Za veliki povrataK romana u Hrvatskoj zaslužni su pisci koji o novim temama pišu na novi način, a Nacional predstavlja najuspješnije i najzanimljivije od njih “Naš čovjek na terenu”, prvi romana Roberta Perišića, bio je jedan od najočekivanijih romana na hrvatskoj književnoj sceni. Nastajao je dugo, čak pet godina, a nakon što je objavljen, ne prestaje silaziti s lista najčitanijih knjiga. U međuvremenu je proglašen najboljim romanom na natječaju Jutarnjeg lista, a i dalje se vrlo dobro prodaje - oko 70 primjeraka tjedno. Prošle je godine u Hrvatskoj objavljeno 60 domaćih romana, što se po mišljenju Ivice Prtenjače, pisca i voditelja svježih i provokativnih tribina izdavačke kuće Profil International, nije dogodilo desetljećima. Riječ je o velikom “povratku romana”, a pišu gotovo svi, od pjesnika i pripovjedača do profesora, znanstvenika, novinara, teatrologa, učiteljica i kućanica. Tom su trendu pridonijeli viši standard i tržište, odnosno publika, koja traži baš hrvatski roman. Roman se i bolje plaća, što nije zanemarivo, a i proboj u inozemstvu je izvjesniji - inozemni izdavači, kao i čitatelji, traže - roman. Taj trend prvi je uočio Profil International naslovivši svoj 5. zagrebački sajam knjiga “Novi hrvatski roman”.

Za razliku od FAK-ovaca i njihove tzv. stvarnosne proze, novi hrvatski roman tematski je raznolikiji i ne može se svesti pod zajednički nazivnik, jezično i stilski razigraniji, te društveno angažiraniji. Jedna je značajka ipak očita: pisci su se okrenuli od ratne tematike i pišu ili o aktualnim događajima ili o prošlosti na novi način. Pjesnik i glavni urednik Profil Internationala Drago Glamuzina objavio je provokativni erotski roman o ljubavnom trokutu “Tri”, Prtenjača ljubavni roman "Dobro je, lijepo je", Darku Lukiću izlazi svojevrsna društvena kronika, a Josip Mlakić je hvaljen zbog stila. Nada Gašić pojavila se s "agramereskim krimićem", Boris Perić, Rade Jarak i Dalibor Šimpraga promoviraju povijesnu tematiku, a Igor Rajki tzv. eksperimentalni roman. Ljiljana Filipović teži intelektualnosti i analizi, a Perišić sveobuhvatnosti i poetičnosti.

Perišić smatra da se počinje s kratkim pričama, gdje se ovladava tehnikama, a zatim se polako dolazi do romana: "Nakon što sam napisao scenarij za film, otkrio sam da mi je duža forma jako bliska i počeo sam pisati o onome što najbolje poznajem i što vidim oko sebe. Htio sam pokazati kompleksnost individualnog i društvenog života našeg vremena."
Roman "Anastasia" Dalibora Šimprage, autora "Kavica Andreja Puplina" i urednik u Globusu, višeslojna je priča u kojoj se isprepleću generacijsko traženje i potraga za korijenima s povijesnim motivima, uvršten je u najuži izbor za T-Portalov roman godine. Šimpraga kaže da više voli kompleksne priče: "Pisao sam roman kakav bih sam htio čitati. Volim romane koji nude kontekst i stvaraju svijet za sebe. Roman je produbljenje svakodnevnog života i čim se maknete od svoje kolotečine, nije vam teško dospjeti u neke dimenzije o kojima ovisite, a kojih ste tek površno i povremeno svjesni. Otuda u mom romanu i paralelna povijesna priča, koja govori o nekim precima glavnog junaka i smješta ga u širi geografski kontekst."

Šimpraga kaže da je za atraktivnost romana presudna medijska priča. "Roman je postao moda utoliko što su se mnogi, koji u drukčijim okolnostima ne bi ni pomišljali da pišu knjigu, upustili u to. Postati autor romana, među ostalim, postalo je stvar prestiža, kao što je u drukčijem kontekstu postalo prestižno urediti stan po metodama feng shuija ili kužiti se u dobra vina." Konačno se pojavio i prvijenac Drage Glamuzine "Tri", koji je u rukopisu mjesecima kružio u književnim krugovima. Neki su taj roman odmah proglasili žestokom erotskom prozom, drugi pak studijom mučnog i patološkog ljubavnog odnosa, a treći u njemu nalaze pomaknutu priču o klasičnom ljubavnom trokutu.

"Roman 'Tri' je o ljubavi i ljubomori, a u njegovu su središtu dva posve različita tipa odnosa muškarca i žene - jedan posesivni, isključiv, pomalo divlji, u kojem želimo posve osvojiti drugu osobu, i na neki način izbrisati granice između dva bića, i drugi, koji počiva na toleranciji, povjerenju, razumijevanju i pokušaju da se bude s drugim, a da se pritom ta druga osoba ni na koji način ne ograničava. Oba su ta koncepta utopistička i zanimalo me što se događa kad se sudare sa životom”, objasnio je Glamuzina. Dodao je da je riječ o romanu, dakle, o fikciji, te da se eventualno može reći da se u toj fikciji igra sa stvarnošću.

"Roman 'Nestali ljudi' nastao je s lakoćom, jedne berlinske zime, pisala sam ga po kafićima nakon ručka", kaže znanstvenica, dramatičarka i spisateljica Ljiljana Filipović, objašnjavajući nastanak svog trećeg romana "Nestali ljudi", objavljenom u izdanju Profil Internationala. "Užitak je bio družiti se s razvedenim i introvertnim arhivarom koji je smišljaoLjiljana Filipović - U romanu ne traži lake odgovore na teške probleme, što čitatelji cijene kako usrećiti ljude u svojim romanima i činio da magijski nestaju kako ne bi pokvarili njegovo djelo." Ljiljana Filipović doktorirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a danas predaje psihoanalizu dramskog teksta na Akademiji dramske umjetnosti i radi kao urednica na Trećem programu Radio Zagreba. Dosad je objavila dva romana, desetak radiodrama i nekoliko stručnih radova, primjerice, "Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga". Neki književni kritičari njezin su roman proglasili iznimkom "u poplavi pojednostavljene, žurnalističke proze namijenjene razonodi, koji traže strpljiva, intelektualnom izazovu sklonog čitatelja". Ljiljana Filipović te je komplimente komentirala ovako: "Paradoksalno, ali kad vas danas netko pohvali takvom 'iznimnošću', nije više sigurno nije li riječ o mani. Premda laskave, takve kvalifikacije ne privlače izdavača, a čitatelju zvuče kao upozorenje. Gotovo da biste se trebali osjećati krivi što ne pišete žurnalistički. No primijetila sam da mlađi čitatelji nemaju problem sa strpljivošću i da su 'Nestale ljude' pročitali u jednom dahu. Zar prijatelja prestajete slušati kad mu je teško i kad mu misli počinju biti mučne, a asocijacije isprekidane, kad se jezik lomi zbog njegova stanja?"

"D’Annunziov kod", drugi roman Borisa Perića, germanista, vrsnog prevoditelja i voditelja zagrebačke tribine Književni petak, podrijetlom iz Varaždina, koji je preveo više od 30 knjiga, svojevrsni je nastavak njegovog prvijenca "Vampir". U prvom se bavio legendom o istarskom vampiru, a u drugom tzv. psihološkim vampirizmom, sadizmom i dekadencijom u godinama D’Annunziove okupacije Rijeke i dijelova Kvarnera.

"Gabriele D’Annunzio velik je pisac, a uz to i zakašnjeli romantik i dekadent koji je 1919. okupirao Rijeku, o čemu se pisalo i prije moje knjige", objasnio je Perić svoju fascinaciju D’Annunziom. "Motiva dovoljno za roman, koji nije striktno povijestan, nego se Comandante u njemu javlja kao egzistencijalna fiksacija mog pripovjedača. Pronašao bih zacijelo dovoljno inspiracije i u mitovima bremenitom Varaždinu, ali trenutačno sam duhom u Rijeci. Forza Fiume!"
Na pitanje što ga je privuklo temi "vampirizma" Perić kaže: "Vampire možemo doživljavati na različite načine, od horora do seksualne, socijalne i političke metaforike, a mene je zanimala moralna mizerija hrvatskog društva. Dakako, htio sam legendu o istarskom vampiru Juri Grandu sačuvati od zaborava. Građu za roman prikupljao sam u Istri, dok sam za ostatak romana crpio inspiraciju iz puke svakodnevice."

Perić piše jer ga to veseli - roman je forma u kojoj se pronašao, a zarada od romana, kaže, nije ni tako loša, premda bi uvijek moglo biti bolje. Na pitanje kako objašnjava veliki povratak romana na hrvatsku književnu scenu odgovorio je: “U Hrvatskoj je romana uvijek bilo, ono što je doživjelo revival nije toliko roman, koliko interes čitalačke publike za njega. O razlozima tog revivala možemo samo nagađati. Možda su svemu tome pridonijela književna događanja kao što je bio FAK, a možda naprosto dobro pišemo."

Darko Lukić, dramatičar, književnik i nastavnik na Akademiji dramskih umjetnosti, objavio je, također u Profil Internationalu, treći roman "Bijeg od budućnosti", koji će biti uskoro promoviran. "U romanu opisujem pripreme za glamurozni doček Nove godine u današnjem Zagrebu", objasnio je Lukić. "Pratim živote devet osoba iz urbanog, tzv. boljeg društva, koje su zaokupljene svojim problemima, od izbora večernje toalete i traumatičnih ljubavnih prekida do političkih intriga. Ti likovi zagnjureni su u svoje 'velike drame', pa uopće ne primjećuju velike promjene u svijetu oko sebe, poput terorizma i međunarodnog krijumčarenja nuklearnog materijala. Iako se međusobno poznaju, jedni o drugima gotovo ništa ne znaju, a povezuje ih zajednička vidovnjakinja koja o njima zna razne stvari."

Objašnjavajući motivaciju za pisanje romana, Lukić je rekao kako je njegov treći roman nastao "iz duboke unutrašnje potrebe, kao i sve što je napisao zadnjih godina - devet dramskih tekstova, dvije teatrološke knjige i nekoliko scenarija i libreta, bez ikakvih izvanjskih pritisaka, poput mode, ili tržišnih diktata".
"U jednom razdoblju roman možda nije bio popularan, a zatim je naglo postao jako trendy, ali mislim da je to rezultat nekih izvanjskih marketinških okolnosti i medijske konstrukcije stvarnosti, koja nema puno veze ni s kvalitetom objavljenih romana ni s potrebama pisaca da pišu roman. Danas u Hrvatskoj postoji mnogo vrlo dobrih romanopisaca. Jesu li se oni pojavili zato što je roman postao ponovno popularan, ili je roman ponovno popularan zato što danas imamo mnogo sjajnih pisaca i dobrih romana, mislim da na kraju krajeva nije ni važno", zaključio je Lukić.

Roman poput 'Nestali ljudi' Ljiljane Filipović unose potpuno nove teme u hrvatsku književnost Prvi roman Nade Gašić, dugogodišnje prevoditeljice, urednice i suradnice Vladimira Anića, "Mirna ulica, drvored", objavljen u biblioteci KaLibar u "Algoritmu", već je prozvan "genijalnim agramerskim krimićem", odnosno "ženskim krimićem". Društvo hrvatskih književnika dodijelilo mu je nagradu "Slavić" za najbolju debitantsku knjigu u 2007. godini. Svi se slažu da je njezin prvijenac daleko iznad stilskog i jezičnog debitantskog prosjeka, a uvršten je u najuži izbor za novoosnovanu nagradu T-portala za najbolji hrvatski roman.

U romanu "Mirna ulica, drvored" opisuje transformaciju mirne ulice u kojoj, doduše, žive nekonvencionalni likovi, poput homoseksualnog para i ratnika oboljelog od PTSP-a, u mjesto ubojstava, samoubojstava, nacionalne netrpeljivosti, ogovaranja i opće panike. Smatra da je njezin "ulazak u kreiranje književnog djela bio nužna, ili barem prirodna posljedica" njezina rada, jer su "rijetki oni koji izučavaju književnost, a ne snatre o tome da se i sami okušaju kao autori".
"Mnogi pokušavaju, većina odustaje, tek ponekima uspijeva, a ja sam jedna od tih", kaže Nada Gašić. "Ulazak u svijet kreacije je misterij i nemam pravog odgovora na to da li mi je bilo teško učiniti taj 'preokret'. Čini mi se da bi obrat u suprotnom smjeru bio puno bolniji."
Nada Gašić kaže da je sretna što čitatelji, osobito njezini susjedi, prepoznaju i prihvaćaju njezin roman kao agramersku priču. "Pohvale kritičara bildaju ego, a pohvale običnih čitatelja raduju", kaže dodajući da je to i "ženski krimić". "Sebe ne doživljavam parcijalno i kreiram likove i njihove emocije po onome što najbolje slijedim, a to su vlastite, dakle, ženske emocije.

Ali čitaju ga i muškarci, jer se ipak radi o romanu s nekoliko razina i svatko je u stanju pronaći svoju. Pokušala sam zanatski ispričati priču, kompliciranu, zahtjevnu i jednostavnu u isto vrijeme, koja slijedi zakonitosti temeljnog kriminalističnog žanra, svjesno uplećući podžanrove, što je i rezultiralo specifičnom strukturom. Dakle, za dobar roman važni su zanat, vještina, besprijekorno snalaženje u jeziku što oblikuje vlastiti stil, i ponešto od obrazovanja, a što se, ipak, prepoznaje u prvom kontaktu s djelom. Roman kao forma beskrajno je privlačan oblik komunikacije sa svijetom koji me okružuje." Na pitanje otkud veliki povratak hrvatskog romana, odgovorila je sljedeće: “Koliko god to ponekom uhu zvučalo blasfemično, mislim da hrvatska književnost nema elitnih književnika. Pisci starije generacije ili su pomrli, ili su svojim novim uradcima uspjeli sami sebe detronizirati, a u novom, suženom prostoru jezika pogubila se i konkurencija i mogućnost stalne provjere onoga što se objavljuje. Postali smo sami sebi mjerilo.

Osim toga, neprestana medijska eksponiranost većine autora skinula je veo mističnosti i nedostižnosti i s pisca i s njegova rada. Mislim da danas ne postoji nijedno suvremeno djelo koje se sutra ne bi moglo spustiti s pijedestala, a o njihovim autorima da i ne govorimo.Taj osjećaj da se može svakoga dostići, ili postići barem nivo opće osrednjosti, vjerojatno je rezultirao time da su se odvažili mnogi, a poplava priglupih uradaka pridonijela je tomu da su se osmjelili i oni skrupulozniji. Motivi su različiti, prostora i izdavača ima u izobilju, proizvodnja je svakom dostupna i evo nas u književnoj arkadiji. Ne nedostaje ni pastira ni ovčica."

Igor Rajki (42) smatra se jednim od najoriginalnijh suvremenih hrvatskih pisaca, kojeg karakteriziraju virtuoznost jezika,Igor Rajk-Eksperimentalni roman, istovremeno društveno i politički angažiran inovativne pripovjedačke tehnike, sklonost eksperimentu, nekonvencionalni književni izričaj i duhovite asocijacije. Kaže da je izmislio vlastiti sustav znakova interpunkcije, ali da još nije vrijeme za njegovo objavljivanje, a do tada najviše cijeni - uskličnik. Dosad je objavio nekoliko zbirki priča za mladež i odrasle, "Mamac za duhove", "Pravilnik o stvaranju predodžbi" i "Katalog o božjim dostavljačima", a i autor je više radioigara. Ove je godine objavio čak tri knjige: roman "Dobro izgledaš" u Nakladi Ljevak te dvije zbirke priča - "Nebeska semantika" i "Izgledi". No roman smatra "najboljim i najerotičnijim proznim oblikom, koji mu pruža mogućnost da s nijansama jezika prekoračuje stvarnost i ide preko granice okamenjenih predodžbi, koje nudi informativni jezik današnjice". "Roman stvara iluziju kao da si na tragu neke nove formule, koja ti stalno izmiče, a znaš da je tu", kaže Rajki.

U zadnjem romanu govori o životu jednog gradskog para, "o strasti u ljubavi i strasti u jeziku”, istovremeno dajući kritiku površnosti našeg vremena. Tvrdi da ga najviše inspirira ljubav, pa uvijek govori "o višku i manjku ljubavi", ali i o "nedostatku glazbe u jeziku koji nastaje zbog svakodnevnog, medijskog otvrdnjavanja jezika". Pišući želi "ukrotiti sablasti strasti, da njegov tekst zvuči kao punk simfonija".

Rajki je studirao pravo i lingvistiku, a formirao ga je nadrealizam koji doživljava "kao jedinu stvarnost koju može podnijeti". Živio je godinu dana u Škotskoj gdje je radio u tvornici viskija, koji otad ne pije, radio je neko vrijeme kao lektor i redaktor u medijima, a danas se potpuno posvetio pisanju. Kaže za sebe da je "sluga Boga jezika", a dok piše, "vraća se u stanje nevinosti". Nema omiljeno vrijeme pisanja, nije mu bitno je li ljeto ili zima, dan ili noć, sam stvara svoje vrijeme, a uvijek piše prvo rukom, a zatim kompjutorom. Puno izbacuje, pa piše ponovno, a sebe naziva "predstavnikom duhovne tranzicije".
Rade Jarak, pjesnik, akademski slikar, pisac i ravnatelj slikarske škole na Rokovu perivoju u Zagrebu, svoj zadnji roman "Pustinje" nazvao je fikcionalnom autobiografijom, a nastao je vrlo specifično, kaže, jer ga je pisao petnaest godina. Prvi pasus napisao je 1993. pod utjecajem novog francuskog romana, kaže, tipkajući na mašini u jednoj staroj kući u Dubrovniku, dok su škripale grede "dajući mu osjećaj da stvara nešto značajno".

Jarak je u književnim krugovima poznat po elegičnom tonu i pomalo arhaičnom stilu pisanja, te po specifičnim temama kao što su povijest Dubrovnika, španjolski građanski rat i pitanje Južne Amerike, odnosno političkoj problematici koja se rasprotire, kaže, "od raspada lijeve ideološke strukture u 'Duši od krumpira' i 'Rekvijemu za Kataloniju', misterija i nemogućnosti ljubavi u 'Soli' i 'Neočekivano Venecija', do problema desnih diktatorskih režima u 'Kiši'".
"Pisanje mi znači sve, mogućnost kreativnog izraza, i slikarstva i poezije u jednom, bez kojega bih umro, isušio se, uvenuo”, kaže Jarak dodajući da ga je kao slikara na pisanje romana motivirala mogućnost "da kreira savršen svijet". "To je bio moj problem u slikarstvu", objasnio je. "Naslikao bih jednu sliku i bio zadovoljan, međutim, druga je bila dobra, ali nije se uklapala s prvom, i onda sam shvatio da je književnost, baš roman, rješenje za mene. Iako je, naravno, ta odluka vjerojatno ključala ispod povšine moje svijesti, ali je nisam bio do kraja shvatio."