NACIONAL: Roman "Pustinje" je, kako si napisao, "elegija o jednom vremenu", priča o odrastanju i Dubrovniku, zapravo, priča o gradu i obitelji. Kako je nastao?

- Nastao je vrlo specifično. Iako sam, naravno, sve druge romane pisao nekoliko godina, jer roman treba rasti kao biljka, spontano i neprimjetno, ovaj je nešto drukčiji, jer sam ga pisao petnaest godina. Točno se sjećam prvog pasusa koji sam napisao '93. pod utjecajem ''romana nouveau''. Tipkao sam ga na mašini u jednoj staroj kući u Dubrovniku, a drvene grede na podu su škripale. Ti zvuci usred skoro prazne sobe davali su mi osjećaj da stvaram nešto značajno, da se nešto bitno događa. Kasnije se taj roman taložio kao oblici u nekoj špilji. Više puta sam preslagivao njegova poglavlja i razočaran odustajao. Potom bih zaboravio da postoji. Tek suradnja sa srpskim časopisima Balcanis i BKG, prije nekoliko godina, otvorila je jednu novu perspektivu tim lirskim kratkim sekvencama, jer je probudila u meni neku elegičnost kakva postoji u ranim djelima Danila Kiša, te sam onda prekapao ladice i tražio stare odlomke, tipkane na stroju, koje sam godinama negdje vukao kao beskorisnu poputbinu. Ponovni dodir sa neposrednošću srpskog jezika, koji ima izraženiju primarnu razinu, za razliku od hrvatskog koji je više sofisticiran i artificijelan, otvorio mi je onu staru zaboravljenu dimenziju jezika. Svaki fragment bio je spašen iz zaborava (neke sam vjerojatno izgubio), a tako je sve skupa postalo roman - fikcionalna autobiografija. Čudno, ali u hrvatskoj književnosti nema djela tako guste, medom zasićene atmosfere, kao što je djelo Kiša, i ono mi je bilo vrlo poticajno. Neke lirske fragmente napisane s dvadeset i pet godina, nisam mogao ponoviti s četrdeset, uhvatiti tu intonaciju, kratkoću, vjeru i naivnost. Također, kasnije, ubacivao sam nekoliko fotografija i crteža s komentarima, na način Bretona, nadrealistički, ili na način Barthesa u Camera obscura.

NACIONAL: Koje te teme najviše zaokupljaju i odakle crpiš inspiraciju?

- Književnost pruža divnu mogućnost da u svakoj knjizi budete netko drugi, u romanima koje sam dosad objavio imao sam razne teme; od španjolskog građanskog rata, ljubavnih peripetija iz naše svakodnevnice, života američkog književnog kritičara, jednog dana u Dubrovniku čudne godine 1949. itd. U njima sam uglavnom obrađivao, moglo bi se onako uopćeno reći političke probleme, kroz raspad lijeve ideološke strukture koja me zanimala u "Duši od krumpira" i "Rekvijemu za Kataloniju", misterije i nemogućnosti ljubavi u "Soli" i "Neočekivano Venecija", do problema desnih diktatorskih režima u "Kiši". Ali pored toga, politika nije u prvom planu tih mojih djela, zanimaju me djela kao cjeline, kao mikrosvjetovi i pošto sam pedantan, volim ih razrađivati do sitnih detalja - tako da sam zapravo pored ovih tema želio stvarati nove savršeno-nesavršene svjetove.

NACIONAL: Diplomirao si slikarstvo; otkuda taj zaokret prema pisanju? Što te najviše motiviralo na pisanje? Kako i kada pišeš, te što ti znači pisanje?

- Na pisanje me, pored dubinskih i nesvjesnih, ili još nedovoljno osvještenih poriva, između ostalog motivirala i ova savršena mogućnost koju pruža književnost i roman, kao nijedna druga vrsta umjetnosti. Naime, roman vam daje mogućnost da unutar njegovih korica kreirate savršen svijet, a već u drugoj knjizi taj svijet može biti potpuno drukčiji, kao da ga je pisala druga osoba. To je bio moj problem u slikarstvu, naslikao bih jednu sliku i bio zadovoljan, međutim, druga je bila dobra, ali nije se uklapala s prvom, i onda sam shvatio da je upravo knjižđevnost, baš roman, rješenje za mene. Iako je naravno, ta odluka vjerojatno ključala ispod povšine moje svijesti, ali je nisam bio do kraja shvatio. Likovna akademija bila je idealan fakultet za mene, ona nije teška kao medicina na primjer, i ostalo mi je puno vremena za čitanje. Čitao sam godinama, dok mi taj fikcijski svijet proze nije postao prirodni okoliš, dok nije prerastao granice percepcije kakve ima relativno normalna osoba i uvukao me u svoje labirinte, otuda i borhesovska citatnost i palimpsestnost koja se ponekad javlja u mojim djelima.

Sada jako puno radim da bih preživio, pa pišem poslijepodne kad se vratim s posla i rano ujutro, kad grad spava. Jedno vrijeme sam imao ritam, spavanje u osam sati navečer i dizanje u četiri ujutro, ha ha. S vremenom sam razvio disciplinu ''unutarnje stabilniosti'', vrste meditacije usred dana, da mogu ideje koje mi padnu na pamet pohraniti negdje u sebi, na neko unutarnje stabilno mjesto i one me tamo čekaju dok ih na miru ne zapišem, dakle na papiriće zapisujem samo ako me neka misao baš zgrabi. Maštam o tome da odem u slobodnjake, premda znam da se najbolje piše kad se ima najmanje vremena,

Pisanje mi znači sve, mogućnost kreativnog izraza, i slikarstva i poezije u jednom, bez kojega bih umro, isušio se, uvenuo.