Objavljeno u Nacionalu br. 648, 2008-04-15

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Zemlja potplaćenih najamnika

Netko u Hrvatskoj iskešira 2 milijuna eura za jahtu koju upotrebljava dva mjeseca u godini, a održavanje koje košta kao uzdržavanje vrtića. Radnica koja za 8 sati dnevno zaradi 2500 kuna mjesečno za tu bi jahtu morala raditi 500 godina, a učitelj s plaćom od 5000 kuna 250 godina

Zoran FerićZoran FerićVeć godinama se na sajmu nautike i sajmu automobila u Zagrebu događa jedna zanimljiva stvar: najskuplje jahte i najskuplji automobili budu odmah prodani. Nerijetko i prije samoga otvaranja. To je možda najočitiji dokaz da jedan broj ljudi u Hrvatskoj raspolaže uistinu velikim kapitalom koji su spremni uložiti u tako sporedne stvari kao što su jahte ili automobili. Uzmimo na primjer jednu oveću, ali i ne preveliku motornu jahtu. Recimo čak onu skromniju, čija je cijena između milijun i pol i dva milijuna eura.

Dakle, netko će lako iskeširati dva milijuna eura za plovilo koje ne upotrebljava više od dva mjeseca u godini, a održavanje kojega košta kao što bi koštalo uzdržavanje prosječnoga vrtića. Radnica pak, koja za osam sati dnevno zaradi dvije i pol tisuće kuna mjesečno, godišnje zarađuje oko 4000 eura. E, pa radnica s takvim primanjima trebala bi za spomenutu jahtu, koja nikako ne bi bila neka od raskošnijih u hrvatskome tajkunskom plovnom parku, raditi oko 500 godina. Ta bi žena, dakle, trebala hrmbati za nekakvim strojem, primjerice, od otkrića Amerike do danas. Učitelj pak s petnaestak godina staža i plaćom od 5000 kuna trebao bi za spomenutu jahtu raditi 250 godina. Poigramo li se brojkama još malo, onako okruglo, mogli bismo reći da se od para koje netko daje za jahtu mogu mjesečno vrlo skromno uzdržavati 7142 osobe, stanovništvo manjega grada. Četveročlana obitelj pak, kojoj treba 20.000 kuna, mogla bi s novcima za jahtu lijepo živjeti 714 godina.


Ovakve usporedbe koje pokazuju sav apsurd socijalnih razlika u današnjoj Hrvatskoj mogli bismo redati u nedogled. Upravo na takve apsurde, i na dvije Hrvatske, onu nevjerojatno bogatu i onu siromašnu, upozorio je veliki subotnji sindikalni prosvjed na kojemu se pod kapicama i kišobranima ukazalo oko 40.000 ljudi. Razjedinjeni i posvađani sindikati konačno su uvidjeli da su poskupljenja i najava opasne inflacije toliko ogorčili i uplašili one koji u ovoj zemlji žive od svojega rada da su odlučili organizirati zajednički veliki izlazak radnika na ulicu. Ovakvog skupa, moglo se pročitati u novinama, nije bilo punih pet godina i događaj od prošle subote pojavljuje se kao važan fakat u sindikalnom i političkom životu Hrvatske. To više što dolazi u trenutku kad su se preko izgubljenih sudskih sporova sa stranim firmama pokazale sve slabosti i kratkovidnost prošlih vlada. Poruke su stoga u subotu bile upućene upravo aktualnoj vladi i premijeru Sanaderu koji predstavljaju istu onu stranku koja je u ovoj zemlji odgovorna za katastrofalnu privatizaciju, za redukcije radničkih prava, za gubitak posla i zajedničke imovine, za totalnu inflaciju svih vrijednosti i obezvrjeđenje rada.

Stoga mi danas u Hrvatskoj zarađujemo samo 26 posto prosječne europske plaće i lak smo plijen podivljalog kapitala koji nas može pretvoriti u zemlju potplaćenih najamnika i narod konobara koji stidljivo pružaju ruku za napojnicu.ne shvate li se ozbiljno poruke s ulice. Ne shvate li se ozbiljno poruke s ulice, moglo bi se dogoditi da postanemo NDH: Nadničarska Država Hrvatska. Stoga je sindikalni skup održan pod parolom “Zajedno za veće plaće u javnom i privatnom sektoru“. Plaće bi trebale pratiti rast produktivnosti i troškova života. Nešto viša plaća znači, recimo, rješavanje stambenog pitanja, mogućnost ulaganja i, općenito, bolju kvalitetu života. A i osjećaj dostojanstva i vlastite vrijednosti.

Analitičari kažu da se ovakvim zahtjevima samo uklapamo u širi europski trend. I u Uniji, kamo se uskoro nadamo ući, plaće padaju, pada standard i jača osjećaj nesigurnosti. Dakako, to nije čudno jer živimo u civilizaciji u kojoj novac vrijedi sve više. Točnije, novac se sve više cijeni. Štoviše, postaje gotovo jedino mjerilo vrednovanja vlastita života. To kapitalu daje nevjerojatnu moć da ovlada svim aspektima života. Na skupu je rečeno da s palube jahte ova zemlja izgleda potpuno drugačije nego iz hale tekstilne tvornice. Kapital i doslovno svakodnevno proždire živote milijuna ljudi. Stoga ovakvi skupovi i ovakve poruke uvelike nadilaze uobičajene sindikalne poruke i zahtjeve i pokazuju se kao snažan glas za pravednije odnose i neki društveni korektiv. Jedan nakaradni režim, kao što je bio ruski tip socijalizma, desetljećima je Europu i svijet održavao u ravnoteži i onemogućavao pretjerano metastaziranje kapitala.

Radnicima socijalističkih zemalja nije bilo bolje nego onima u zapadnoj Europi, ali sam sistem davao je kapitalizmu ljudskije obličje. Istočnjaci su patili za trapericama, zapadnjaci su se njima ponosili. Danas i jedni i drugi sve više pate za slobodnim vremenom, za vlastitim životom koji prolazi iza kase velikog trgovačkog centra, za strojem u tvornici ili u prodavaonici željezne robe i zahodske galanterije. O hrvatskim sindikatima možemo svašta reći. Možemo govoriti o njihovoj razjedinjenosti, o osobnim ili parcijalnim interesima, o karijerizmu, o sebičnosti čelnika, ponekad i o njihovoj pohlepi. Međutim, društvu je potrebna snaga koja će kanalizirati nezadovoljstvo, koordinirati prosvjede ili generalni štrajk pretvoriti u opasno oružje. Jer članovi sindikata su i glasači i mogu itekako biti generator promjena.

Sindikatima se predbacuje da koče rast privrede. Na skupu je pak jasno rečeno da je privreda ovdje radi ljudi koji bi trebali nešto privređivati, a nisu ljudi radi privrede. Kao što kapital danas nema ime ni lice, kao što se ponekad ne znaju vlasnici i najvećih poduzeća ili banaka, tako se i ta famozna privreda pojavljuje kao nekakav fantom koji je samome sebi dovoljan. E pa nije. Čovjek bi trebao biti iznad svega. U subotu je 40.000 ljudi kisnulo na Trgu bana Jelačića upravo za dostojanstvo čovjeka.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika