Ivo Sanader iskoristio je svoju šansu, kao ni jedan političar u Hrvatskoj do sada. Prisjećam se posttuđmanovskog vremena, kada su sve oči u HDZ-u sa strahom bile uprte u moćnoga Ivića Pašalića, kao prirodnog nasljednika pokojnoga Franje Tuđmana, kada su se mediji, osim Nacionala i Radija 101, natjecali u tome koji će ga više glorificirati. Sanader je tada imao hrabrosti reći: “Ja sam spreman preuzeti odgovornost za budućnost HDZ-a i Hrvatske.” Većina “velikih” političkih analitičara gledala ga je s velikim podsmijehom, bojali su se da će se zamjeriti Pašaliću ako napišu koju pozitivnu riječ za Sanadera.

I u tim je trenucima Sanader pokazao snagu i odlučnost da ide do kraja. Moram priznati da je i mene iznenadio, jer ga nisam do tada smatrao dovoljno hrabrim za tako velike poteze. A to je tada bio zaista veliki potez - suprotstaviti se Pašaliću, tadašnjem gospodaru života i smrti u Hrvatskoj, čovjeku s kojim je Nacional vodio žestoku bitku od 1996., nakon što smo shvatili tko zapravo vlada Hrvatskom i na koji način. Osim odlučnosti, Sanader je imao još jednu važnu osobinu kada je kretao u osvajanje vlasti, a to se nastavilo i u njegovu kasnijem političkom djelovanju - okupljao je oko sebe ljude i nikada ih nije ostavljao na cjedilu. Luka Bebić i Vladimir Šeks, početkom dvijetisućitih mnogo moćniji ljudi u HDZ-u od Sanadera, obojica s ambicijama da preuzmu stranku, shvatili su da nemaju snagu kakvu ima mlađi Sanader te da misiju koju je on postavio pred sebe moraju podržati.

Za njih to nije bila laka odluka, jer su jako dobro znali da u slučaju poraza mogu ići tražiti posao u Metković, odnosno Osijek, te da mira od osvetoljubivog Pašalića sigurno neće imati. Sudbina Ive Sanadera, da je kojim slučajem izgubio od Pašalića, ne bi bila lijepa. Budućnost bi mu se pretvorila u noćnu moru, uz mnogo sreće, uspio bi stići do Innsbrucka gdje je i počela njegova poduzetnička karijera. Bila je to igra za hrabre u kojoj se igralo na sve ili ništa. Sanader je na kraju dobio sve. I ne samo da je dobio, nego je to “sve” uspio zadržati i multiplicirati. A u politici je u većini slučajeva mnogo lakše osvojiti nego zadržati vlast. A što je učinio Zoran Milanović, čiji put na početku političke karijere ima velike sličnosti sa Sanaderovim putom? Došao je na čelo SDPa iz drugog plana nakon smrti Račana, kao što je i Sanader na vrh HDZ-a došao nakon smrti Tuđmana. I umjesto da počne oko sebe okupljati pametne ljude, a ne dodvorice zadojene mržnjom, Milanović je poput uragana započeo razne bitke koje razjedinjuju a ne ujedinjuju stranku. Počeo se ponašati poput revolveraša koji nasumce puca na svaku sjenku koja mu se približi te je od SDP-a u narodu ponovo napravio “partiju” umjesto da ju je nastavio razvijati kao “stranku”, što je napravio pokojni Ivica Račan.

Jak i stabilan SDP najvažnija je stvar za razvoj Hrvatske, kao što je za to važan jak i stabilan HDZ. Nažalost, u SDP se uvukao strah i tjeskoba, jedna iracionalnost u kojoj se na sve gleda kao na neprijatelje, koju generira šačica ljudi oko Milanovića. Milanović sam po sebi nije loš dečko. Pametan, educiran, sportaš, brzo misli i oštro zaključuje, ali ima jedan problem. Čovjek je imao vrašku sreću da dođe na mjesto predsjednika SDP-a a da toga nije bio niti sam svjestan. Dobio je šansu koju 99,9 posto političara čeka cijeli život i nikad je ne dočeka.

Zbog premalo utakmica u nogama, prirodne bahatosti i nevjerojatnog ega, dopustio je da njime upravljaju trećerazredni tipovi, kojima je više vjerovao nego svojim instinktima i pameti. Iz te iskazane slabosti, koju u javnosti želi prikazati kao samouvjerenost, proistekla je ova katastrofa u kojoj su se našli on i SDP. Lako se može dogoditi da Milanovića ponovo posluži sreća te da ostane predsjednik SDP-a. Uspije li u tome, to će biti samo nastavak agonije i propadanja SDP-a, ako istovremeno ne povuče i jake poteze i ne nađe prvorazredne ljude te ih okupi oko sebe. No sve ovisi o njemu, jer ako je on prvorazredan, oko sebe će okupiti i prvorazredne ljude, a ako je on drugorazredan, onda će okupiti trećerazredne ljude. Vrijeme mu je da odraste i postane prvorazredan.

Ako to hitno ne učini, to će biti ujedno njegov politički kraj. Neka pobijedi svoj ego i pogleda što je učinio Sanader, njegov bivši šef u Ministarstvu vanjskih poslova. Neka samo napravi “copy - paste” i njegov život krenut će drugim tokom, bit će mnogo laganiji. Na kraju bih dodao, kandidature Dragana Kovačevića i Davorka Vidovića znak su da za SDP ipak nije sve izgubljeno.