Objavljeno u Nacionalu br. 649, 2008-04-22

Autor: Vedrana Rudan

Zloće i povrće

Čitajte Anakarsa

Vedrana RudanVedrana RudanOkružena sam nemirnim ljudima koji misle da živimo u zemlji beščašća. Liječnici liječe u bolnicama koje se raspadaju, bolesnici gladuju, srednjoškolci na cesti prosvjeduju jer ih profesori drže u školi zaključane, kad se izbore za otvorena vrata, dobiju jedinicu. Čula sam da je u jednoj gimnaziji, znam da ste primijetili da ne govorim u kojoj, takav mi je posao, profesor engleskog tražio od učenika da čučne pod klupu, pretvori se u psa i zalaje onoliko puta koliko je grešaka napravio u diktatu. Profesor još uvijek predaje na toj gimnaziji, djevojke su sretne kad povremeno ode na bolovanje jer ostali profesori ne komentiraju njihove sise. Mediji mi svakoga dana ili ispričaju novu priču hrvatske strave i hrvatskog užasa ili ponove onu koju sam zaboravila. Gledala sam “Latinicu“ i već tko zna koji puta čula da je gospodin Sanader suspektni kriminalac. Da, i svi njegovi ministri su lopovi. Policija ih štiti. Nikad nećemo doznati otkud Sanaderu oni satovi i ona kuća, ali ipak je dobro jednom u tri mjeseca ponoviti da je Sanader kriminalac i svi njegovi ministri lopovi, policija ih štiti, nikad nećemo saznati... U “Latinici“ o kojoj vam govorim čuli smo nešto novo. I oni iz oporbe su kriminalci, između oporbe i onih na vlasti postoji dogovor, tko pobijedi ne dira poražene, nije nam ovako zato što je Sanader na vlasti, svaka vlast koja bi u Hrvatskoj došla na vlast skupina je opakih zločinaca. Tu tezu nam je u teve studiju prodao propali političar koji kao insajder zna što je istina.

Analitičari, časni ljudi lišeni moći, objašnjavaju nam kako smo mi “totalitarno društvo“ koje će jednom postati “demokratsko“. Kakva su, po njima, “demokratska“ društva? To su ona društva u kojima ministri i ministrice gube svoje položaje kad ih mediji uhvate kako kupuju stanove, a ne mogu odgovoriti otkud im novac. Kad u Hrvatskoj ministar ode s položaja jer je kurvi platio pušenje lovom koju je zaradio u aferi “Brodosplit“ ili “Viktor Lenac“, onda ćemo mi postati... Švedska? Italija? Ovih dana gledam i slušam kako je Berlusconi pobijedio na izborima jer ima veze s mafijom. Italija je ipak “demokratska“ zemlja. Pada mi na pamet, jer nisam časna analitičarka, da su “demokratska“ društva “demokratska“ zato što su njihovi demokratski lopovi vještiji od naših totalitarnih? Priznajem, nekako sam se ohladila na temu, tko to tamo krade? Čak mi u posljednje vrijeme žestoko na živce idu anegdote iz “demokracije“ tipa, ministrica na službenu karticu kupila ogrlicu pa izgubila stolicu. Sve me to podsjeća na priče iz života pokojnih partizana koji su ubijali one koji bi ukrali trešnju sa stabla. Nakon šezdeset i više godina otkrivamo dobro čuvanu tajnu, ubojice gutača trešanja nisu bili sveci. Želim reći, nije nam lako danas u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj. Ubijaju nas podacima. Meni najdraža srednjoškolska profesorica ovih mi je dana napisala kako su ona i suprug “srećni da imamo već neko leto, a nemamo, hvala Bogu, dece“... Prestrašna poruka. Koliko ima istine u tvrdnji da živimo u jezivom vremenu i zemlji u kojoj je Bog rekao laku noć? Moji vršnjaci žale mlade ljude koji ništa ne znaju o našoj svijetloj prošlosti? Je li ova stvarnost koju živimo pod Hrvatima lopovima gora od stvarnosti u kojoj su živjeli naši preci pod Mlečanima, Turcima, Austrijancima, Mađarima, Talijanima, Nijemcima, partizanima...

Koja je razlika između života moje bake koja je l912. služila Talijane u Senju i života moje vršnjakinje koja danas služi Talijane u Trstu? Zašto se partizanskih vremena sjećamo s nostalgijom, a život pod vladavinom Hebranga i hebranga, djece partizana, doživljavamo kao diktaturu? Zato što se prije nego su ovi došli na vlast živjelo bolje? Razlike među ljudima bile su manje? Građani se nisu dijelili na pet posto bogatih i devedeset i pet posto sirotinje? Bolnice su bile čvršće i čišće, liječnici nisu ubijali, pacijenti nisu bili gladni, dobivali smo stanove, nitko nije mogao dobiti otkaz... Zaboravlja se da je ogromna većina srećkovića iz osamdeset i devete željela promjenu, glasala je za ove ljude, ubijala da bi baš oni došli na vlast. Ipak su nesretni? Nisu dobili ono što su žarko željeli? Vjerovali su lopovima i lažljivcima? Pa? Dajte sebi pravo na grešku. Što je dvadeset groznih godina u životu ljudskog bića koje prosječno traje osamdeset? Ne bi trebalo gledati teve emisije o lopovima. Otišli su Mlečani, Mađari, Turci, partizani... Otići će i ovi.

Život je kratak, bijes treba trošiti u malim dozama, ljudi su se uvijek dijelili na robove i gospodare. Čuli ste za ofucanu izreku starog Anakarsa koji je 610. godine prije Krista rekao: “Zakoni su kao paukova mreža: oni hvataju samo male muhe, dok velike s lakoćom tu mrežu rastrgaju.“ Otkako ljudi plaze Kuglom, ništa se ne mijenja. Dobre sam volje iako sam gledala “Latinicu“? Zašto? Zato što je moj mačak Petar Krešimir Četvrti otišao od kuće. Nestao je na tri dana i tri noći. Nemate pojma, nemam riječi kojima bih vam mogla opisati svoju sreću kad sam jutros čula kako mijauče pred mojim vratima. Odjednom mi je sinulo, za sreću mi treba prljavi mačak ranjene noge, ne život u čekanju na pravomoćnu presudu koja će sanadere poslati na robiju. Povijest ljudskog roda je povijest sanadera koji odlaze i dolaze i odlaze... Povijest ljudskog roda je povijest glupana koji glasaju pa se žale. Povijest ljudskog roda je povijest bića kojima robovlasnici dvije tisuće godina prodaju tezu kako nije u šoldima sve, ima nešto i u borbi za narodna prava. Nema. Sretan je samo onaj čovjek koji uza sebe ima ljubljenu životinju.

Vezane vijesti

Ministar Ostojić: Uvest ćemo reda u kombinirani rad liječnika

Ministar Ostojić: Uvest ćemo reda u kombinirani rad liječnika

Ministar zdravlja Rajko Ostojić danas je izjavio da je u zadnjih osam godina radio tko hoće i kako hoće, odgovarajući na novinarsko pitanje o… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika