MLADA NADA ANIMACIJE Splićanin Veljko Popović bio je najveće iznenađenje animiranog programa ovogodišnjih Dana hrvatskog filma i njegov prvi film 'Ona koja mjeri' nagrađen je kao najbolji debitantski rad festivalaNa nedavno održanim Danima hrvatskog filma posebnu su pažnju privukli upravo kratkometražni animirani filmovi: taj je program bio posjećeniji od igranog i dokumentarnog, a od 11 prikazanih animiranih filmova, koje je sve do jednoga kritika pohvalila, po kvaliteti ih se istaknulo čak šest - i to mahom mladih autora. Neki od njih već su nagrađivani i u Hrvatskoj i u inozemstvu te su poznati užoj javnosti, dok su neki predstavili svoje prve filmove. No svima su više-manje animatorske karijere širih razmjera tek u usponu, a već daju nagovijestiti da se u Hrvatskoj nakon više od 30 godina ponovno stvara jaka scena autora animiranog filma koja bi mogla ponoviti tzv. zlatne dane Zagrebačke škole crtanog filma iz 60-ih. Jedan od mladih autora koji su na ovim Danima hrvatskog filma predstavili svoj prvi film je 28-godišnji Splićanin Veljko Popović, kojem je ova godina donijela višestruke uspjehe: ne samo da je na Danima hrvatskog filma nagrađen za najboljeg debitanta, nego je njegov prvi film “Ona koja mjeri“ već uvršten i u program jednog od najprestižnijih svjetskih festivala animiranog filma u Annecyju. “Možda je upalila ona boca rakije koju smo poslali uz film“, kaže na to, ističući da je u principu računao kako se “prvi mačići bacaju u vodu“. Karijera filma je, veli, tek počela, i planira ga poslati na sve relevantne svjetske festivale. Veljko Popović asistent je na splitskoj Umjetničkoj akademiji, na kolegiju elektronička animacija.

Radi u studiju za 3D animaciju i kompjutorsku grafiku Studio Lemonade 3D u Splitu koji se, među ostalim, bavi izradom reklama, produkt dizajna i ostalih 3D vizualizacija. Završio je studij slikarstva u klasi Zlatka Kauzlarića-Atača, a animiranim filmom se dosad, priča, ozbiljno nije bavio, nego prvenstveno fotografijom i 3D kompjuterskom animacijom.

“Po završetku fakulteta osnovao sam studio za izradu kompjutorskih igara, od kojih smo dvije logičke slagalice uspjeli izdati na DVD-u i plasirati u Britaniju, Francusku i Njemačku. Taj je studio poslije mutirao u današnji studio za 3D
vizualizacije, produkt dizajn, vizualizacije arhitekture i izrade elemenata za reklame, video i TV. Film ‘Ona koja mjeri’ trebao je zapravo biti serija slika ili fotografija, ali na kraju sam kroz razgovore sa Simonom Bogojevićem Narathom, docentom Umjetničke akademije u Splitu kojem sam asistent, zaključio da bi najbolji način za realizaciju moje ideje bio animirani film. Sada već radim na novom, ugrizla me životinja animiranog filma i nema natrag.“ Popovićev film “Ona koja mjeri“ je, kaže, kritika potrošačkog društva: “Autori uvijek pričaju o onom što znaju, a meni sve više smeta taj konzumerizam i te plitke stvari koje bi trebale biti sekundarne. Osim toga, radim u producentskoj kući koja se bavi i reklamama pa na neki način imam svoje prste u marketingu i reklamiranju i upravo zato shvaćam koliko je to jedna vrsta masovne manipulacije.

Tako da smo Milivoj Popović, Marin Kovačić i ja u svoj animirani film kao jedan od artikala koje spodoba - glavni lik - posere stavili i svoj film: i on je, na kraju krajeva, nekakav artikl.“

Nagradu hrvatskih filmskih kritičara Oktavijan na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma dobio je upravo spomenuti Simon Bogojević Narath i njegov animirani film “Morana“. Taj 40-godišnji Zagrepčanin već je dugo prisutan na hrvatskoj sceni animiranog filma i iza sebe ima više priznanja: oba prijašnja filma, “Plasticat“ iz 2003. i “Levijatan“ iz 2006., nagrađeni su Oktavijanom za najbolji animirani film na Danima hrvatskog filma te su oba uvrštena u program prestižnog festivala u Annecyju. U konkurenciji tog festivala biti će prikazan i njegov novi film “Morana“, što potvrđuje njegovu reputaciju autora čiji svaki rad bude nagrađen i završi u konkurenciji tog francuskog festivala koji je nekoć bio dio filmskog festivala u Cannesu.

Na Danima hrvatskog filma nagrađena je i producentska kuća Kenges u kojoj je umjetnički direktor, i to za produkciju filmova “Morana“ i “Ona koja mjeri“ Veljka Popovića.

Simon Bogojević Narath također je akademski slikar, diplomirao je u klasi akademika Đure Sedera, a kompjutorskom animacijom i dizajnom bavi od ranih 90-ih. Prvi kratkometražni animirani film “Plasticat“ napravio je 2003., a prije toga prvenstveno se bavio eksperimentalnim filmom i videom. Svojevrsni procvat animiranog filma u Hrvatskoj objašnjava razvojem tehnologije, ali i time što su otvorena dva smjera za animaciju na splitskom i riječkom sveučilištu. “Prije je animirani film iziskivao puno veću birokratsku strpljivost, tako da je i mene animacija zainteresirala tek s pojavom kompjutorske animacije. Danas ima sve više malih produkcijskih kuća koje se, osim animacijom, bave i izradom reklama i ostalih stvari vezanih za kompjutorski dizajn, iako svoje filmove i dalje ne mogu realizirati bez financijske pomoći ministarstva. No tako je i u drugim zemljama, kratkometražni animirani film nigdje nije profitabilan.“ Njegov film “Morana“ fantastična je priča čije tumačenje želi prepustiti publici, a sufinanciraju ga, kao i Popovićev “Ona koja mjeri“, Ministarstvo kulture i gradski uredi za kulturu Zagreba i Splita.

ANIMIRANI FILM 'Ona koja mjeri' uvršten je u programPohvale autoriteta iz struke kakav je animator Joško Marušić i pljesak koji je bio jedan od najjačih dobio je i 30-godišnji Šibenčanin Darko Vidačković, čiji je prvi, diplomski film “Mobitel mania“ prikazan na Danima hrvatskog filma. Njegov se film istaknuo među ostalima i zahvaljujući tehnici kojom je rađen, o čemu kaže: “Kompletnu sam animaciju nacrtao na papiru, na kompjutoru sam radio samo montažu. Zato i jest tako minimalistički, inače bi mi trebalo puno više od devet mjeseci za animaciju. Želio sam, čisto simbolički, takvom tehnikom okončati studij.“

I njegov se film osvrće na ovisnost o materijalnom kao obilježje zapadne civilizacije. Iskoristio je u tu svrhu opsjednutost mobitelima kao simboliku za opsesiju raznoraznim uređajima i tehnologijom općenito. Darko Vidačković završio je Odsjek za animirani film i nove medije na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, nakon čega je otišao živjeti u Beč. Ondje sa suprugom Austrijankom, kolegicom sa zagrebačkog fakulteta, radi u produkcijskoj kući Amour Fou, gdje rade “nekomercijalne, umjetničke filmove“.

Na Danima hrvatskog filma pažnju je privukao i animirani film 39-godišnjeg Daniela Šuljića “Kratak život“, nastao u suradnji s njemačkom slikaricom Johannom Freise. Film je nastao prema njezinu istoimenom stripu, a na Danima se istaknuo i s toliko eksplicitnim seksualnim prizorima kakve publika u principu nikad nema priliku vidjeti na festivalima. Daniel Šuljić animacijom se bavi već dulje od 15 godina i iza sebe ima 14 filmova nagrađivanih na raznim međunarodnim festivalima. On je 1992. upisao slikarstvo i animirani film na Univerzitetu primijenjenih umjetnosti u Beču gdje živi i danas, iako je često u Zagrebu gdje planira napraviti idući film. Animacija ga je, priča, fascinirala još 70-ih, “kad su još autorske umjetničke filmove prikazivali između dva poluvremena nogometne utakmice“, a 1986. je krenuo na tečaj animacije Dušana Vukotića u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Prvi animirani film ‘Evening star’ napravio je 1993., a danas ima vlastiti studio u Beču te predaje klasičnu animaciju na Umjetničkoj akademiji u Linzu. Njegovi najpoznatiji filmovi “Kolač“ i “Film s djevojčicom“ nastali su u produkciji Zagreb filma, za koji kaže da je “kuća velike tradicije koju nikako da počne voditi netko tko će biti posvećen animaciji makar utoliko da prisustvuje programima animiranog filma na domaćim festivalima“.

Za svoj film “Kratak život“ kaže da “nije pristupačan širokim masama“ te, kao i Bogojević, voli “ostaviti publici da svatko za sebe zaključi o čemu se radi“. Eksplicitne scene seksa, priča, nemaju svrhu šokirati, nego su dio filma kao detalj iz svakodnevnog života i “šokantne su koliko je i život šokantan”. “To je vrlo iskren film, malo depresivan, i neki ljudi su imali problem s tom iskrenošću, a neki nisu. Doduše, na svakom prikazivanju se iz publike moglo čuti šuškanje i komešanje svaki put kad bi došlo do te scene, pogotovo zato što se ona pojavi odjednom, bez ikakve pripreme.“

SIMON BOGOJEVIĆ NARATH dobio je nagradu hrvatskih filmskih kritičara Oktavijan za svoj film 'Morana', koju je dobio i za svoja dva prijašnja filmaI on se slaže da se na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma potvrdilo da se u Hrvatskoj događa “nešto značajno“ kad je u pitanju animirani film, zahvaljujući “natprosječno dobrom programu koji je dosegnuo internacionalni nivo”. Preporod animiranog filma u Hrvatskoj vidi i strip-crtač i ilustrator Milan Trenc, koji se nakon 15-ak godina vratio animaciji prikazavši na Danima hrvatskog filma svoj ovogodišnji crtić “Slonić ide u vrtić“.

Prije odlaska u New York i uspješne karijere ilustratora u uglednim američkim listovima kao što su New York Times, Business Week i Wall Street Journal, Trenc se u Hrvatskoj okušao i u animiranom filmu. Napravio je crtić “Veliki provod“ 1990. te jednu animiranu epizodu sa svojim poznatim strip junakom Milanom Blentonom u sklopu animiranog filma “Utakmica“ Krešimira Zimonića. Povratak animiranom filmu objašnjava ovako:

“Kako cijeli život miješam medije kojima se bavim, nekako je opet došlo vrijeme da napravim crtani film. Osim toga, ljudi nekako pamte ‘Veliki provod’ i htjeli su vidjeti još nešto moje, a kako predajem režiju na Studiju animacije pri Akademiji dramske umjetnosti, zanimalo je i mene ponovno napraviti animirani film. Radi se o crtanoj alegoriji koja se može iščitati na dva nivoa. S jedne strane, to je tipični crtić sa životinjskim likovima, zgodan i za djecu. Govori o roditeljima miševima koji imaju dijete slona i muku muče s tim da ga otpreme u vrtić. S druge strane, to je zapravo izišlo iz priče što znači biti roditelj i imati malo dijete: svi znamo da su u stvarnom svijetu roditelji ti koji su veliki, a dijete malo, ali taj odnos snaga je često takav da su djeca zapravo ta koja su ogromna, a roditelji potpuno bespomoćni. Ti likovi zapravo ocrtavaju stvarni odnos snaga u obitelji i mislim da se svi roditelji često osjećaju kao da slona nekamo otpravljaju, a ne dijete.“

Film je nastao u njegovu Studiju 9, a sufinanciralo ga je, kao i većinu, Ministarstvo kulture. Da nema pomoći Ministarstva, kaže, ne bi bilo ni animirane produkcije u Hrvatskoj. Ističe da je velikim dijelom za to zaslužan povjerenik ministarstva Darko Kreč: “On je veliki zaljubljenik u animirani film, shvaća ga jako ozbiljno i posljednjih godina jako je puno napravio za njegovu renesansu u Hrvatskoj. Upravo su se rezultati truda posljednjih godina mogli vidjeti na proteklim Danima hrvatskog filma, koji su dokazali da se velika stvar događa u hrvatskoj animaciji. To pokazuje i sve veći interes mladih za studij animacije, a ove je godine čak i jedna brucošica, Justina Kosir, prikazala svoj rad na Danima.“

ILUSTRATOR MILAN TRENC vratio se animiranom filmu nakon više od 15 godina, napravivši crtić 'Slonić ide u vrtić'Činjenicu da je na tom festivalu bilo malo filmova iz produkcije Zagreb filma, produkcijske kuće poznate upravo po animiranom filmu, Trenc komentira ovako: “Zagreb film postao je veliko birokratsko tijelo koje služi samom sebi i nije u stanju proizvoditi kvalitetne animirane filmove, jer već desetljećima pokazuje nebrigu za autore - zbog čega je dobro da se interes Ministarstva donekle maknuo od te produkcijske kuće. Tamo autore tretiraju kao nužno zlo i kao sredstvo da se na račun njih dobiju novac iz Ministarstva, koji se onda potroši na što se već troši. Osim toga, u Zagreb filmu više ne postoji jedan ozbiljan producent, autoritet koji bi pomagao autorima da daju sve od sebe. Novi čelni ljudi samo su nastavili tu tradiciju koja traje već dugo, zbog čega su autori mahom osnovali produkcijske kuće ili otišli u one gdje imaju tretman kakav zaslužuju. Prije je za izradu animiranog filma bila potrebna vojska ljudi i skupa mašinerija, što je Zagreb filmu omogućavalo monopol. Danas se velik dio posla radi na kompjutorima, sve je jednostavnije i brže i autori više ne moraju imati čitavu tvornicu da naprave film.“