Činjenicu da u uzorku Ive Pukanića - za razliku od uzorka njegove supruge - policija nije pronašla tragove droge, ne komentiramo na ovome mjestu zato što bi nas posebno intrigirale bilo čije konzumentske navike ili adikcije. Iako se protiv uživanja kokaina na svoje načine bore i pojedini aktivisti iz miljea u kojem droga spada u opis radnog mjesta - u rasponu od Neila Younga do Erica Claptona - u Hrvatskoj je on postao vrlo pomodna stvar zbog koje će mnogi radosno staviti svoje zdravlje i stabilnost na kocku. O. K. Ovisnost o ovisnosti fenomen je po sebi i za sebe, a predmet ovog razmatranja u prvome je redu medijski tretman cijeloga slučaja Pukanić. Da je u istrazi utvrđeno kako i gospodin Pukanić uzima nekakvu zabranjenu narkotičku supstancu, vijest bi bila slavodobitno razvaljena u komentarima i na naslovnim stranicama, i s njih ne bi silazila dulje vrijeme, po uzoru na sve drugo što se za Pukanića - u kontekstu njegove obiteljske drame - u medijima nastojalo prezentirati kao kompromitantno.

Na nesreću hrvatskih krojitelja vijesti, međutim, utvrđeno je da Ivo Pukanić nije konzument droge, i premda se mediji njime agresivno bave danima, kod njih ta spoznaja nije više bila interesantna ni za komentare ni za naslovne stranice, nego samo u formi male napomene u sredini novina koju će primijetiti svaki deseti čitalac. Uzorne li objektivnosti i novinarskoga poštenja: ako je čovjek upao u nekakvu specifičnu psihološku nevolju - uništi ga, razvali ga, satri ga, zgazi, napakiraj mu sve što možeš, pretvori svaki detalj u negativističku senzaciju, napij mu se krvi; pokaže li se da subjektu ovakve medijske “prezentacije” nešto govori u prilog - strpaj to nekud u sredinu lista gdje nitko ne vidi, da se ne poremeti prethodno fabricirani dojam, a i ne kaže da nismo objavili.

Ta strvinarska profilacija hrvatskoga informativnoga prostora manifestirala se - preko manipulacija obiteljskom dramom Pukanićevih - kao prvorazredni nacionalni kulturološki problem. S izuzetkom Nele Vlašić u Novom listu, uglavnom nitko dosad nije osjetio potrebu da tom problemu posveti adekvatnu pažnju. Način na koji su mediji - uz raskošnu asistenciju otkvačene udruge Babe i bizarnoga lika Ive Banca iz HHO-a - “obradili” slučaj može se nazvati skandaloznim, u pasivnom i aktivnom smislu; on jasno potvrđuje da je moralna izopačenost ili moral insanity jedno od temeljnih svojstava hrvatskoga novinarstva. Stipe Mesić umije s vremena na vrijeme kritizirati to bezočno medijsko naguravanje u intimu i mahnito javno napuhavanje najosjetljivijih segmenata nečijega privatnog života, ali bez efekta. Privatne situacije postojano se predočavaju i “analiziraju” prema kriteriju konkurentskih interesa i voajerske zluradosti.
Narodni dušebrižnik - borac za donacije

---

Osjećaj mučnine morala je kod civiliziranih ljudi izazvati agresija televizijske ekipe (Javno.hr, Nova TV) na stan obitelji Pukanić, nasilno izvlačenje izjava iz žene koja se evidentno nalazi u anksioznome afektu i potpuno rastrojenom psihičkom stanju, koja u jednom trenutku traži da je ostave na miru a oni s kamerom trče za njom, hvataju je s leđa i guraju joj mikrofon u usta, frenetični od veselja što su “dobili senzaciju”. Gdje toga ima, gdje se još može tolerirati takav bezobrazluk i proglašavati slobodom medija ? Nikakva činjenica da ih je gospođa Pukanić inicijalno pozvala u stan ne može opravdati takvu beskrupuloznu nametljivost prema krajnje fragilnoj, simptomatiziranoj osobi. Policajac koji je na liječnički poziv došao u stan da gospođu Pukanić odvede u bolnicu - a odvođenje u specijaliziranu bolnicu bilo je jedini način na koji joj se tada moglo pomoći - bio je naočigled zabezeknut divljanjem novinara u tuđem domu, i zaprijetio im je da će ih sve pobacati van, što je i trebao učiniti.

U narednoj fazi drame na sceni se kao ptičja poruka iz vedrog neba pojavio agent Babette, odnosno spomenuti Ivo Banac koji je - u pozi specijaliziranoga narodnoga dušebrižnika, a ujedno i borca za bilo kakvu donaciju bankrotiranome HHO-u - gospođu Pukanić izveo iz bolnice, proglasio je zdravom i odveo na “sigurno mjesto”, tj. u skupi hotel i potom kod Baba, spasiteljski sugerirajući publici da je netko ugrožava. Gospođa Pukanić nije se odmah vratila u svoj prazan i udoban stan, ali zato je doktor Banac - psihijatrijski Vasa Pelagić - nedugo nakon svoje stručne intervencije pozvao liječnike da se ipak pobrinu za nju, jer pokazalo se vrlo brzo da je ukupno stanje za nijansu složenije od njegove impresionističke pozitivne dijagnoze.

Pokušaj ubojstva Ive Pukanića - koji je koincidirao s njegovom obiteljskom dramom - bio je hrvatskim ljubiteljima istine samo dodatan povod za eskalaciju njegovog medijskog čerečenja. Lokalni novinski stručnjaci pojma nemaju ni o čemu što je eventualno povezano s atentatom, ne raspolažu ni jednom jedinom, kako bi se elegantno izrazila Sanja Sarnavka iz Baba: “pišljivom” informacijom, ali to ih nije spriječilo da ga odmah proglase izmišljenim i počnu suptilno insinuirati da se radi o narudžbi zbog skretanja javne pažnje s obiteljske situacije. Na medijskome dnu racionalnoga duha Pukanić se tretirao kao uspaničeni maloumnik koji s opskurnim tipovima dogovara fiktivni napad na sebe, bez obzira na to što će time na kocku staviti cijelu svoju karijeru, status i firmu.

Nema kraja ni granice moralnoj indiferentnosti, analitičkoj skučenosti i ultratrivijalnome senzacionalizmu polusvijeta koji je u hrvatskim glasilima osvojio značajan utjecaj, i promatračima je bolje da se tim specijalnim svjetonazorima previše ne opterećuju, jer promijeniti se ne će ništa.

Sanader i SDP

Ivo Sanader je zadnjih dana ponovno trijumfalistički izabran za šefa HDZ-a, dok SDP u isto vrijeme trese napuhana afera s “prisluškivanjem”. Davorko Vidović proglasio se kandidatom za vođu stranke i javno napao Zorana Milanovića jer je ovaj snimao jedan njihov dijalog preko mobitela. Ni dragi Bog ne zna u čemu gospodin Vidović pronalazi problem, kad je objavljeno da ga je Milanović sam na početku razgovora upozorio kako taj razgovor snima. Dotičnome Vidoviću - stručnjaku za socijalu, bljedunjavoj političkoj figuri - evidentno trebaju popularnost i bilo kakve senzacije pomoću kojih bi u svoj monotoni i antiliderski image mogao unijeti nekakvu živopisnu nijansu. Činjenica da se Milanović uopće upuštao u javnu raspravu s njim oko tog irelevantnog snimanja, da je tu nešto polemizirao i demantirao, upućuje - međutim - i na Milanovićevu postojanu komunikacijsku nezrelost.

Na drugoj strani, Sanader se na situaciju u SDP-u osvrnuo sa zajapurenom posprdnošću - proizvodom nedodirljivih visina na kojima boravi - i zaključio kako se SDP, za razliku od HDZ-a, tek mora riješiti svojih “Pašalića”. Sa stajališta javnoga ukusa, gospodin Sanader mogao bi smanjiti intenzitete doživljaja. Njegov arogantni trijumfalizam postaje naporan. U prvome redu, ako se u SDP-u nekoga može usporediti s Ivićem Pašalićem, onda to svakako nije Zoran Milanović, na kojeg Sanader misli. U drugome, po čemu je to HDZ doista obračunao sa spomenutim gospodinom Pašalićem? Jesu li istražili porijeklo ogromne imovine koju je stekao pod Tuđmanom? Nisu, dopustili su mu - nakon kozmetičke političke “diferencijacije” - da neometano uživa u svome financijskome raju, nesumnjivo zato što su na identične načine ostvarili i raj za sebe, i ne mogu sad dirati njega bez implikacija za svoju vlastitu stabilnost. Gospodin Sanader postupio bi razborito da se u svome likovanju nad tugom neprijatelja ponekad prisjeti stvarnosti, u kojoj ga ne okružuju samo Hebrang, Šeks, Bebić i Jadranka Kosor.