IVO ŠKRABALO i njegova knjiga 'Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006)'Često se može čuti kako pojedini autori cijeli život snimaju jedan te isti film. Misli se to, dakako, metaforički, u smislu da se u svakom svom djelu bave istim motivima u istom stilskom ključu. Neki od onih koji izriču dotičnu metaforu čine to s poštovanjem, smatrajući da je “snimanje istog filma cijeli život” odlika “pravog umjetnika”, a nekima se čini upravo suprotno, da je to znak autorske skučenosti. No što kad neki autor doslovno cijeli život stvara i objavljuje jedno te isto djelo? Nije doduše riječ o filmu nego knjizi, ali knjizi o filmu. Radi se naravno o Ivi Škrabalu i njegovoj knjizi/knjigama o povijesti hrvatskog filma. Prvu verziju pod nazivom “Između publike i države” Škrabalo je objavio 1984., druga, korigirana i dopunjena inačica “101 godina filma u Hrvatskoj 1896.-1997.” svjetlo dana ugledala je 1998., a odnedavno pred nama je i treća, dopunjeno-skraćena varijanta - “Hrvatska filmska povijest, ukratko (1896-2006)”.

SRPSKI REDATELJ Emir Kusturica dobio je mnogo prostora u Škrabalovoj knjiziPrva verzija odmah je prepoznata kao kapitalan rad, a znalce je navela na laskavu usporedbu s Josipom Horvatom (koliko god Horvat u ono doba nije bio miljenik službene povijesne znanosti opterećene štreberskim akademizmom). Naime, “Između publike i države” fascinirala je skrupuloznim istraživanjem izvora, što je rezultiralo dragocjenim saznanjima iz najranije hrvatske filmske povijesti, te izvanrednim spojem faktografije i povijesti shvaćene kao pripovijesti. Bila je to horvatovski dinamična struktura u kojoj su se miješali ekonomsko-pravno-političko-kulturna historija u tradicionalnije znanstvenom smislu riječi i zavodljiva priča koja nije bježala ni od trača. Na žalost, kako to obično biva, novo izdanje nastalo u “slobodi i demokraciji” bilo je korak unazad u odnosu na ono nastalo u “komunističkom mraku”. Škrabalo nije odolio politikantstvu koje je u “101 godini filma u Hrvatskoj 1896.-1997.” ravno u glavu udaralo već iz bizarnog uvoda, u kojem je papu Ivana Pavla II. kao svijetli primjer promišljanja o filmu suprotstavio Lenjinu kao zloglasnom revolucionaru koji je medij filma doživljavao samo kao sredstvo ideološke propagande. Škrabalo se tako pridružio idolatriji oko Woytile, koji ne samo da je bio tobože ključna ličnost u propasti komunističkog lagera, nego i “nadahnuti mislilac” u slikopisnoj sferi.
Nesuđeni zagrebački gradonačelnik iz Tuđmanove ere toliko se bio zanio Crkvom da je, za jednog povjesničara i političara naizgled nevjerojatno, a zapravo posve logično, ustvrdio i kako je Sveta Stolica prva priznala hrvatsku samostalnost (u zbilji su je pretekli Island i Ukrajina).

U daljnjem tijeku knjige Škrabalo je demonstrirao opterećenost nacionalnim, pa je ispaljivao i “državotvorne” fraze poput širenja istine o Hrvatskoj i žrtava na oltaru domovine, te inzistirao na nekakvom “autentičnom hrvatskom filmu”, a cijela knjiga zapravo je bila patetična obrana teze (koja je poluprikriveno postavljena već u prvoj inačici) o esencijalnom nacionalnom karakteru filmske umjetnosti. Uz to, Škrabalo je svoj rad napučio velikim brojem faktografskih grešaka i nepreciznosti, što se nije očekivalo od pisca koji je prvom, “socijalističkom” verzijom svoje knjige ostavio dojam vrlo ozbiljna autora. No sporna nije bila samo političko-ideološka i faktografska, nego i estetsko-prosudbena strana knjige. Tadašnji Nacionalov filmski kolumnist Nenad Polimac kritički je opisao Škrabalovo tumačenje hrvatske filmske povijesti kao evolucionističko, tj. kao ono koje tzv. autorski film 60-ih smatra vrhuncem filmske umjetnosti na ovim prostorima, sve ono što mu je prethodilo kao pripremu za taj uzlet, a ono što je slijedilo kao pad. Polimca je pritom posebno rasrdio podcjenjivački odnos prema Branku Baueru, čiju revalorizaciju, koja se u međuvremenu zbila, Škrabalo nije uvažio. Istini za volju, nije Škrabalo štedio ni modernistički film 60-ih, npr. nerijetko mu je predbacivao nekomunikativnost, međutim generalno govoreći Polimčeva kritika pogodila je metu.
Pokazuje to i najnovija varijanta hrvatske filmske povijesti iz Škrabalova pera, koja je u znatnoj mjeri uvažila Polimčeve estetske, ali i političko-ideološke te također estetske primjedbe potpisnika ovih redaka, iznesene svojedobno u opsežnom tekstu u Hrvatskom filmskom ljetopisu.

“Hrvatska filmska povijest, ukratko (1896-2006)” maksimalno sažima dominantnu građu prvih dviju inačica, razdoblje od 1896. do 1991., te gotovo polovinu knjige posvećuje filmu u nezavisnoj Hrvatskoj.
Takav je potez s jedne strane logičan, jer doista čemu po treći put iscrpno prikazivati već prikazano, no s druge strane, ako se nova verzija želi sagledavati kao samostalno djelo, onda je takva podjela, blago rečeno, nesrazmjerna. No to je kao i s odnosom hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog - “nacionalno osviještena” većina pravi se da su to različiti jezici, ali je dubinski svjesna da taj stav “ne drži vodu” pa joj nije na kraj pameti tvrditi da uz vlastiti govori još tri strana jezika; jednako tako, Škrabalo i njegovi izdavači prave se da svaki put objavljuju novu knjigu, iako im je i samima jasno da je riječ o varijanti uvijek istog djela, što potvrđuje i ovo najnovije izdanje - upravo stoga što računa na kontekst prvih dviju knjiga, ova treća može bezbolno dovesti u kvantitativno gotovo ravnopravan omjer prvih 95 i zadnjih 15 ili 16 godina hrvatske filmske povijesti.

Ono što je u njoj novo u odnosu na prethodnu jest potpuno odustajanje od nacionalističke retorike i uopće otklon od (eksplicitne) ideologije, te prevrednovanje hrvatskih filmskih 50-ih, klasičnonarativnog filma i osobito Branka Bauera. Škrabalo sad ističe da je hrvatski film 50-ih bio vodeći u Jugoslaviji u primjeni tekovina klasične naracije, kudikamo povoljnije procjenjuje klasičnonarativni socijalno-kritički opus Fadila Hadžića iz 60-ih, a Baueru i njegovu filmu “Ne okreći se sine”, koji je takoreći još jučer omalovažavao, izriče laude, te ovaj put ne prešućuje da su autorove “Tri Ane” anticipirale (iako samo “donekle” - zadržava rezervu) srbijanski “crni talas”.

Također, blaži je u prosudbi socijalno-kritičkog filma 70-ih, koji i dalje uporno naziva poprilično besmislenom kovanicom “feljtonistički film”. Posebno je zanimljivo, s obzirom na to da je u prethodnoj knjizi upadljivo marginalizirao jugoslavenski kontekst, kako unatoč drastičnom smanjenju prostora za hrvatski film u jugoslavenskom razdoblju, u čak dva poglavlja, onom o crnom valu i onom o tzv. praškoj školi, znatan prostor posvećuje klasicima srpskog filma te Emiru Kusturici; o potonjem se raspisao kao ni o jednom hrvatskom autoru, vjerojatno kako bi naposljetku mogao prokazati njegovo “ostentativno srbovanje”, pokrštavanje i uzimanje imena Nemanja.

Takav ekskurs sukladan je poetici anegdota i tračeva kojoj je Škrabalo bio sklon u prethodnim varijantama, međutim kako je u ovoj uglavnom odustao od sočnih zgoda, doima se kao ispad iz sistema. Upravo odustajanje od sočnosti pripovijedanja i reduciranje koncepta povijesti kao pripovijesti pokazuje se silnim manjkom treće verzije Škrabalove povijesti hrvatskog filma. Lišena te svoje dimenzije, kao i iskrene evaluacije filmova koje razmatra, njegova povijest otkriva se u novom svjetlu - kao suha, praznjikava, neuzbudljiva. Uz to je iznova prepuna faktografskih grešaka, nepreciznosti i propusta - Antu Peterlića proglašava osnivačem studija filmologije iako su to bili Ivo Hergešić i Rudolf Sremec, “Nevesinjsku pušku” naziva spektaklom u koloru iako je riječ o crno-bijelom filmu, krivo navodi da je “Otac na službenom putu” prvo pobijedio u Puli, a onda u Cannesu (bilo je obratno), izmaštava referendum za nezavisnost Hrvatske 1991., film “Pušća Bistra” naziva “Pušča Bistra Voda”, itd. Uredničku korekciju ovih i drugih propusta bilo je nerealno očekivati kad se zna da je suurednik knjige poznati ignorant Jurica Pavičić, no odgovornost za njih ionako presudno leži na Škrabalu kao autoru. A nova varijanta njegove knjige, namijenjena prije svega studentima kojima su prethodne dvije navodno bile preobimne, bit će najprikladnija baš za takve - površne i lijene studente kojima je do hrvatskog filma stalo kao do lanjskog snijega.