Ivo PukanićPrije nešto manje od dvije godine, kad sam se potpuno dešperatan vratio s posljednje utakmice naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, napisao sam jednu cmizdravu kolumnu. Bio sam jedna od rijetkih budala koje su svaka tri dana išle u Njemačku gledati svaku utakmicu naše reprezentacije. A razočaranje je bilo sve veće i veće, kako je vrijeme odmicalo, a ja sve više shvaćao što Hrvatska propušta. Nikada neću zaboraviti našu prvu utakmicu na Olimpijskom stadionu u Berlinu, gdje smo igrali s Brazilom. Prekrasno vrijeme, pun stadion, razigrane i atraktivne Brazilke oko mene, dva reda od mene sjedi Paulo Coelho. Pozdravljam se s njim kao da se znamo sto godina. Malo iznad mene, u svečanoj tribini, gledam premijera Sanadera kako sjedi tik do njemačke kancelarke Angele Merkel.

S druge strane mu sjedi Franz Beckenbauer, a oko njh cijela svita političara i sportskih glavešina iz cijeloga svijeta. Zadovoljno sam sebi govorim u bradu - to je pravo mjesto za svaku zemlju, gdje se najlakše sklapaju poslovi i političke nagodbe. U Berlinu sam vidio na vlastite oči kako ništa bolje od sporta, bolje rečeno, od nogometa, ne može promovirati jednu zemlju i pomoći joj da napravi krupne korake. Za ono što se preko sporta može napraviti u tjedan dana politici bi trebalo nekoliko godina. Uvidjevši što smo sve propustili na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, napisao sam tu kolumnu, koja je poslije izazvala toliko potresa i kontroverzi oko toga treba li Marković ostati ili otići s čela Nogometnog saveza Hrvatske.

Ja i dalje mislim da se u HNS-u ni približno ne radi onako kako bi trebalo, da tamošnje stare strukture nemaju nikave dodirne točke sa stvarnošću i da su cjelokupna organizacija HNS-a na terenu i ljudi koji ga vode po županijama rudimentarni ostaci prošlosti. Unatoč tomu, ovoga trenutka treba Vlatku Markoviću i Slavenu Biliću pružiti podršku. Svaki onaj tko je svjestan što bi superrezultat reprezentacije na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj značio za Hrvatsku mora ovoga trenutka podržati HNS, njegovo vodstvo i Bilićevu ekipu.

Pitanje je da li se trebalo toliko dugo čekati s Bilićevim ugovorom. Pitanje je, isto tako, zašto cijeli njegov štab, u kojem su Prosinečki, Jurčević i Asanović, nije imao do kraja regulirane odnose s HNS-om. Očito je Marković shvatio da je ono što je ta četvorka tražila za svoje plaće običan kikiriki prema onome što oni, kao zadovoljni ljudi, mogu učiniti zajedništvom i pozitivnom energijom.

Dobrim rezultatom mogu se zaraditi milijuni za Savez, a posredno se može pomoći svakom poduzetniku u Hrvatsoj da tri puta lakše napravi posao u inozemstvu nego dosad. Da bi Sanader, koji je majstor promocije i međunarodnog političkog marketinga, to najbolje iskoristio, ne treba posebno isticati. Mogu samo zamisliti kako bi izgledala svečana loža da kojim slučajem Hrvatska uđe u polufinale ili finale. Tu je Sanader najbolji centarfor, koji bi u tih 90 ili 180 minuta napravio više za brži ulazak Hrvatske u Europsku Uniju nego tri pregovaračka tima zajedno.

Ta pozitivna energija i duh morali bi biti prisutni i u našim medijima, koji bi mogli ugroziti sve ono što su Bilić i njegova ekipa napravili. Čitam komentare nakon što je izbornik objavio popis igrača. Počeli su napadi, podmetanja o tome kako je stavio igrače svojih prijatelja menadžera... To je besmisleno i tu ga Marković mora odmah zaštititi, jer će se inače unijeti nervoza koja bi mogla svakog dana biti sve veća. A to bi moglo završiti katastrofom. To se ne smije dopustiti. Stoga je predstojeće Europsko prvenstvo nova prilika Hrvatskoj da se ujedini, i to ne samo na nogometnom, nego i na svim ostalim planovima. Jer ako netko može uništiti ovu zemlju, to smo mi sami, naš jal i naša zloba. Treba sve to prebroditi, postati bolji i potpuno podržati one koji vode naš nogomet. A oni se moraju za to povjerenje i ponašanje odužiti dobrim rezultatom. Tu šansu ovaj put Hrvatska ne smije propustiti.