Veljko BarbieriDionizovu kultu Grci su se, posebno žene, razuzdano podavali, pjevajući zborne ditirambe, izvodeći igrokaze prije žrtvovanja svetih jaraca i koza. Nakon prinošenja žrtava, bakanti i bakantice, omamljeni vinom, kuhanom i pečenom jaretinom i kozletinom, podavali su se orgijastičkom bludničenju koje je po razuzdanosti bakantica bilo osobito rašireno u Epiru, domovini Aleksandrove majke Olimpijade, ali i u samoj Makedoniji. Aleksandrov učitelj Aristotel u ditirambu, koji su pjevale pjevačice pokrivene tek okrvavljenim kožama žrtvovanih životinja, vidi podrijetlo tragedije od riječi tragos, jarac, a u strašnom pijanstvu sudionika makedonskih Dionizija filozof uočava uzrok velike sklonosti Filipa II. i njegova sina Aleksandra posvećenom kozlećem mesu, vinu i pijankama. Veze Dioniza i mladog kraljevića bile su i mnogo dublje. Kako je zapisao Plutarh, Aleksandrova majka bila je vatrena pobornica Dionizija: “Olimpijada je više od ostalih bila zanesena božanskom opsjednutošću... na odveć barbarski način uzimala je u svoje svečane bakantske ophode velike pitome zmije...” Jednu takvu zmiju, velikog pitona, vidjeli su kako sklupčan i nepomičan spava uz kraljicu.

Kad ju je Filip napustio i oženio se drugom ženom, tvrdila je da Aleksandra nije začeo osvajač Grčke nego sam Dioniz u obilku velikog pitona koji je u nju prodirao ričući kao jarac. Kako god bilo i Aleksandar je nakon ubojstva svoga oca, potican majčinom opsjednutošću, prikazivao svoje rođenje kao božanski čin, zazivajući kozlića Dioniza u sve učestalijim gozbama i pijankama, zahtijevajući da ga štuju kao božanstvo. Njegov biograf Pseudo-Kalisten u “Romanu o Aleksandru” ističe sličnost Aleksandrova i Dionizova života te kraljevu potrebu da, kao gospodar svijeta, žrtvuje jarce i kozliće, koje su poslije služili na raskošnim stolovima, više nalik onima istočnjačkih satrapa i despota, u velikom Aleksandrovu šatoru u kojem je svojim generalima izdavao zapovijedi prije presudnih bitaka. Najveća takva svetkovina odigrala se na povratku iz Indije, poznato sedmodnevno prejedanje i bančenje kroz Karmaniju. Kako opet piše Plutarh: “Njega je sama polako vozilo osam konja, dok se on bez prestanka danju i noću gostio sa svojim družbenicima na učvršćenu postolju.” Aleksandar nije umro u Babilonu 10. lipnja 323. kao Dionizov sin, ali njegovi su prekaljeni praznovjerni makedonski veterani svoga obožavanog kralja ipak smatrali božanstvom kojemu se nije mogao suprotstaviti nijedan smrtnik.

Pa kad ta njihova vjerovanja postanu legende novog helenističkog doba, koje Aleksandru duguje svoj nastanak, jaretina i kozletina polako će nestajati sa sve profinjenijih stolova i ostati sveta hrana tek na svečanim seoskim blagovaonicima za vrijeme Dionizija. U toj arhajičnoj makedonskoj ruralnoj atmosferi, koja je bogu više godila nego novi lukuzni stolovi grčkih, perzijskih, aleksandijskih, sicilskih i latinskih bonkulovića, još je tijelo znalo podleći zanosu i okusima žrtvovane jarčevine i kozletine, u pratnji sjena satira i nimfi, još uvijek u čast svoga silnoga princa, ali i svog prevrtljivog boga, koji ga nije nikada priznao kao svog izravnog potomka. Začudo, jarčić Dioniz klonuo je na svom ovinjenom prijestolju, dok je slava osvajača svijeta Aleksandra Velikog još i danas živa, a on sam uživa u pratnji svojih vjernih generala s kojima je dijelio sve svoje pobjede i stradanja uz posvečenu kozletinu i vino, kao obogotvoreni čovjek koji je doista postao bog.