućeg glumca ili zato što je njegov otac vaš prijatelj, poduzetnik i “kralj kamena”, Tadija Barbarić?
- Kad vidite Karla, odmah će vam biti jasno da to nema nikakve veze. Karlo je nešto posebno. Kad razgovaraš s njim, apsolutno te zadivi koliko je i talentiran i inteligentan. On je jedno samostalno dijete koje ima svoj stav i mišljenje o svemu, a opet je jako društven, omiljen, lagan, prilagodljiv, pravi glumac, premda on to još ne zna. Tu je i Zrinka Radić, također dijete mojega velikog prijatelja. Međutim, kad u filmu vidite kako je prelijepa, odmah vam je jasno zašto je tu.

NACIONAL: Radnja ovog filma odvija se 70-ih godina, “Jel’ jasno prijatelju” 80-ih. Otkud u vašem radu tolika nostalgija za starim vremenima?
- Bit će da to stoji nekako “neprožvakano” u meni. Najveći stvaralački naboj stvara mi nešto što duže tinja u meni, a tako i prošla vremena koja sam proživio. Još više me inspiriraju vremena koja su još dublje u prošlosti, koja su mi nedostupna. Bude mi maštu. Zasad ne namjeravam snimati filmove o sadašnjosti ili o nečemu što trenutačno proživljavam. Baš dobro da ste me ovo pitali! Pitat ću svoju psihologicu zašto se to događa.

S GEORGEOM CLOONEYJEM na snimanju filma 'Mirotvorac'NACIONAL: Koliko su režija i produkcija promijenile vaš odnos prema filmu, izboru uloga i stvaranju karijere? Naime, prije filma “Jel’ jasno, prijatelju” glumili ste u filmovima kao što su “Četverored” i “Bogorodica”, a sada vas više ne gledamo u lošim filmovima?
- Svi mi evoluiramo, a opet kako, kojom brzinom i u kojem smjeru, to je drugi par rukava. Nekad imate malo više sreće, a nekad manje. Točno je da radim sve manje i manje kompromisa. Imam neki rad iza sebe, ne osjećam se loše ako ne glumim baš u svemu što mi ponude. Sve je to drukčije kad ste mlađi. Puno ste nesigurniji. A i kad ste mladi, vaš status u društvu ne mora odgovarati onome što vi vidite doma u svom ogledalu.

NACIONAL: Zašto se niste više potrudili oko međunarodne karijere? Je li istina da ste bili u izboru za glavnog negativca u zadnjem filmu o Jamesu Bondu?
- Da bio sam. Umalo sam dobio ulogu i u drugim velikim filmovima, ali zato što sam morao biti 1000 posto posvećen produkciji ovog filma, jednostavno nisam mogao dospjeti na dvije strane. Da biste se vani ozbiljno bavili ovim poslom, morate uložiti jako puno vremena i odseliti se u London ili Los Angeles na najmanje šest mjeseci do godinu dana. Iz dana u dan obilaziti castinge, kucati na razna vrata, a ne znate tko će vam ih otvoriti. To je strašno puno ulaganja. A opet možete imati neku početničku sreću da vas netko slučajno vidi, ponudi vam manju ulogu u međunarodnoj koprodukciji i da otud sve krene. Možda u budućnosti, u nekom smirenijem razdoblju i odem na godinu dana van. Kako sada stvari stoje, ne.

TATJANA I DEJAN AĆIMOVIĆ, ambiciozan filmskoproducentski parNACIONAL: Čini se da nemate sreće s ulogama u međunarodnim produkcijama. Film “Mathilda” u kojem ste glumili s Jeremyjem Ironsom nije dovršen zbog financijskih problema, a film “Fade to Black” s Christopherom Walkenom i Paz Vegom nije bio osobito uspješan.
- Da, i žao mi je zbog toga. S Ironsom je bilo odlično surađivati - veliki je glumac i veliki umjetnik, a opet jako jednostavan čovjek. I u “Fade to Black” ekipa je bila odlična - Diego Luna, Danny Huston, Christopher Walken. Rado bih opet radio u takvim uvjetima i s takvim glumcima.

NACIONAL: U posljednjih šest godina glumili ste u bosanskim (“Grbavica”, “Remake”), makedonskim (“Bal-can-can”, “Iluzija”) i talijanskim (“Hermano”, “Radio West”) filmovima, a ako dodamo dvije spomenute koprodukcije, to je više nego što glumite u hrvatskim filmovima. Je li to vaš svjestan odabir ili vam se ne nude uloge u hrvatskim filmovima?
- Dogodilo se tako. U Brešanovu novom filmu “Žena bez tijela”, u kojem sam htio glumiti, nisam mogao jer nismo mogli uskladiti termine. Nudile su mi se i druge uloge, ali nismo se mogli složiti - jednom oko viđenja lika, a drugi put oko spremnosti redatelja da uloži u produkcijsku pripremu tog lika.

NACIONAL: Ako vam nikad u filmu nije bio problem spajati umjetničko i komercijalno, zašto niste odlučili režirati ili čak producirati neku televizijsku sapunicu?
- Umjetnost je moj odabir i želja mi je tu i ostati. Iskreno se nadam da neću morati raditi veće kompromise i da će moj budući rad biti vezan samo uz umjetnost. Nemam ništa protiv drukčijeg rada, ali svatko je krojač svoje karijere, odnosno, svatko ima osobne razloge zašto nešto radi ili ne radi.