Zoran FerićJoj kak krasna leđa ima vaš sinek! Ili: Vaša unučica ima najljepše tjeme u razredu. Ili: Baš su slatke ove raščupane glavice, bilo bi lijepo da im još možemo vidjeti i oči. Uskoro ćemo jedino ovako moći komentirati fotografije djece iz škola i vrtića. Pravobraniteljica za djecu preporučila je, naime, da djecu po školama i vrtićima treba snimati namjenski i u aktivnosti, ali s leđa. U slučaju da je mala individua ipak licem okrenuta objektivu, treba zasjeniti lice. Ili staviti crnu trakicu preko okica. Sve su to mjere opreza protiv internetskih pedofila koji posjećuju stranice škola i vrtića i valjda zadovoljavaju pohotu gledajući djecu na priredbama i izletima. Donedavno su crnu traku preko očiju stavljali kriminalcima i ubojicama na fotografijama iz crne kronike. Danas silovatelji, ubojice i kriminalci imaju pravo na svoje lice u javnosti, a djeca ga nemaju. Vrtići i škole masovno skidaju fotografije djece sa svojih internetskih stranica u strahu od pedofila. Velik dio populacije, a to su oni do 14, ili čak 18 godina, uskoro neće imati pravo na svoje lice u javnosti. Fobija od pedofila, koju naša zapadna civilizacija sama proizvodi i pothranjuje, prijeti da ukine djeci lica i oči, ostavljajući samo mutne slike ili stražnje strane lubanje.

U nekim zemljama već je zabranjeno čak i roditeljima fotografirati vlastitu djecu ako su gola ili u kupaćem kostimu. Kako li će nam samo izgledati ona zajednička fotografiranja u školi, koja su, otkako je izumljen fotoaparat, neizostavni dio školske prakse, a jedna je takva sjajna scena ovjekovječena i u Fellinijevu “Amarcordu”? Red dječaka, onih najviših, staje na stolice, leđima su okrenuti fotoaparatu i bulje u zid. Ispred njih pošlihtaju se oni niži učenici i učenice, također leđima okrenuti fotoaparatu, i bulje onima gore u guzicu. Tada jedna djevojka, ne okrećući se i u smrtnom strahu od objektiva, vikne: “Razredniče, Bobo je prdnuo!” I svi prasnu u smijeh. Međutim, taj se smijeh ne vidi. Oni gore smiju se licem prema zidu, ovi dolje pak cere se licem prema guzicama ovih gore, a oni najmanji, koji sjede na podu, ti se smiju u stražnji dio koljena onih ispred sebe. Djeca, naravno, imaju majice s velikim brojem na leđima. Dođu kući i pitaju: “Mama, jesam dobro ispala? Ja sam broj 7.” Mama odgovara: “A ja mislila da si 11. Ova mala ima otraga istu frizuru kao ti.” Onda dolazi baka i gleda fotografiju. Stavlja naočale, skida naočale. Onda ih opet stavlja. Misli sirota da joj se mrena pogoršala, a na brojeve ne obraća pažnju. U njeno vrijeme nisu se djeca slikala s brojevima, nego s licem. I to prvo ozbiljnim, a onda nasmiješenim. To su bile prave školske fotografije, kaže, kad nije bilo tih vražjih pedofila. A kad ta djeca odrastu, pitat će roditelje: “A zašto nemamo mojih fotografija s ljetovanja?” Zato što je bilo zabranjeno slikati dijete u kupaćem kostimu, odgovorit će mu. Ne znaš ti kakvo je to vrijeme bilo, početak našeg stoljeća. Lov na vještice. Čim je netko vidio oca kako fotografira dijete, odmah bi ga prijavio. Otac bi završio u zatvoru, a socijalna služba izuzela dijete iz obitelji. Brat je prijavljivao brata, žena muža, djeca roditelje. Kao u nacizmu, kao u staljinizmu. Slike djece bile su zabranjene, kao ikone u Bizantu, kao slika Proroka u muslimanskim zemljama.

U vremenu slika i dominacije medija, stvorena je odjednom klima zabrane i proganjanja slika. Bilo je to doba bez vizualnoga pamćenja dječjih lica. Djeca su ponekad i na ulici nosila maske da ih ne upamte pedofili i ne zadovoljavaju pohotu na njihovim nosnicama, ušima i mliječnim zubima. Otac bi potom obično ispričao svojoj već odrasloj kćeri priču o nekoj svojoj kolegici koja je imala prijateljicu čija je sestra ostala bez djeteta. Umrlo je od meningokokne sepse u 11. godini. Curica. Ožalošćena majka, kako su prolazile godine, polako je zaboravljala lice svoje kćeri. Na svim fotografijama mala Mia bila je okrenuta leđima. Sve slike iz vrtića i škole bile su neprepoznatljive. Kako je lice mrtve djevojčice blijedjelo u sjećanjima, rastao je majčin očaj. Nakon nekoliko godina gotovo se uopće nije sjećala lica svoje kćeri. I onda su je pozvali na policiju. Puknuo je, naime, još jedan od velikih pedofilskih skandala kad su nekoj svinji pronašli u kompjutoru stotine fotografija školske djece. Majku su pozvali da identificira jednu od djevojčica na slici. I stvarno, to je bila Mia. Snimljena je kako s torbom na kotačićima, u svijetloplavim trapericama, ružičastoj majici i plavoj vestici ide u školu. Sirota majka, briznula je u plač. Prvi put je nakon nekoliko godina vidjela lice svoje mrtve kćeri, i to na fotografiji pedofila. Upitala je policajca može li joj presnimiti tu fotografiju jer je jedina koju bi imala, a kći je umrla. Dobrodušan policajac se smilovao, snimio majci fotografiju i rekao joj: “Uzmite, čuvajte i ne pokazujte nikome. Zbog ovog mogu završiti u zatvoru i oduzet će mi djecu, kćer i muške blizance, jednojajčane.” Suznih očiju poljubila ga je u obraz. Tako je majka konačno dobila fotografiju mrtve kćeri, a gnusni pedofil 16 doživotnih robija.

Koliko je pedofilija stvarno omražena, mogli smo vidjeti i prošlog tjedna po izjavi austrijskog monstruma Josefa Fritzla. Tip koji je najveći monstrum među monstrumima, koji je zatočio svoju kćer u podrumu i 24 godine je silovao, napravio joj sedmero djece, od toga jedno mrtvo spalio kao cjepanicu, tip koji je kćer i unuke ubacio u tamnicu kakve na svijetu nema, takav, dakle, tip demantirao je tvrdnje svoje kćeri Elisabeth da ju je silovao još kad je imala 12 godina. Nakon što je priznao sve užase koje je napravio, mrtav-hladan izjavio je da nije čovjek koji bi spavao s djecom i da ju je silovao tek s 19. Čak i tom monstrumu pedofili se valjda gade. Na svijetu onda stvarno nema gorega zločina i opasnije bolesti.