NASLJEDNIK BEZ ZBIRKE Dobromir Vajda ml., umirovljeni inženjer brodogradnje i jedan od tri nasljednika zbirke Vajda, snimljen u svom stanu u Zagrebu gdje ima samo nekoliko slika iz stričeve kolekcije“Želim da pravda konačno bude zadovoljena te da hrvatsko sudstvo donese poštenu i pravovaljanu presudu u parnici koju vodimo još od 1975.”, rekao je Dobromir Vajda ml., umirovljeni inženjer brodogradnje iz Splita i jedan od troje nasljednika svoga strica te jednog od najvećih hrvatskih kolekcionara slika Dobromira Vajde st., koji je tijekom 30-ak godina strpljivog skupljanja umjetnina formirao impozantnu zbirku od 275 radova. Zbirka se danas procjenjuje na vrijednost od minimalno 3 milijuna eura, a obuhvaća ulja, akvarele, crteže i skulpture 40 najcjenjenijih i najtraženijih hrvatskih slikara, koji su stvarali u razdoblju od 1875. do 1945.

To su Vlaho Bukovac, Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić, Celestin Medović, Vanja Radauš, Antun Augustinčić, Bela Čikoš Sesija, Slava Raškaj i drugi, dakle, slikari koji na tržištu postižu najviše cijene.
“Moj stric je umro 1975., a budući da nije imao djece, pokrenuta je ostavinska rasprava, koja traje i danas, znači, pune 33 godine, što je totalno suludo i upozorava na brojne propuste u parnici, ali i na razne malverzacije, korupciju i neadekvatne postupke suca i odvjetnika”, nastavio je Dobromir Vajda ml., vidno rezigniran, ali odlučan da napokon okonča taj spor. “Po zakonu se stričevo naslijeđe moralo podijeliti na tri dijela: njegova treća supruga Franjica Gunjić Vajda, inače mnogo mlađa od njega, trebala bi dobiti 50 posto djela iz kolekcije, a ja i moj bratić Tugomir Vajda, koji živi u Australiji, po 25 posto. Međutim, zakon se nije poštovao.

Napisao sam brojne žalbe, kontaktirao s nekim ministrima i napisao mnogo pisama u kojima sam dokazivao svoje pravo na dio naslijeđa stričeve kolekcije, međutim, spor nije riješen. U međuvremenu je doneseno nekoliko presuda, ali je postupak nakon toga ponovo vraćen na početak. Predmet se godinama ‘šetao’ od Općinskog do Županijskog suda i natrag, zatim bio u fazi mirovanja i prošao grafološko vještačenje, a u međuvremenu su promijenjeni i suci i odvjetnici, ali uzalud. Opet sam na početku.”

Dobromir Vajda ml. ima nekoliko kartonskih kutija sudskih spisa vezanih uz taj dugogodišnji spor koji vodi oko naslijeđa stričeve kolekcije. Također ima popis svih umjetnina iz zbirke Dobromira Vajde st., koji se nakon njegove smrti radio puna tri dana. Postoje i fotografije slika iz Vajdine zbirke, objavljene u brojnim monografijama, knjigama i katalozima izložbi, primjerice, u monografiji “Vlaho Bukovac: Život i djelo” Vere Kružić Uchytil, koje su signatirane potpisom “Iz zbirke Vajda” tako da se lako može utvrditi vlasništvo. Tvrdi da je čak postojala stričeva oporuka, ali je netragom nestala, što po njemu pobuđuje dodatne sumnje u pravovaljanost cijelog postupka. Naime, dvije godine nakon smrti njegova strica spor je bio gotovo riješen, kaže, ali tada je njegova udovica promijenila odvjetnika Miru Krvavicu i stvar se zakomplicirala do neslućenih razmjera. Novi odvjetnik Dubravko Čipčić Bragadin izišao je na sud s tezom da je čak 64 posto umjetnina kupljeno u braku s njegovom klijenticom Franjicom Gunjić Vajda i da se stoga ostatak od 36 posto dijeli na nećake. To zapravo znači da bi Dobromir ml. i Tugomir Vajda dobili po 18 posto od stričeve kolekcije.

“Na taj prijedlog nisam mogao pristati jer je to laž, a to mogu i dokazati”, rezolutno je rekao Dobromir Vajda ml. “Sumnjam da je riječ o sprezi klijenta, odvjetnika, galerista i suca, jer je u igri veliki ulog - zbirka je procijenjena na više od 3 milijuna eura. U međuvremenu je odvjetnik Čipčić umro, a predmet je nastavio voditi njegov sin Hrvoje Čipčić. Umrla je i treća stričeva žena Franjica, a za nasljedstvo se nastavio boriti njezin izvanbračni sin Zdenko Gunjić, koji je nekad bio zaposlen na televiziji.”

Kako je nastala zbirka Vajda, jedna od najimpozantnijih kolekcija hrvatskih umjetnina, čija je važnost i vrijednost itekakoSKULPTURA IVE KERDIĆA 'Ura ljubavi' svojedobno se prodavala na aukciji poznata u likovnim krugovima Zagreba? “Slike je počeo skupljati moj djed Milan Vajda, koji je u vrijeme NDH kao član gradskog poglavarstva Zagreba bio zadužen za ekonomska pitanja”, objasnio je Dobromir Vajda ml. Imao je tri sina - Branka, Maksimilijana i Dobromira, koji je spletom životnih okolnosti nastavio očevo djelo. Naime, poslije Drugog svjetskog rata, kako kaže Vajda ml., njegov djed Milan i otac Branko Vajda su strijeljani kao nepoćudni, pa je vjerojatno i to jedan od razloga čudnih okolnosti koje su kasnije obavile kolekciju Vajda. Njegov stric Maksimilijan Vajda je otišao u Australiju gdje i danas živi njegov sin Tugomir, treći nasljednik kolekcije Vajda, a Dobromir Vajda st., limarski obrtnik i veliki zaljubljenik u umjetnine, naslijedio je malu očevu kolekciju slika i počeo je obogaćivati novim djelima.
Dobromir Vajda st. imao je limarsku radionicu u Ilici, odmah nasuprot Akademiji likovnih umjetnosti, a izrađivao je šprice za dezinfekciju, kojima su se nekada prskale stare kinodvorane. Iako je bio invalid, kaže njegov nećak, išlo mu je jako dobro, dio svog asortimana čak je izvozio, tako da je mogao kupovati slike. Družio se s nekim slikarima, koji su radili kao profesori na ALU, primjerice, Tomislavom Krizmanom. Oni su formirali njegov ukus, upućivali ga u vrijednost pojedinih umjetnina i sugerirali mu koja djela da kupi.

“U Voloderu u Moslavini imao je veliko imanje s kleti, vinogradom i voćnjacima”, objasnio je Dobromir Vajda ml. “Proizvodio je više od vagona i pol vina. Na tom se imanju u prvoj polovini 20. stoljeća okupljala zagrebačka elita, koja je tu često dolazila da se odmori od posla, zabavi i zapjeva. Bio je čovjek velike energije i životne snage, pravi fanatik, kojemu je kolekcionarstvo bilo smisao života, što potvrđuje i njegova polušaljiva, a poluistinita rečenica: ‘Radije bih izgubio ženu negoli sliku!’”

U njegovoj kolekciji su bila neka od najvrjednijih Bukovčevih ulja, primjerice, veliko platno “Pet ćutila”, koje je nekad bilo u vlasništvu baruna Vranyczanyja, zatim portret “Dubrovčanke” i “Kupačice” iz 1892. U zbirci je imao i skicu za slavnu sliku “Pont Neuf” Josipa Račića, koju je napravio na platnu obične košulje, vjerojatno u doba najveće slikareve bijede, a bila je spašena zahvaljujući običnom kaširanju. U kolekciji su se posebno isticala ulja “Pompejanke” i “Zaruke sv. Katarine” Celestina Medovića, zatim “Veronika Desinička” Otona Ivekovića, portret “Starac” Nikole Mašića, prekrasni akvareli Slave Raškaj, te akvarel “Pastuh”, rijedak primjerak “Ruža” i “Požeški sajam” Miroslava Kraljevića. Tu je bio i “Autoportret” Vladimira Becića iz 1912. godine, kada je zajedno s Josipom Račićem i Kraljevićem živio u Parizu. Zatim radovi Mencija Clementa Crnčića, Jose Bužana, Joze Kljakovića, Ljube Babića, Tomislava Krizmana, Marijana Trepšea, Ivana Tišova, Marina Tartaglie, Vjekoslava Karasa, Milivoja Uzelca i mnogih drugih vrsnih umjetnika.

KOLEKCIONAR DOBROMIR VAJDA ST. (u sredini), s drugom suprugom Maricom te braćom Brankom i Maksimilijanom Od plastike, najviše su se isticali manji radovi vrhunskih hrvatskih kipara Roberta Frangeša Mihanovića, primjerice, manja skulptura “Stidljivost”, zatim Vanje Radauša, Ivana Lozice, Frana Kršinića, Antuna Augustinčića, Branislava Deškovića i Ive Kerdića, koji je napravio, među ostalim, sat “Vrhunac života”, odnosno, “Uru ljubavi”. Budući da nije kolekcionar, Vajda nije imao uvjeta za izlaganje svoje zbirke, mnogi đaci i studenti često su dolazili u njegov stan da na licu mjesta prouče te slike i zatim lakše napišu seminare i polože ispite.

Dobromir Vajda ml. došao je iz Splita u Zagreb na studij i živo se sjeća stričeva malog stana, koji je u potpunosti, gotovo od poda do stropa, bio prekriven slikama. “Samo su stropovi bili prazni”, kaže Vajda ml., dodavši da su u jednoj maloj sobici slike bile posložene od zida do zida. Prije stričeve smrti 1975. Vjesnik je objavio reportažu o kolekciji Vajda u kojoj se može pročitati popis radova. Postoji i snimka stana koja potvrđuje brojnost djela. Vajda ml. kaže da je još na početku ostavinske rasprave zatražio da se napravi revizija ostavinske mase kako bi se točno pobrojili i opisali svi radovi, međutim, odmah je naišao na velike probleme. “Stričeva treća supruga Franjica Gunjić Vajda nas je izbjegavala i nikako se nismo mogli dogovoriti za sastanak”, rekao je Vajda ml. “Bilo je očito da na sve moguće načine pokušava izbjeći popisivanje djela iz stričeve ostavštine. To mi je bilo jako sumnjivo. Tada joj je moj odvjetnik zaprijetio da ćemo doći s bravarom i policijom pa je tek nakon toga bila u stanu. Htio sam odabrati desetak slika i deponirati ih u trezoru Privredne banke, no na kraju sam uspio uzeti samo pet. Tako da sada imam slike poput Becićeva ‘Akta’ i Hermanovih ‘Sakupljača ugljena na rijeci’.”
Vajda ml. je otkrio “da joj je Grad početkom osamdesetih dao na korištenje veći stan od otprilike 180 četvornih metara uAKVAREL JOSIPA RAČIĆA 'Portret starog seljaka' iz 1907. godine također se nalazio među 275 radova impozantne zbirke Dobromira Vajde st. Hebrangovoj ulici s idejom da u njemu otvori mini galeriju i izloži slike iz zbirke Vajda. Međutim, ona to nikada nije napravila tako da javnost, osim slika navodno prodanih muzejima, nikada nije vidjela radove iz te kolekcije”.

Dobromir Vajda ml. sumnja da su pokojna Franjica Gunjić Vajda i njezin sin Zdenko Gunjić godinama prodavali slike iz zbirke njegova strica dok još nije bila završena ostavinska rasprava, što je protuzakonito. Kaže da ne zna koliko je točno slika prodano, odnosno, koliko ih je ostalo u kolekciji, ali uvjeren je da ona više nije cjelovita. Za tu svoju tvrdnju naveo je nekoliko argumenata. Kaže da je još sredinom osamdesetih pročitao u Vjesniku da je Franjica Gunjić u povodu 100. obljetnice rođenja Miroslava Kraljevića darovala rijetki primjerak njegovih “Ruža” i ulje “Akt” Gradskom muzeju u Požegi. “Kontaktirajući s ravnateljicom muzeja naknadno sam saznao da ih nije darovala nego prodala muzeju za simboličnu svotu”, rekao je Vajda ml., dodavši da i za to ima dokaze. Zatim je potkraj devedesetih u magazinu Jet set otkrio da aukcijska kuća Atella prodaje skulpturu “Ura ljubavi” Ive Kerdića, nastavnika na Višoj obrtnoj školi, koji se školovao u Beču, radio kao cizeler u Parizu, a najpoznatiji je bio po skulpturi Dore Krupićeve, junakinje iz Šenoina “Zlatareva zlata”. Riječ je o skulpturi visokoj 40 cm, napravljenoj od patinirane bronce, sa satnim mehanizmom Kienzle, koja je imala početnu cijenu od 35 tisuća kuna. Zatim je prije tri godine saznao da je u Galeriji Deči u Radićevoj ulici prodana slika Maksimilijana Vanke “Ciganka”, koja je također bila u vlasništvu njegova strica. Poslije toga je otkrio da se u Galeriji Mala na Trgu bana Jelačića prodaje ulje Mencija Clementa Crnčića signatirano pod nazivom “Uvala, kuća, more i brdo” za 130 tisuća kuna.

SENZACIONALNO ULJE VLAHE BUKOVCA 'Pet ćutila', koje je bilo u zbirci Dobromira Vajde, ali je prodano, iako nije završila ostavinska raspravaI najzad je na naslovnici knjige “Hrvatsko moderno slikarstvo 1880 - 1945 u privatnim zbirkama” Igora Zidića otkrio senzacionalnu, ali slabije poznatu sliku “Pet ćutila” Vlahe Bukovca, nastalu u Parizu 1897., a u unutrašnjosti rad Bele Čikoša Sesije “Povratak Odiseja”, koje su također bile u vlasništvu njegova strica. Na prigodnoj izložbi u Klovićevim dvorima ispod tih slika je pisalo “privatno vlasništvo”, dakle, nije bilo otkriveno ime vlasnika kolekcionara. Međutim, Žarko Deči, vlasnik Galerije Deči, otkrio mu je nešto drugo - ta senzacionalna i manje poznata Bukovčeva slika “Pet ćutila” upravo se prodavala! “Znači, to je bila još jedna nezakonita prodaja prije završetka ostavinske rasprave”, zaključio je Vajda ml. No gradom je ubrzo počela kolati vijest da je to Bukovčevo platno kupio jedan ugledni galerist srednjih godina, koji se voli predstavljati kao vrlo poštena osoba. Vajda ml. je objasnio da je od galerista Dečija htio saznati i ime prodavača Vankinih slika, no on mu je uskratio i tu informaciju.

Zatim je pokušao dobiti istu informaciju od Mirne Reiser, vlasnice Galerije Mala, kaže, te joj objasniti da se ta Crnčićeva slika ne smije prodavati jer još nije završena ostavinska rasprava.
“Tada me i ona počela izbjegavati”, rekao je Vajda ml. “Tek kad sam joj zaprijetio da ću doći s policijom, otkrila mi je ime prodavatelja tih Crnčićevih slika. On mi je rekao da mu je moj stric darovao te slike još 1961. kao vjenčani dar. Međutim, to nije moguće. Naime, ta Crnčićeva slika je bila upisana u ostavinsku masu 1975., znači, nakon stričeve smrti, pa je prema tome on nije mogao 14 godina prije nekome darovati. Poslije mi je taj prodavatelj priznao da je tu sliku uzeo od Zdenka Franjića, sina stričeve treće žene, o čemu postoji i policijski zapisnik. Iz svega je jasno vidljivo da je u slučaju zbirke Vajda riječ o izvrdavanju zakona i nezakonitom manipuliranju i prodavanju slika radi zgrtanja novca i vlastite koristi”, zaključio je Dobromir Vajda ml.