JIM CARREY i Jeff Daniels u filmu 'Glup i gluplji'Pišući na kraju jedne godine, sredinom 90-ih, o zagrebačkom kinorepertoaru, tadašnji Nacionalov filmski kolumnist i vodeći hrvatski filmofil Tom Gotovac zaključio je kako je najpametniji film prikazan u našim kinima bio “Glup i gluplji”. U međuvremenu, mnogo se toga promijenilo u našoj filmskoj kulturi, no jedno je shvaćanje, kojem Gotovac oduvijek prkosi, nadživjelo sve promjene i postalo sve raširenije među mlađim i ambicioznim filmofilima - shvaćanje prema kojem je hollywoodski film smeće kojem je superiorna bilo kakva neamerička egzotika. Tako, primjerice, budući doktor filmologije Tomislav Šakić u najnovijem broju Hrvatskog filmskog ljetopisa, čiji je izvršni urednik, proziva hrvatske kritičare zbog “trodesetljetne tradicije veličanja hollywoodskog i žanrovskog filma nauštrb europskog...” ističući kako “domaća filmska kritika snosi poveliku etičku odgovornost za distributersko stanje u nas”. Prema Šakićevim riječima “...nije samo tranzicijsko vrijeme ni globalizacijsko doba krivo za maćehinski odnos distributera prema domaćem, europskom i umjetnički vrijednom filmu, nego je za to kriv nedostatak javnog konsenzusa oko kulture, a hrvatski kritičari odlučili su se - da karikiram - za veličanje Spielberga kao autora, umjesto da stvore jasne i nedodirljive vrijednosti, kulturni kapital, koje onda ni logika tržišta ne bi mogla uništiti”. Proglasivši kritičare samo kotačićem “u globalizacijskom kapitalističkom aparatu”, Šakić ipak zaključuje kako hrvatske filmove u kinima nitko ne gleda jer su kritičari davno pripremili teren za takvu recepciju!

Trebali smo, valjda, svi odgovarati ljude da ne idu gledati “Pakleni šund”, “Stranputicu”, “Schindlerovu listu” ili “Mističnu rijeku” i proglašavati ih globalizacijskim smećem, kako bi domaća kina od jutra do mraka mogla vrtjeti “Rusko meso”, “Same”, “Transatlantic” i “Nausikaju”, tužne filmove snimljene za dvojicu-trojicu kritičara, koji se pošto-poto žele razlikovati od ostale većine. Mi smo odgovorni što distributeri ulažu privatni novac u “Gospodare prstenova” umjesto u distribuciju bugarskih art filmova i indijskih trosatnih glazbenih melodrama? Zašto bi privatnici ulagali novac u kulturu ako to ne čini država, kojoj je bilo važnije da Bruno Gamulin dobije golemi honorar za režiju ništavne “Polagane predaje” negoli da klinci mogu gledati neameričke filmove u nekomercijalnim kinima i kinotekama?

Glasni u napadima na distributere zbog nedostatka neameričkih filmova, domaći su se filmski mozgovi mogli založiti da, umjesto jednog nepotrebnog filma za koji se zna da ga nitko neće vidjeti niti voljeti, Ministarstvo kulture svake godine financira, uveze i distribuira 50-ak francuskih, ruskih, korejskih i istočnoeuropskih filmova. Koji to uopće kritičari u utjecajnijim medijima favoriziraju američki film? Možda Jurica Pavičić u Jutarnjem, kolega Radić u Nacionalu, Rubeša u Novom listu ili filmski kritičari Večernjeg lista? Nisam baš siguran. Iako se ozbiljniji kritičari koji iskreno vole i poštuju američki film mogu nabrojiti na prste dviju ruku, mrziteljima Hollywooda stalno se pričinjava suprotno. Jesu li krivci za “hollywoodski repertoar” recenzenti, koji zarađuju za život svojim radom i ne mogu recenzirati filmove kojih nema, ili silni umjetničko-birokratski aparat zbog kojeg su hrvatski filmovi često skuplji od američkih nezavisnih filmova a obični ljudi sintagmu “hrvatski film” doživljavaju slično kao PDV ili natpis “parkiranje u centru 19 kuna”? Jesu li sutonu filmske kulture kumovale naše pohvale Clintu Eastwoodu, Martinu Scorseseju, Quentinu Tarantinu i Stevenu Spielbergu ili možda bezvezni hrvatski kvaziumjetnici koji su se godinama razbacivali novcem poreznih obveznika i snimali filmove koji ne vrijede ništa i ne zanimaju nikoga, sve do posljednjih nekoliko godina. Uz dužno poštovanje prema Šakiću, žalosna će biti ta nova hrvatska filmologija iz čijeg će vidokruga ispasti Spielberg, a možda ponovo i Hawks, Ford, Hitchcock i brojni drugi velikani, za čije su se uvažavanje borili Šakićevi prethodnici poput velikog Ante Peterlića. U njoj sigurno neće biti mjesta niti za braću Farrelly, stoga se prisjetimo njihova kultnog anarhoidnog prvijenca koji je objavljen na DVD-u, urnebesne komedije o beskrajnom primitivizmu koji se krije u svakom od nas, kad smo oslobođeni društvenih stega. U kontekstu kulturnog establishmenta kojem Šakić pripada, Gotovčevo proglašenje filma “Glup i gluplji” najpametnijim iz današnje se perspektive doima hrabrim poput njegove gole šetnje Ilicom u doba socijalizma.