SLETIO U GLIPTOTEKU Ilić snimljen u Gliptoteci “U idućih pet godina volio bih izdati još nekoliko knjiga i u grafičkom dizajnu napraviti nešto sasvim drukčije od ovoga čime se bavim danas. Ono što me posebno privlači i čime se namjeravam uskoro početi baviti jest crtanje ilustracija drvenim bojicama. To je najprimitivniji način crtanja, ali vraća me u vrijeme kada sam bio klinac i kada nisu postojali kompjutori i vrhunska tehnologija kakva se koristi u grafičkom dizajnu”, objasnio je Mirko Ilić, kojem će u Gliptoteci biti otvorena retrospektivna izložba. Izložba obuhvaća razdoblje od 1975. do 2008. i sadrži nekoliko stotina Ilićevih radova, od omota LP-ja, preko naslovnica Danasa, Timea ili New York Timesa, do postera posvećenog homoseksualnoj paradi u Jeruzalemu. Ilić i dalje u Zagreb dolazi kao stranac. Nikako ne uspijeva dobiti hrvatsko državljanstvo - najprije su to odbijale vlasti, uz izliku da je rođen na teritoriju Bosne i Hercegovine, a sada se i on inati, i odbija u zahtjevu za primitak napisati zbog čega želi ovdašnje dokumente. Premda se u Americi definitivno etablirao, dok priča o svom slučaju, i dalje se osjeća gorčina.

NACIONAL: Kada se pogleda naziv izložbe “Mirko Ilić 1975-2008”, dojam je da je riječ o nekom starom gospodinu.
- Valjda već jesam stariji gospodin, kad o meni priređuju retrospektive. Valja znati da nisam imao pojma kako će izgledati izložba jer sam cjelokupni posao prepustio Dejanu Kršiću i njegovim suradnicima, a tek prije nekoliko minuta, stigao mi je primjerak moje monografije, i to još uvijek neuvezane. Količina slobode koju tražim za sebe jednaka je količini slobode koju dajem drugima, i zato sam cjelokupni posao prepustio Kršiću i ekipi. Monografija je pomalo šokantna i sadrži neke radove koje sam zaboravio da sam ih napravio, posebno u vezi s nekim omotnicama za gramfonske ploče. Knjiga mi izgleda kao kada umireš i u posljednjem trenu cijeli život ti prođe kroz glavu.

NACIONAL: Koliko bi se rani radovi razlikovali kad biste ih danas radili?
- Naravno, bilo bi užasno da i onda i sada radim na jednak način. Ali postoji bitna razlika u količini entuzijazma i očekivanja od sebe. U ono vrijeme, ili mi se nešto radilo ili nije, i tako sam se i ponašao. Sada više ne puštam van radove za koje smatram da su loši, međutim, vrlo često ne uspijevam napraviti dobre stvari kao nekada. Postao sam više ujednačen, što nije neminovno bolje, ali to, valjda, dolazi s godinama. Ne kažem da sam dio mainstreama, budući da uopće ne radim oglašavanje ili brandiranje, niti me zanima takva manipulacija ljudima. Još uvijek me zanima biti opozicija bilo kome i bilo čemu, a tada se ne možeš baviti reklamiranjem.

NACIONAL: Koliko se promijenio život u New Yorku otkako ste 1986. postali stanovnik toga grada?
- Promjene su dramatične. Postoje barem tri strahovito važna događaja koja su u tom razdoblju bitno promijenila New York. Prvi se dogodio krajem 80-ih, negdje po završetku mandata Ronalda Reagana, čija je vladavina bila grozna. U to vrijeme, crack se povukao s ulica, a time se smanjio i broj narkomana i beskućnika, koji su bili uobičajena gradska slika, ukratko, došlo je do oporavka. Druga bitna promjena bila je 11. rujna 2001., bio je to događaj koji je iznenadio cijeli svijet, a posebno nas u New Yorku. Stanujem u blizini Manhattana i vidio sam prvi avion koji se zabio u “blizance”. Treći važan događaj je ovaj užasni rat u Iraku, koji je bitno utjecao i na način razmišljanja, dizajniranja i ponašanja kao i ekonomsku nestabilnost koja postoji u današnjoj Americi. Život u SAD-u lošiji je nego prije zbog rata u Iraku, Amerika je jako nisko pala.

NACIONAL: U najvećoj mjeri, riječ je o gubitku imidža supersile koja se zalaže za pozitivne vrijednosti?
- Imidž je relativan pojam jer ne možeš se uvijek baviti time što drugi misle o tebi, ali ako tvoji ljudi pate, to znači da trebaš nešto napraviti. Ne možeš očekivati da te vole sve zemlje svijeta, međutim, barem bi te trebali voljeti tvoji državljani. Problem osmogodišnje vladavine Georgea W. Busha je taj da je prve izbore dobio na krajnje sumnjiv način, a poslije je njegova ekipa iskoristila rat i strah koji on proizvodi kako bi djelomično držala ljude pod kontrolom. Uglavnom, riječ je o jako ružnoj manipulaciji.

NACIONAL: Neki kritičari ismijavali su vaš engleski, posebno iz razdoblja kada ste stigli u Ameriku. Pogađaju li vas takve opaske?
- Zašto bi me pogađale kad su istinite? U školi sam učio francuski, prema tome, moj engleski je bio nepostojeći. Kao da postoji čovjek koji govori sve svjetske jezike. Osim toga meni loš engleski nije bio prepreka jer nisam ovamo došao postati pisac ili glumac nego sam namjeravao dizajnirati i ilustrirati. Iskreno, volio bih govoriti savršen engleski bez naglaska, pisati gramatički besprijekorno, ali na žalost to ne mogu. Osim toga, poznajem novinare rođene u Hrvatskoj, a kada pročitaš njihov tekst, nisi siguran da on zna što piše, a kamoli da je cijeli život proveo u istoj državi. Još uvijek moj engleski sadrži akcent, ali sreća je da ne radim u industriji koja je povezana s pričanjem. Da je tako, potrudio bih se i svladao ga do kraja. Ovako mi se ne da tražiti savršenstvo, mogu bez problema čitati i komunicirati, a akcent je tema za šminkere i picajzle.

NACIONAL: Jednom ste izjavili da je dobra strana života u newyorškom West Villageu to što vam nitko neće dosađivati POČETAK SA STRIPOM Ilić pokraj table svojih supruzi, budući da se radi o kvartu uglavnom naseljenom homoseksualnom populacijom.
- To je dio New Yorka u kojem se snimao “Seks i grad”. To s mojom suprugom je zezanje, međutim West Village je lijep kvart s najboljim restoranima i trgovinama. Gay populacija obično ima dosta ukusa, a u posljednje vrijeme doseljava se sve više “straight” ekipe, posebno glumaca, režisera i odvjetnika. Znam kako se u Hrvatskoj misli da homoseksualni kvart podrazumijeva gomilu muškaraca odjevenih u kožu i s velikim pimpekima, ali stvarnost je potpuno drukčija. U New Yorku je homoseksualnost nešto normalno, takvi su i stanovnici u mojem kvartu, koji je zbog serije “Seks i grad” u međuvremenu postao jako atraktivan i skup.

NACIONAL: Oni koji su uspjeli u SAD-u u pravilu kao pozitivnu stvar ističu tamošnju multikulturalnost i činjenicu da je svejedno odakle dolazite i koje ste boje kože. Kako je bilo u vašem slučaju?
- To je točno, iako još uvijek postoji određena količina rasizma, i sigurno će vam biti malo lakše ako dolazite iz Europe nego iz Afrike. Predrasude uvijek postoje, eto, američka istraživanja pokazuju kako ćete dobiti bolji posao i nešto veću plaću ako ste visoki nego ako imate metar i šezdeset. Ali također je istina da je svejedno odakle dolazite, vrlo rijetko mi postavljaju to pitanje jer je to gotovo nepristojno.

NACIONAL: Kada spominjete porijeklo, je li napokon pozitivno riješeno pitanje vašeg dobivanja domovnice i hrvatskog državljanstva?
- Ne, i dalje nisam hrvatski državljanin. To je jedna suptilna igra iz tko zna kakvih razloga. Poslali su mi papire koje trebam ispuniti da dobijem državljanstvo, a među ostalim, oni sadrže i jedan prazan list na koji sam trebao napisati obrazloženje zbog čega mislim da bih trebao postati građanin Republike Hrvatske. To je užasno smiješno i neću to napraviti. Jednostavno ne želim pisati domaću zadaću u kojoj objašnjavam zbog čega mislim da trebam postati hrvatski građanin. Stvari stoje ovako, iz Hrvatske sam 1986. otišao u Ameriku s tadašnjim jugoslavenskim pasošem, i u međuvremenu se promijenila Hrvatska, a ne ja. Nemate li osjećaj da bih automatski trebao dobiti papire? Jer ako razmislite, vidjet ćete da nisam ja izdao svoju zemlju, nego je ona izdala mene.

NACIONAL: Što vas u tom slučaju još veže za Hrvatsku?
- Moje prve ljubavi i pravi prijatelji još su u Hrvatskoj, tu su objavljeni i moji prvi radovi, Jadran možda nije najljepše more na svijetu, ali to je prvo more u koje sam skočio u životu, i osjetio da je slano. U Zagrebu sam pojeo prve štrukle koje obožavam, otišao na prvi koncert u životu i vidio prvi film kojega se mogu sjetiti. Prva iskustva vjerojatno nisu uvijek i najbolja u našim životima, ali ostaju najsnažnije u nama.

NACIONAL: Priča se da su vaše usluge skupe?
- Da biste otkrili jesam li skup, najprije me trebate nazvati i provjeriti. U međuvremenu sam napravio neke stvari, što znači da ipak nisam tako jako skup. Za vašu tvrtku po lokalnim uvjetima sam dizajnirao knjigu Damira Radića, baš kao i “Pitanje krivnje”, koju je objavio AGM. Teorija kako sam skup opravdanje je lokalnih dizajnera, koji kažu “on vam je skup, dajte, mi ćemo to napraviti mnogo jeftinije”. Pitanje je kako će oni to napraviti, a najčešće naplate dvostruko više od mene.

NACIONAL: Dok ste radili u Danasu, inzistirali ste da na naslovnici nema političara, a sada živite od politike. Kako ste doživjeli takav vlastiti obrat?
- Stvar je vrlo jednostavna. Svuda u svijetu političari čine sve kako bi završili na naslovnici, dok u pasivnim krajevima, a tu 9/11, rad o strahu SAD-a od terorizma u vlastitom dvorištumislim i na bivšu Jugoslaviju, novinari će napraviti što treba samo da mogu staviti političara na naslovnicu. Uvijek se pitam tko plaća novinare. Zašto bi ti političari ponovo i ponovo završavali na naslovnicama, a neki ljudi koji rade pametne i lijepe stvari nikad neće dobiti takvu priliku? Na naslovne stranice u Hrvatskoj mogu doći političari, sportaši, lijepe žene ili kriminalci, dok za sve ostale nema mjesta. Također, sve izgleda prenatrpano, što je povezano s nedostatkom pravog sadržaja. Ako na naslovnu stranicu stavite jednu temu, onda toj temi morate pristupiti iznimno ozbiljno, a kada naslovnica djeluje poput miješane salate, tada niti sadržaj ne mora biti bogzna kakav. Užasno me nervira i glorificiranje skupih automobila, satova ili jahti, premda 80 posto hrvatskih građana ne može niti pomisliti na takav luksuz, a većina onih koji mogu kupiti takve luksuzne stvari spada u ekipu koja je pokrala vlastitu državu. To je glorificiranje negativnosti.

NACIONAL: Niste odgovorili o vlastitom stavu prema politici.
- Ne volim politiku, ali je se bojim i zato sve ovo i radim.

NACIONAL: Ako ne volite politiku, zašto odlazite na prijeme k Stipi Mesiću ili Aleksandru Karađorđeviću?
- K Mesiću sam otišao kako bih ga pokušao nagovoriti da se u Hrvatskoj veća pozornost posveti dizajnu i grafičkom dizajnu. Što se tiče Karađorđevića, on je bio pokrovitelj beogradskog festivala oglašavanja i dizajna, a pozvan sam kao jedan od sudionika tog skupa. Karađorđević je zanimljiv i zato što nitko ne zna čime se bave njegova djeca, a kamoli da se bahate u skupim automobilima po Beogradu. Njegov sin je grafički dizajner u Engleskoj i zato je srpski prijestolonasljednik odlučio biti pokrovitelj tamošnjeg skupa, a za mene je on nevjerojatan roditelj, koji se u javnosti ne šminka vlastitom djecom. Susret s njim nema veze s politikom jer on ionako nije politička ličnost u punom smislu riječi.

NACIONAL: Osjećate li se kao svojevrsni provokator na temu seksa? Imali ste izložbu o penisima, kritizirali Bushevu politiku prema homoseksualcima i izradili plakat za Gay Pride u Jeruzalemu.
- Provocirati znači bezrazložno nešto dobacivati, a to su ozbiljna pitanja. Za moj angažman u tim temama postoje krupni ILIĆ SA suradnicima iz Sports Illustrateda iz SAD-arazlozi, a glavni je taj da volim biti na strani manjina i svih onih koji su ugroženi. Gay Pride u Jeruzalemu prvi put je ujedinio židovske, pravoslavne, katoličke i muslimanske vjerske vođe, koji su žestoko osudili tu manifestaciju, a jedan ortodoksni židov je nožem izbo trojicu ili četvoricu sudionika. Baviti se takvim temama nije provociranje nego razumijevanje da je riječ o nečemu vrlo ozbiljnom. Za mene je provokacija kada se u Hrvatskoj objavi da je pronađena božićna čestitka Anne Frank, iako je poznato da je ona bila židovka, i normalno da nije slavila Božić. Uostalom na čestitki piše Sretna Nova godina, ali spoj gluposti i neznanja to je preveo u Božić. Smatram da je vrlo važna spoznaja da negdje postoje neki drugi ljudi koji se razlikuju od nas i da ih treba poštovati. Nedavno su me napali u Srbiji jer sam kritizirao to što su na beogradskom sajmištu, gdje je u Drugom svjetskom ratu bio konclogor u kojem je ubijeno oko 45.000 ljudi, danas diskoklub i dvorana za boks mečeve. S druge strane, u Hrvatskoj je posve devastiran spomenik partizanima na Petrovoj gori. To znači da ljudima koji su ginuli ne znamo reći hvala.

NACIONAL: Kako vam izgledaju ovogodišnji američki izbori u kojima sudjeluju crnac, žena i liberalni konzervativac?
- Pitate li me to zato što ste zavidni? Mislim da je to predivno, što više mogućnosti, to bolje. Naravno da neke volim više, a neke manje, ali ovi izbori nude pozitivne mogućnosti i zato sam sretan. To znači da se Amerika ipak kreće u pozitivnom smjeru.

NACIONAL: Za koga ćete glasovati?
- Ja sam glasač Demokratske stranke i glasovao sam za Baracka Obamu.

'Ne zovu me iz Hrvatske'

NACIONAL: Bivši član Novog kvadrata Igor Kordej nedavno se vratio iz Amerike u Zagreb. Vi niste razmišljali o nečem sličnom?
- Prije svega, Igor je Hrvat i, za razliku od mene, ima sve potrebne dokumente i mogao se vratiti bez ikakvih problema. Druga razlika je u tome što Igor crta stripove, što može raditi i u Zagrebu, a ja se bavim dnevnopolitičkom situacijom, što podrazumijeva i doslovnu fizičku prisutnost u Americi. Želim li zadržati utjecaj i ilustrirati, trebam biti u Americi. Osim toga, pod ovakvim uvjetima nemam što raditi u Hrvatskoj. Na primjer, vrlo rijetko ili gotovo nikada me iz Hrvatske ne zovu da nešto napravim.