Srećko JurdanaDramski lik stanovitoga Eduarda Nodila - oficijelno proglašenog glavnim, isključivim i jedinim krivcem za ogroman financijski gubitak u Riječkoj banci - može se u surovoj pikturalnoj analitici doživjeti i kao jedna od paradigmi modernoga hrvatskoga yuppieja, odnosno knjigovodstvenoga poduzetnika koji se snašao u lokalnim kapitalističkim uvjetima: kao scenska pomoćna sredstva kod njega se uočavaju sjedine, alopecija i pogrbljenost, približavanje šezdesetima, u jednoj ruci štap, u drugoj čik, a kao glavna - dug od devedesetak milijuna dolara i šest i pol godina zatvora na grbači. Poznato je da bavljenje velikim spekulativnim poslovima u Hrvatskoj može imati šarma, ali ponekad i vrlo specifičnog.

Diskrecijsko istjerivanje pravde

U svakom slučaju, svoj zaključak da je spomenuti gospodin Nodilo jedina odgovorna osoba za sve ono što se u Riječkoj banci događalo, sud bi - po skromnom mišljenju autora ove kolumne - mogao ispričati maloj djeci prije spavanja, jednako kao i omniprezentni USKOK svoj stav da su za sve ono što se događalo u Hrvatskom fondu za privatizaciju odgovorni jedino oni koji zbog toga trenutno borave u zatvoru. Danak pravnoj državi plaćaju samo izabrani outsideri, i svim aktivistima koji se ovdje spremaju na kvarno bogaćenje preko noći - računajući da će ih u tome zaštititi interesne veze s političkom kastom - bolje je da taj opasni aksiom hrvatske borbe protiv korupcije drže na umu. I Riječka banka i HFP mogu im ovdje poslužiti kao kvalitetni ogledni primjeri diskrecijskoga istjerivanja pravde kakvo je u Hrvatskoj na snazi.

Sve to u čemu živimo Hrvatsku vodi ravno u Europu, nepokolebljivo poručuje vlast, a istaknutu tercu u njoj zadnjih dana pjeva (ministar vanjskih poslova) Gordan Jandroković, ezoterično tvrdeći kako se hrvatski status u Bruxellesu poboljšao upravo veličanstveno. Do autora ovih opservacija došunjale su se, međutim, vijesti iz vrlo obaviještenih izvora po kojima je cijeli briselski diplomatski zbor temeljito zgranut Jandrokovićevom nesposobnošću da zapamti poglavlja o kojima pregovara. Čude se ti disciplinirani ljudi, naučeni u svome krugu na baratanje osnovnim gradivom i uredno poštivanje svih birokratsko-komunikacijskih kodeksa, kako je moguće da u zemlji koja je zbog Europe spremna sama sebi skočiti u želudac, veseljak poput Jandrokovića postane ministar. Kao što vidimo, moguće je. Njihovo čuđenje ne dopire do hrvatske javnosti, a gospodinu Sanaderu ionako nije važno tko je nominalni ministar - jer oberministar je on - nego samo to da njegov iluzionistički prostor za manipuliranje javnim mnijenjem ostane neporemećen.

Relativističko rasplinjavanje vremena

S arogancijom je zadnjih dana odbacio Mesićev poziv na zajedničku diskusiju o ekonomskoj krizi, tvrdeći s visoka da krize nema i sugerirajući da se predsjednik miješa u poslove izvan svoje nadležnosti. Zapravo, on sam je to odbacivanje pokušao izvesti uz dozu scenske koncilijantnosti (“Slažem se s predsjednikom da treba raspravljati o ekonomiji, ali moram ići na konvenciju HSS-a”, itd.), ali zato su njegovi glavni ekonomski ljudi - Damir Polančec i društvo - blatantno demonstrirali što Sanader o inicijativi doista misli. “Nemam vremena”, poručio je beznadno zaposleni Polančec; “umjesto mene, doći će državni tajnik”. Bravo. Cijene divljaju, inflacija bukti, ne samo standard srednje klase nego i elementarna egzistencija mnogih građana dovedeni su u pitanje, ali vlada nema vremena da o tome porazgovara s predsjednikom. Ni veliki teoretičar vremena Einstein ne bi mogao dokučiti u kakvim se važnim sadržajima njihovo vrijeme relativistički rasplinjava.

Mesićev ekonomistički skup značajniji je kao provokacija negoli kao jasan putokaz izlaska iz krize. Osim “utvrđivanja stanja” nije tu bilo senzacionalne ponude praktičnih rješenja, ali implicitno je poručeno s najvišeg mjesta da je stvarnost zabrinjavajuća, da vlada od te stvarnosti bježi, i društvenu situaciju nastoji prilagoditi vlastitim egzistencijalističkim interesima. Sanader je sa svojom uvrijeđenom apstinencijom uspio samo proširiti taj dojam. Predsjednik je zapravo premijera mogao češće podvrgavati sličnim izazovima, ne samo na ekonomiji nego i na nizu drugih tema (korupcija, pravosuđe, mediji itd.). Velike manevarske mogućnosti i sredstva za pritisak kojima objektivno raspolaže Mesić je počeo djelotvornije koristiti tek na početku kraja svoga drugog mandata. Prema riječima jednog duhovitog ekonomista, nastupao je u nekim aspektima kao čovjek koji je na raspolaganje dobio Mercedes i koristio ga da s njim ode do kioska po novine.

Vlada podržava preprodavački mentalitet

Sanader je jasno pokazao kolika mu je neugoda bilo kakvo institucionaliziranje krize u državi. Za njega je idealno ako Hrvatska nastavi u nedogled vegetirati na njegovoj retorici uljepšavanja i nuđenja bolje budućnosti, kvaziborbi protiv korupcije, darovnim programima za branitelje, kozmetičkome intervencionizmu s PDV-om ili - kad je o propasti pozitivne ekonomije riječ - tješiteljskome pozivanju na “globalne faktore” kojima se navodno ne može pobjeći. On pritom nije u stanju ponuditi ni jedan objektivan razlog za hrvatsku tešku proizvodnu nekonkurentnost, odnosno činjenicu da vlada podržava preprodavačke mentalitete, trgovačke mogule, graditelje svratišta i životarenje na galopirajućem uvozu, čak i hrane koje bi u normalnim okolnostima u Hrvatskoj moglo biti dovoljno i za donacije nerazvijenima.

Mesićeva inicijativa pokazala je da Sanader o ekonomskome stanju nacije ne može reći ništa, ali može se zato inatiti i buniti kad ga netko tim stanjem makar i blago udari po njegovoj demagogiji.